Iako sam se trudio da ovaj tekst započnem na neki drugi način, totalno emancipovan od riječi politika, ipak to nisam uspio. Tako da ću ovaj tekst započeti dotičući se te teme, ali ovo nije tekst o politici.
Naime, ne znam da li ste primjetili, ali jako često se desi da u stručnom dijalogu koji vodite sa sagovornikom završite na riječima koji kažu da je to nešto ipak stvar političke volje ili da je političko pitanje. Skoro u svakoj struci rasprava između studenata i predavača makar jednom spomene tu sintagmu. Nikada ranije nisam tome ni pridavao neku posebnu pažnju jer u bosanskohercegovačkom okruženju to djeluje kao sastavni dio govora.
Takva nepažnja bi se i nastavila da prije nekoliko dana od jedne profesorice iz Mostara na predavanju nisam čuo nešto što me trznulo iz nepažnje. U toku naše pravničke rasprave po pitanju sprovodivosti nekih pravnih normi u Bosni i Hercegovini spomenuta je ranije navedena sintagma, na šta je profesorica pedagoški odreagovala. Umjesto standarde prakse predavača, koji se slože sa takvom konstatacijom i nekako vas gurnu dalje u svijet komentarisanja politike, profesorica je kazala da se odmaknemo od tog stava.
Zatražila je od nas studenata da na pitanje pokušamo dati stručni pravnički odgovor, da ukažemo rješenje na predmet rasprave kakvo bi bilo najpravednije i najkorisnije, a da pitanje politike ne komentarišemo za sada.To je bilo inspiracija za ovaj naslov i ovaj tekst, odnosno postavljanje pitanja postoji li zapravo istinska progresivna misao u Bosni i Hercegovini.
Pod progresivnom misli podrazumijevam napredne stavove, logički obrazloženu filozofiju i borbu za blagostanjem svog okruženja kroz upotrebu obrazovanja i demokratskih poluga jednog društva. Činjenica je da svaka struka svoje djelovanje kad tad mora dovesti u korelaciju sa nekim pitanjem politike pa se onda često uhvati u koštac sa time. Međutim, moje pitanje je da li možemo promijeniti paradigmu?
Da li je moguće stvoriti jaku i brojnu masu naprednjaka koji će gurati društvu naprijed čisto svojim znanjem, bez potrebe da se dotiču politike, potkovani nespornim činjenicama i argumentima? A čak i onda kada takva masa dođe pred politički zid, da li je moguće da ga prosto zaobiđe zbog snage i brojnosti koju ta masa ima, a pred kojom politika jednostavno nema diplomatski neprecizan odgovor?
Male grupe progresivaca moraju biti dio politike kako bi se njihovi stavovi čuli, ali velika grupa progresivaca je sila sama po sebi, ona ne mora ići niz dlaku i ona omogućava da politika radi u korist te progresivne misli, a ne protiv nje. Ako dopustim sebi tu aroganciju da kažem da je ta konstatacija tačna, onda se postavlja pitanje na koji način doći do tih velikih grupa progresivaca i zašto ih mi kao društvo nemamo. Čini mi se da je odgovor u uvodnim rečenicama ovog teksta, odnosno u obrazovanju.
Nedostaje nam obrazovni program koji će fokus držati na razvoju struke i podsticanju stručnih dijaloga, iznalažnju najboljih rješenja za date probleme i biti alat za ostvaranje blagostanja. Politiku kao element moramo izbaciti iz obrazovanja i primorati je da radi u korist ostvarenja blagostanja, a ne da bude element kojim se također moramo baviti. Moramo strpljivo graditi generacije stručnjaka, u svim poljima, a oni će potom sami činiti okosnicu progresivne misli koja će ukrotiti politiku snagom argumenta.
Progresivna misao u Bosni i Hercegovini kao gore opisana ne postoji, odnosno nije dovoljno jaka da bi mogla naređivati sama po sebi. Ona postoji u smislu postojanja glasnih pojedinaca u pojedinim dijelovima naše države, ali to je nedovoljno, moramo je još više jačati. Historijska je činjenica da su upravo takve grupe mijenjale čitave sisteme i uspostavljale neke nove poretke koje i dan danas živimo.
Bosni i Hercegovini nedostaju takve grupe, nedostaje jedna filozofska misao koja okuplja stručne i vrijedne ljude. Kulturne i obrazovne institucije bi mogle biti nosioci ovog generacijskog poduhvata i iznjedriti kroz svoje djelovanje buduće stručnjake koji će mjenjati stvari.
Zbog toga mislim da je jako važno shvatiti obavezu i svetu misiju prosvjetnih radnika te u dijalogu sa njima očuvati naše obrazovanje, nešto o čemu se skoro niko ne brine. A prosvjetnim radnicima, doktorima nauka i akademicima poslati poruku da daju sve od sebe jer njihov (ispravan, posvećen, stručan i pedagoški) rad jeste ključna karika u našoj boljoj budućnosti. A mi im moramo pomoći! Politika je postala sama sebi svrha, mi moramo pronaći drugi način za dovođenje blagostanja u našu državu.
Autor: Kenan Gutić
Bilješka o autoru: Kenan Gutić rođen je 08.02.1995. godine u Tuzli i diplomirani je pravnik. Aktivista je za unaprijeđenja obrazovanja u Bosni i Hercegovini i svoj rad usmjerio je na uvođenje praktične nastave u obrazovni proces visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini.
