Kada dođeš u te dugo očekivane godine zvane “pubertet” ne znaš šta radiš, želiš i misliš. Stalno ti ponavljaju kako su to najbolje godine. To su godine kada sazidate 4 zida poput nekog štita, u njemu se lomite do kosti pa iznova sastavljate, i sve to sami!
Gdje su naše majke da nas upozore na dvolične prijatelje?
Loše ocijene, drogu u kafićima, zle momke koji će slomiti srce njihovoj kćerci, da nam ponove kako da pazimo kod prelaska ulice, da nas nauče kako da odbranimo svoje mišljenje?
Gdje se nalaze naši očevi?
Trebaju nam da objasne zašto ne smijemo uzeti cigaretu ili alkohol, zašto nije uredu da ostajemo do kasno u gradu? Zašto se ne brinete za nas,kada smo vas prestali zanimati mi i naša tinejdžerska pitanja i mali oni najmanji problemi koji su za nas preveliki?
“Mama želim da ti priznam onu dvojku iz matematike ali mi nisi dala priliku, neka scena u seriji je bila jako važna. Izvini majko neću te ometati! Oče želim da ti kažem kako sam probao svoju prvu cigaretu, da ti pričam kako sam se gušio u užasnom dimu, kako sam molio, preklinjao da me puste a pored toga sam dobio i batine.
Da oče, bio sam žrtva vršnjačkog nasilja, samo zato što nisam htio primiti cigaretu među svoje prste. Dječaci iz razreda govore kako si curica ako ne pušiš makar nargilu, oče zašto mi nisi pričao nešto više o tome?
Škola mi je poput horor filma! Odmori mi traju deceniju, valjda je tako kada ti utjeraju strah u kosti…
Nastavnici su mi bili jedini spas, pa sam i u njih izgubio nadu. Shvatio sam to kada je mojoj drugarici drug podigao suknju, a nastavnik ga nije ni mrko pogledao. Zašto? Pa sigurno je ona kriva jer je žensko i jer nosi suknju, sigurno ga je izazivala.”
Majko sjećaš se kada sam došla kući gladna, a ti me grdila i pitala zašto mi daješ pare ako ne jedem u školi? Oprosti majko, ja sam kriva jer sam u suzama davala sav džeparac klincima na ulici.
Oče sjećaš se kada sam imao modrice i ožiljke po tijelu? A ti se nasmijao i rekao kako sam smotan i kako ne pazim dok igram fudbal. Oprosti oče ja sam smotan što se ne znam odbraniti, smotan sam jer su me tukli, vezali, gasili cigaretu u moju ruku i govorili kako sam curica.
Obraćamo se vama koji ste nas donijeli na ovaj svijet i molimo vas da nas psihički pripremite za isti. Krivim vas za to što su me nazvali bezobraznicom jer sam htjela svoj ruksak nazad iz njihovih ruku. Krivimo vas za svaku zadatu bol,i nevino puštenu suzu i za svaku sekundu koju smo proveli na hladnim pločicama kupatila pitajući se šta smo pogriješili? Ne želimo skupe poklone,nemojte nam govoriti: “Sve sam ti dao,tvoje je samo da učiš!”
Niste nam ništa dali! Niste nam dali podršku, lijepu riječ, zagrljaj i osjećaj da smo zaštićeni. Želimo vam vjerovati.
Oprostite nam ako umjesto rođendanske čestitke dobijete oproštajno pismo u kojem će pisati da vas volimo ali da vas napuštamo. Napuštamo jer psihička bol, uništenje našeg mentalnog zdravlja nam se pokazalo kao jedini izlaz. Roditelji molimo vas, vi budite naš izlaz za svaku našu tinejdžersku glupost!
Od nas pravite dobre insane, a ne robove našeg psihičkog stanja!
