Amela Grabus iz Zenice (31) autorica je knjige “Anksioznost, depresija i ja”.
Ova Zeničanka, koja je i majka dvoje djece, u razgovoru za dobarportal.net ističe kako je prve simptome i napad anksioznosti imala davne 1993. godine.
“Imala sam četiri godine kada sam prvi put hospitalizovana zbog jake aritmije i drhtanja. Drhtanja u smislu da mi cijelo tijelo drhti, doslovno. Tada su bila samo ta dva simptoma. Naravno, nisu znali šta mi se dešava pa su me tretirali kao srčanog bolesnika, a drhtanje im je najviše ličilo na epileptični napad pa su mi, uz terapiju za srce, uključili i terapiju za epilepsiju”, priča Amela Grabus.
Na pitanje šta se dešava sa tijelom i mislima tokom anksioznog napada, navodi da u tim trenucima ima osjećaj kao da ne pripadaju njoj.
“Misli su uvijek bile da ću poludjeti, da ću umrijeti i to se takvom brzinom odvijalo u mojoj glavi da sam nekada hodala u krug po sobi, nisam znala kako da se smirim. Tijelo mi se treslo do te mjere da mi se mišići počnu grčiti, trnci u glavi, lijevoj ruci, bolovi u prsima, pokušavanje doći do daha, znojenje dlanova, grčevi u vilici. I da, u tim napadima mi je uvijek bilo nevjerovatno vruće. Taman da je vani snijeg i minus, otvarala sam prozore u sobi jer je meni bilo prevruće tada. Puls mi je bio i preko 150 u takvim situacijama”, kaže naša sagovornica.
Anksioznost definira kao alarm koji treba ugasiti kao i svaki drugi.
“Razlika je što se ovaj alarm ne može ugasiti jednim klikom. Potrebno je dosta rada na sebi kako bismo shvatili kakvu poruku nam šalje naša psiha, naše tijelo. Šta to treba da mijenjamo jer, očigledno, u načinu života koji živimo, nešto nam ne odgovara. Obično je to odnos prema samom sebi, kasnije tu dolaze na red odnosi sa okolinom”, naglašava Amela Grabus.
Dodaje da anksioznost nema samo lošu stranu.
“Kada se generalizuje sve što vam se dešava i kako to proživljavate, u tim trenucima je doživljavate kao najveće zlo. Međutim, ako prihvatite da imate problem, krenete sa radom na sebi, rezultat će sigurno biti dobar. Ojačat ćete sebe, naučiti prioritete u životu, naučiti sve to primjenjivati i bit ćete ponosni na kraju. Ponosni na to šta ste sve proživjeli i kako, a šta ste sve postigli i kakvi ste izašli iz te borbe sa samim sobom. Zahvaljujući anksioznosti, upoznat ćete sebe, boljeg sebe i spoznati koliko ustvari možete”, riječi su autorice knjige “Anksioznost, depresija i ja”.
Potcrtava da već duži period nema problema sa anskioznošću i da ne koristi terapiju, što od srca želi svima koji se bore sa ovim ili bilo kojim drugim problemom.
“Naravno, život je bio i ostao stresan tako da su okidači svakodnevno oko nas, ali za sada se dobro distanciram od istih. Kao neki inat u meni koji se odupire izazovima današnjice i poštuje svu tu borbu koju sam prošla. Moram priznati da, ne da se bojim ponovne borbe, nego me više naljuti činjenica da ću sebi dozvoliti ponovni pad. No, opet kažem, još uvijek uspješno odolijevam svim tim okidačima, hvala Bogu. Naravno, ima dana kada sam neraspoložena, kada mi se ne da ništa, ali to je sasvim normalno, barem ja to shvatam tako”, govori ova Zeničanka.
Potom nam je iz svog iskustva objasnila lanac misli-strah-tjelesna reakcija.
“Moje mišljenje kao nekoga ko nije stručna osoba je da jedno vuče drugo jer kada predstavite anksioznost grafički, dobijete jedan začarani krug. Od misli kreće sve. Kreće strah na koji vaše tijelo odgovara i sve to skupa vodi do panike tako da, ne može se spriječiti ni razdvojiti dok korijen problema ne eliminišete. Naravno, za to treba vremena, preko noći ništa ne može pa tako ni to. Važno je znati da, kada krenete sa radom na sebi, tek tada budite spremni na padove i uspone jer mijenjate sebe, učite neke stvari poput đaka u školi i ne treba vas demoralisati što padate. Ustat ćete, ako Bog da”, ističe naša sagovornica.
Tvrdi da je nakon 20 i nešto godina borbe, njena najbolja metoda bila psihoterapija uz medikamente. U tome joj je pomogla i metoda “suoči se”.
“Teorija kaže da, kada bježite od straha, ustvari ga hranite. I sama sam bježala nebrojani broj puta, ali to nije davalo rezultate. Jeste trenutno, kao pobjegli ste i sigurni ste, ali zapravo niste. Mnogo veće zadovoljstvo je kada ostanete suočiti se i boriti se pa čak iako izgubite bitku taj put, nije kraj svijeta. Shvatite to da ste samo korak bliže cilju. Krenuli ste u susret, a to je mnogo jače nego okrenuti se i pobjeći”, smatra Amela Grabus.
Savjetuje kako je najbolje potražiti stručnu pomoć čim prije shvatimo i prihvatimo da nam je potrebna pomoć.
“Nema tu mjesta sramoti, stidu, strahu od lijekova i drugim faktorima koji vas sputavaju da sebi priznate da vam treba pomoć i potražite istu”, navodi autorica knjige “Anksioznost, depresija i ja” te dodaje da je porodica bila uz nju sve vrijeme.
Potom se osvrnula i na reakciju okoline, koja je imala podijeljeno mišljenje.
“Jedni su me sažalijevali, drugi smatrali da nisam normalna jer idem psihijatru, pijem lijekove što je odraz samo jednog primitivizma, neupućenosti, neobrazovanja. Naravno, niko vas ne tjera da znate o tome bilo šta, ali niko vam nije dao ni dozvolu da osuđujete. Pogotovo jer nemate sta osuditi. Možete samo pohvaliti nečiju borbu, nečiji trud”, kaže naša sagovornica.
Imajući u vidu činjenicu da je ova tema još uvijek veliki tabu u našem društvu, pisanjem knjige pokazala je i svoju želju da svojim primjerom doprinese u borbi protiv predrasuda koje među nama trpe većina oboljelih od anksiozno-depresivnih poremećaja.
“Jedna skupina ljudi smatra da niste normalni kada kažete da idete psihijatru, a druga skupina vas sažalijeva. Ja nisam podnosila ni jednu ni drugu skupinu ljudi. Smatram da svi ljudi koji boluju od bilo koje psihičke bolesti da to nije nikakva sramota. Ako nije sramota otići stomatologu, zašto je sramota otići psihijatru i potražiti pomoć”, govori ova Zeničanka.
Otkrila nam je i šta je inspirisalo da napiše ovu autobiografsku knjigu.
“Njena glavna misija, jeste da pokuša pomoći onima koji se bore sa anksioznosti, depresijom, postporođajnom depresijom. Sudeći prema dosadašnjim povratnim informacijama, knjiga ispunjava svoj cilj. Mnogo ljudi se pronašlo u redovima iste, primijenilo neke moje metode, a što je najvažnije dobili su, kako kažu, vjetar u leđa. To je ono što sam željela. Vjetar u leđa svima koji se bore prkoseći predrasudama društva u kojem živimo. Još važnije, prkoseći sebi jer borba sa samim sobom je najteža borba. Sami sebi ste i ratnik i protivnik”, zaključuje Amela Grabus.
Autor: Nela Banjić
Bilješka o autoru: Nela Banjić rođena je 25.01.1995. godine u Gifhornu (Njemačka). Diplomirani je pedagog/psiholog, sa iskustvom profesorice psihologije, logike i filozofije u srednjoj školi. Aktivistica je koja se zalaže za liderstvo mladih, prava žena te za teme usmjerene ka vlastitom duhovnom razvoju, a sve sa ciljem da doprinose razvoju zajednica u Bosni i Hercegovini, a time i cijelog svijeta. Govori njemački i engleski jezik, svira gitaru i zaljubljenica je u jogu.
