Dan državnosti države u kojoj smo rođeni i koja bi nam kao takva trebala biti najvažnija. Velikoj većini baš i nije. Svi nas kao nešto vole, a ulažu u susjedne nam zemlje.

 

Mi pričamo kako nema ljepše zemlje, a pored svakog kontejnera smeće. Mladi odlaze. Porodice situirane, odlaze. Doktori, inžinjeri, vozači odlaze. Svi su eksperti kad je pričati, konkretnih poteza nema. Vlada u Kantonu Sarajevo smjenjuje se svako malo, važno je ko je na vlasti, a to što se mi, građani, za vrijeme svih stranaka , borimo sa migrantima po ulicama nema veze.

Svi obećavaju, ali rad na terenu ih demantuje.  Strašno mi je bilo čitati ljetos da su moji prijatelji prvi put u životu ljetovali u svojoj zemlji. Da su prvi put posjetili Bihać , Jajce i Mostar, a sve europske metropole znaju napamet. Lijepo je putovati, ali mi smo klasični primjer onoga da je kod drugih uvijek bolje.

 

Imala sam priliku posjetiti skoro sve gradove u Bosni i Hercegovini. Razgovarati s ljudima, a ne kao pojedini političari u vrijeme kampanje, posjetili tri grada izvan Kantona Sarajevo i diče se time. Nije Bosna i Hercegovina samo Kanton Sarajevo. Imamo mnogo kvalitetnih ljudi koji vole ovu zemlju, samo nemaju priliku da to pokažu. Prestanimo tražiti uporište u zemljama okruženja, postanimo uporište u bolje sutra sami sebi.

 

Svima onima koji ovu zemlju osjećaju svojom neka je sretan ovaj dan.

 

PIŠE: Matea Alikadić (Facebook)

 

 

Komentari

komentar