Samra Dedić dolazi iz Sarajeva gdje je studirala uporedo pet godina pedagogije i pet godina psihologije na Filozofskom fakultetu. Iako ima više od deset godina profesionalnog iskustva u različitim poljima a najviše u različitim internacionalnim organizacijama u provedbi razvojnih projekata, njena velika ljubav je ostala njena struka kojom se bavi svaki dan. Slobodno vrijeme provodi čitajući stručnu psihološku literaturu, smišljajući kako unaprijediti svoje znanje i okruženje, a najveći dio vremena provodi sa svojom porodicom i kćerkom koju mnogo voli.
Odakle ideja za projekt MindShift Parenting?
Moja velika ljubav prema dječijoj psihologiji i želja da svijet učinim boljim mjestom za djecu me je nagnala da pokrenem moj lični projekat MindShift Parenting koji je fokusiran upravo na podršku roditeljima u njihovoj ulozi. Smatram da je podrška roditeljima ključna za dobrobit djece, ali i davanje značaja djeci u porodici i društvu. U našem okruženju je nažalost odnos prema djeci i dalje pun nepoštovanja, gdje se sila i nasilje koriste kao općeprihvaćene metoda odgoja. To mi je od djetinjstva bilo neprirodno i neprihvatljivo, te sam od prvih godina studija, ali i istraživanjem dublje ove teme dobila potvrdu koliko je štetan takav odnos prema djetetu i kakve probleme nosi za dijete, a kasnije za odraslu osobu u koju to dijete odraste, ali i zasigurno i društvo u kojem živimo.
Naprimjer, tjelesno kažnjavanje djece još uvijek nije zakonom zabranjeno u porodici u BiH a istraživanja o dugoročnim efektima fizičkog kažnjavanja konzistentno potvrđuju štetnost po razvoj djece, poput povećane agresivnosti i antisocijalnog ponašanja, slabijeg akademskog uspjeha, kriminala i delikvencije, narušenog intelektualnog i kognitivnog razvoja te probleme mentalnog zdravlja poput depresije, anksioznosti, problema sa samopoštovanjem, pojavom suicidalnih misli pa i mnogih drugih problema. Istraživanja također potvrđuju da su djeci koja su ovako tretirana povećane šanse da u odrasloj dobi postanu žrtve fizičkog nasilja te da i sami budi agresivni prema drugima.
U našem okruženju je uobičajeno vikanje na djecu, ucjenjivanje, zastrašivanje, podmićivanje i slično, dok istraživanja potvrđuju da su samo neki od dugoročnih efekata npr. vikanja na djecu anksioznost, manjak samopouzdanja, razvoj negativne slike o sebi, problemi u socijalizaciji i ponašanju, agresivnost, depresija i drugi. Također, pojava depresije u kasnijoj dobi je značajno povezana s percepcijom roditeljskog kažnjavanja i uskraćivanjem ljubavi od strane roditelja.
Ovako ozbiljne stvari je teško objasniti većini roditelja jer su njihovi roditelj i koristili iste metode, a to je prva afektivna vezanost koju poznaju. Naprimjer, sama upotreba tjelesnog kažnjavanja kao metode odgoja predstavlja zdravstveni rizik za djecu – rizik kojem roditelji ne bi mogli izložiti svoju djecu kada bi shvatili vjerovatnoću štetnih posljedica.
Većina daje sve od sebe da omogući sve moguće svojoj djeci, ali zbog stresnog načina života, izazova s kojima se cijeli svijet nosi već od početka pandemije te problemima u BiH poput nezaposlenosti i nesigurnosti, najčešće se dešava da roditelji nemaju vremena ili energije da se posvete djetetu što je djetetu jedino bitno. Ili nemaju kapaciteta da pronađu adekvatne načine odgoja. Iz ovog razloga sam odlučila da svoje znanje sa studija dopunim čitajući knjige različitih psihoterapeuta i istraživanja koja nude konkretne savjete i alternative, te koristim ove tehnike u odgoju svog djeteta, ali ih i ponudim roditeljima koji žele da unaprijede svoje znanje i vještine u ovom polju.
Možete li nam reći nešto više o MindShift Parenting projektu?
Ideja iza MindShift Parenting je da kroz ovu platformu ponudim znanja i konkretne savjete roditeljima za svakodnevne situacije ali i povremene izazove u odgoju djece, bazirano na pozitivnoj disciplini. Konkretnije, bazirano na znanjima iz razvojne i kliničke psihologije, na principima i istraživanjima razvoja djeteta, teoriji privrženosti, knjigama stručnjaka za roditeljstvo, alternativnim pristupima odgoju djece (npr. Montessori pristup) te ličnom roditeljskom iskustvu. Sami koncept je predstavljen i u imenu, dakle, cilj je da se promjeni percepcija roditelja te da se prebaci fokus s ponašanja djeteta i brze korekcije ponašanja, na potrebe i dobrobit djeteta, te njegov dugoročni zdravi razvoj.
Ovaj projekat nudi podršku roditeljima u vidu informacija šta očekivati u određenoj dobi, te konkretnih savjeta kako reagovati u određenim trenucima koji su normalni dio djetetovog razvoja, kako se postaviti u takvim izazovnim situacijama a da je to dobro za dalji razvoj djeteta. Naprimjer, roditelji u svojoj velikoj opterećenosti životom i ovom ulogom, zaborave da njihovo dijete neće dovijeka plakati i buditi se cijelu noć, stavljati sve u usta, bacati hranu na pod, ili plakati neutješno treći put u jednom jutru jer mu se ne sviđa odjeća ili hrana koju su mu odabrali… ali njihova reakcija na ova ponašanja će njihovo dijete oblikovati kao osobu.
U pitanju je koncept koji se tek u svojim nastajanjima i nisam sigurna u kojem će obliku dalje da se razvija. Trenutno ga prilagođavam našim područjima te sam razvila višesedmični kurs koji je na našem jeziku koji nudi znanja koja će roditeljima omogućiti da na odgoj gledaju drugačije, upoznaju svoje dijete i šta da očekuju u određenoj dobi, nauče i vježbaju tehnike pozitivne discipline, zdravu komunikaciju s djetetom, te se naoružaju alternativnim rješenjima za specifične svakodnevne probleme.
Šta je važno u odnosu između starijih i mladih, kako generacijski jaz utječe na psihu mladih?
Generacijski jaz je nešto što je prirodno i što je sve prisutnije u mnogim zajednicama kako se povećava kvalitet života i sami rast populacije. Trajanje života je duže, i ako se ovakvi fenomeni dešavaju bez našeg pravilnog snalaženja postaje prijetnja za zdravlje ali se javljaju i svakodnevni izazovi pa i posljedice za psihu obje grupe, i mladih i starijih. Razlozi za ove izazove su svakako razlike u stavovima, vjerovanjima i vrijednostima koje se javljanju između ove dvije grupe. One se produbljuju uz razvoj tehnologije, korištenjem društvenih mreža te nedostatkom adekvatne podrške starijim u vidu edukacije što dovodi do isključivanja starijih od ostalog svijeta ako ne „sustižu“ ostale. Kao posljedica ovim razlikama javljaju se nerazumijevanje i neslaganje koje može otići u ekstreme.
Ono što pridonosi uzajamnom nerazumijevanju jesu promjene s kojima se stariji nisu susretali ranije i potpuno su nove za njih, tu spadaju urbaniji život, virtualno druženje, brojčano manje porodice, nove vrijednosti i slično. Posljedice za psihu mladih po ovom pitanju ovise od konkretne situacije svake porodice i generalno povezanosti, i same mlade osobe. Ono što svakako može umanjiti ovaj jaz jeste aktivno slušanje mladih od strane starijih, kao i suzdržavanje od savjetovanja kroz repliciranje svojih iskustava na mlade. Svakako da bi ovaj odnos trebao biti dvostran i obje strane bi trebale ulagati u odnos koji žele održati, slušati drugu stranu i pokušati razumjeti iz kojeg mjesta dolazi to viđenje. Jako bitno za ovaj odnos kao i za svaki drugi, je stvaranje uzajamnog povjerenja i davanje slobode obje strane.
Koliko je teško ispravno odgajati dijete u vremenu internet tehnologija i društvenih mreža?
Jako teško i izazovno, posebno u kombinaciji svih stresova koje svakako proživljavamo sa sistemom koji nam je nametnut gdje roditelji, posebno majke, trebaju da budu zaposlene kao da nemaju dijete i da brinu o djetetu kao da nisu zaposlene. Internet ima svoje dobre strane ako se koristi ograničeno i u prave svrhe. Veliki je edukativni potencijal za dijete i u samom procesu odgoja u tehnologijama. U isto vrijeme, tehnologija nas je „odmakla“ od naše evolucijske prirode gdje smo odgajani u plemenima i u grupama, pratili svoj instinkte, direktno komunicirali i aktivno brinuli o mladima. Danas je to veliki izazov i ako se ne kontroliše, velika je šansa da će se mladi udaljiti od svojih roditelja i tražiti zadovoljenje osnovne potrebe za privrženosti od drugih mladih. Ovo može da dovede do problema jer mladi nisu zreli za tu ulogu niti predodređeni da ispunjavaju tu potrebu. Ključno je da roditelji urade sve što mogu da se djeca osjećaju sigurno i shvaćeno, te da sačuvaju njihovu ljubav i povjerenje svoje djece. Svakako bih preporučila knjigu na ovu temu koju su napisali Gordon Neufeld i Gabor Maté pod nazivom Hold on to your kids.
Koliko je pogubno za djecu kada šute i trpe probleme s kojima se suočavaju?
To je zasigurno najveći problem, ako dijete nema oslonac ni u jednoj odrasloj osobi što je neophodno za njihov pravilan razvoj. Djeca, posebno u ranim godinama razvoja, trebaju sigurnu vezu, bezuvjetno prihvaćanje i ljubav, te bar jednu osobu kojoj mogu sve reći bez straha od ljutnje, odbacivanja, osuđivanja, da bi mogli da prihvate sami sebe i da izrastu u zdravu osobu. U našem društvu je nažalost prisutna i mnoga stereotipna moranja, poput onoga da dječaci ne smiju da plaču i pokazuju emocije jer oni nisu „slabići“ i slično. Ovo stvara ogroman problem kod djece jer ih tako učimo da potiskuju svoje istinske osjećaje, ne slušaju svoje instinkte, te im se šalje poruka da nešto nije uredu s njihovim osjećajima i s njima, na ovaj način se oni uče da se zatvaraju i da ne razgovaraju ni s kim o svojim problemima ili bilo kakvim osjećajima koji se gomilaju iznutra i nažalost nerijetko može da izazove psihološke poremećaje.
Jako je bitno od malih nogu s djecom stvarati takav odnos gdje su dozvoljena sva osjećanja i da dijete zna da može sve da kaže bar jednoj odrasloj osobi, a to roditelji postižu tako što slušaju i validiraju osjećanja djece za njima naizgled nebitne stvari koje u dječijem životu u ranim godinama jesu velike za njih. Tako ćemo često čuti roditelje kako govore djeci kada se udare ili požale na nešto „ma nije to ništa, bez razloga plačeš, pa ti si veliki“ i slično, čime se dijete uči da ne može da iskaže šta osjeća, da njegova osjećanja nisu bitna, te da ne treba da dijeli s tom osobom ono što prolazi. Kasnije male stvari postaju velike a dijete je naučeno da ne komunicira svoje probleme i osjećaje, i zadrži ih za sebe što može dovesti do ozbiljnih problema.
Kako pristupiti i otvoriti “zatvoreno” dijete?
Ovisi od toga šta podrazumijevamo pod „zatvoreno“ dijete. Ako ne postoje razvojni problemi, te ta „zatvorenost“ ne spada pod znakove određenih smetnji u razvoju djeteta, i nema poznatog zdravstvenog razloga zašto je dijete „zatvoreno“ onda je potrebno pristupiti djetetu tako što ćete mu dati vremena i razumijevanja. Nerijetko za određenu djecu kažemo da su „zatvoreni“ a time mislimo da je njihov karakter takav, da su introverti ili su osjetljiva djeca. Šta god od ovoga da je u pitanju, ono što je bitno jeste da se poštuje dijete i njegove granice, da mu se od samog početka šalju poruke da je uredu takvo kakvo je, da je voljeno i prihvaćeno baš takvo kakvo jeste.
Nekoj djeci je prosto potrebno više vremena da bi nekome dali svoje povjerenje, da bi se opustili i razgovarali, dok druga djeca prosto nisu takva i bez obzira na vrijeme nisu jako komunikativna i više im odgovaraju mirnije aktivnosti. I u ovom slučaju je ključan odnos te povezanost s djetetom, potrebno je pokazati interesovanje za djetetove potrebe, kao i njegove interese. Zajedničke aktivnosti, posebno u polju djetetovog interesovanja obično probude u djetetu želju za dalji razgovor na ovu temu, ali i druge. Kada su mala djeca u pitanju, ono s čime možete početi jeste da ukažete na ono što je zajedničko vama i tom djetetu.
Kako sačuvati mentalno zdravlje posebno kod djece i mladih?
Sačuvati mentalno zdravlje je veliki izazov za sve nas ako uzmemo u obzir prethodne godine i nesigurnost koju je izazvala pandemija i mnoge psihološke stresove cijelom svijetu. U našoj zemlji je samo produbilo postojeće probleme, uključujući i probleme s mentalnim zdravljem. Smatram da je bitno razgovarati o mentalnom zdravlju jednako kao i fizičkom te prioritizirati isto. Jedan od razloga zašto sam pokrenula MindShift Parenting jeste upravo mentalno zdravlje jer smatram da u našoj kulturi od djetinjstva se zanemaruje mentalno zdravlje i odgojnim metodama se narušava, od fizičkog kažnjavanja do samog nepoštovanja djeteta i ne prihvaćanja njegovih osjećanja i glasa.
Rekla bih da je ogroman proces za sve nas čuvati svoje mentalno zdravlje. Metode za koje mnogi navode da su efektne i za koje istraživanja potvrđuju pozitivne efekte po mentalno zdravlje i umanjenje efekata stresa, jesu naravno psihoterapija, ali i prakticiranje samosvjesnosti, metoda opuštanja, fizičke aktivnosti, ali i rad na sebi, upoznavanje sebe, svoje autentičnosti, praćenje svojih potreba. Za neke osobe je ljekovito uložiti svoje vrijeme u njima bitne stvari u životu, poput ulaganje vremena u druženje s porodicom i prijateljima, posjećivanje prirode, volontiranje i pomaganje zajednici. I naravno za izazove za koje osjećamo da se ne možemo sami izboriti, potrebno je razgovarati s osobama od povjerenja, ali i potražiti pomoć.
Koje su najčešće greške roditelja danas i šta biste im savjetovali?
Nažalost, mnogo je grešaka koje se ne čine velike ali imaju negativan efekat na dijete, poput kontrole djetetovog ponašanja korištenjem vanjske motivacije uključujući kažnjavanje, ucjenjivanje, podmićivanje, ali i nagrađivanje. Postoje drugi načini komunikacije koji su mnogo bolji za dobrobit i psihički razvoj djeteta a ujedno lako za naučiti, te vrlo efektni jer potiču saradnju djeteta. Roditelji nemaju priliku da nauče kako biti roditelj, nažalost nemaju primjere koji prioritiziraju dobrobit djeteta i nerijetko zbog svog stresa i svih drugih uloga koje imaju, zaposlenik, kćer/sin, prijatelj, zanemare odnos s djetetom koje je baza za zdravlje djeteta ali i dugoročni odnos s djetetom. Roditeljstvo nije lako i pozitivan pristup odgoju ne dovodi do instant rješenja i potrebno je razvijati svoje vještine roditeljstva, što više znanja skupiti o svom djetetu i njegovim potrebama kako bismo bili što spremniji u izazovnijim situacijama. Savjetovala bih da više vjeruju svom instinktu, da osluškuju i prate svoje dijete, da nauče da mu pruže i pokažu kroz komunikaciju bezuvjetnu ljubav, te rade na sebi zbog ličnih trauma i nesvjesnog prenošenja istih. Roditeljima treba razumijevanje ali ujedno sami moraju shvatiti ozbiljnost svojih postupaka, te da je njihova odgovornost da grade odnos sa svojim djetetom.
Vaši planovi i očekivanja u budućnosti?
Moj plan je da nastavim da se borim za glas djece u našem društvu i svijetu. Jedan od mojih daljih koraka je upravo višesedmična edukacija koju sam razvila na BHS jeziku, namijenjena prvenstveno roditeljima koji očekuju dijete ili imaju dijete do 6 godina, ali i edukatorima i svima koji su uključeni u život jednog djeteta. Više informacija je dostupno ovdje. Plan mi je da razvijam slične poduhvate u različitim oblicima, ali znanje koje postoji da pokušam da učinim što dostupnijim za što više roditelja, edukatora i drugih osoba koje provode vrijeme s djecom, jer jedino tako ćemo učiniti svijet ljepšim za djecu.
