Studiranje, ispiti i studentski život. Vrlo često opisani kao najljepše razdoblje u najboljim godinama. Period u kojem većina mladih prvi put odlazi od kuće, navikava se na život bez roditelja i spoznaje život onakvim kakav on zaista jeste, no kada se sve to dešava u jeku rata, pod granatama, onda ova priča dobija sasvim drugu dimenziju.
Naše sagovornice su, sasvim slučajno, dvije profesorice bosanskog jezika i književnosti, Saša Knežević i Sehka Kutlovac, i djevojka koja je bila inspiracija za ovaj tekst, studentica Odsjeka za medije i komunikaciju, na Univerzitetu Izmir Katip Celebi u Turskoj, Ghaida Ali Jahaf.
Saša i Sehka su rođene, odrasle, studirale i osnovale porodice u Sarajevu, Ghaida je rođena i odrasla u Sani, glavnom gradu Jemena, gdje je i započela svoje studije, ali silom prilika i zbog, kako ona kaže, ostvarenja snova, studije nastavlja u turskom gradu Izmiru. Iako su naše sagovornice iz dviju različitih država, dva različita vijeka, različite generacije, sve tri djele slične životne priče.
Kada su se pričom vratile u djetinjstvo i život prije rata, opisale su ih kao sretno, bezbrižno vrijeme, ispunjeno putovanjima i druženjima ispred pekare. Rekoše da je tada život bio, ili je makar tako djelovao, lagodniji i sa manje pritiska. Mladost im je prošla u radoznalosti, želji za učenjem i novim znanjem koje je potrajalo sve do danas, bez obzira na nesretna dešavanja u međuvremenu.
U trenutku kada je rat u Bosni i Hercegovini započeo, Saša i Sehka imale su 21 i 18 godina. Sehka priznaje da je na početku rata, sa svojih nepunih 18 godina, sve izgledalo nestvarno. Kaže da je rat i sve što se dešavalo shvatala pomalo lakovjerno i naivno, dok je Saša itekako bila svjesna svega „jer su ljudi ginuli pred mojim očima“ – prisjetila se.
U, 25 godina kasnije započetom, ratu u Jemenu, ni Ghaida se nije osjećala drugačije. Govori nam da je početkom rata završavala srednju školu i da je jedno jutro prije testa iz fizike dugo razgovarala sa porodicom i pokušavala donijeti odluku između, kako ona kaže, života i smrti, odnosno ostajanja kući ili odlasku u školu.
“To jutro sam ipak odlučila otići i uraditi test. Dok sam pisala test ponovo sam čula one grozne zvukove granata i ratnih aviona iz daljine, odmah smo svi znali da će se nešto desiti. Nikada mi neće izaći iz glave kako, na jednoj strani, slušam zvukove aviona i galamu ljudi, a na drugoj pokušavam što prije dobro napisati test i privesti ga kraju”, priča Ghaida.
Da zvukovi granata, eksplozija i lomljenja stakala vremenom postanu svakodnevnica i „sasvim normalna stvar“, govore nam i Sehka i Saša. Sehka se prisjetila svojih odlazaka na fakultet putem koji je bio dug 12 kilometara, od Otoke do Drvenije, gdje je tada bila Pedagoška akademija, ali kaže da se nije bojala. Sehka svoju hrabrost pripisuje tadašnjim godinama i nezrelosti, ali i silnoj želji da završi fakultet i radi ono je uvijek željela – uči i podučava nove generacije.
“Studetskog života nije bilo, živjeli smo od danas do sutra. Nismo imali vremena za patetiku i razmišljanje”, kaže nam Saša, a Sehka nam govori da je ipak bilo druženja koja su se povremeno dešavala.
“Bile su to ponekada kafe, kada smo imali vremena za njih, ili kada smo išli po vodu. Pješačili smo dosta jer smo išli sve do RTV Doma i tadput razgovarali. Za literaturu, materijal i sam pribor smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Slušali smo i predavanja sa drugih odsjeka. Srećom profesori su bili jako susteretljivi. Mogli smo se sa njima lahko dogovoriti o materijalima, vremenu i mjestu polaganja ispita. Ponekad su nam oni sami znali dati literaturu pa bismo im vratili”, priča nam Saša, a Sehka govori da bez obzira na tadašnju situaciju i užurbanost, amfitetari su bili puni, predavanja kvalitetna i profesori su se maksimalno trudili prenijeti svoje znanje.
Pripremanje i učenje za ispite je bio poseban izazov. Sve tri su nam rekle da su učile preko dana dok je bilo dnevnog svjetla jer električne energije nije bilo, kada bi trebalo učiti navečer, uzimale bi fildžan i sipale malo ulja koje bi držalo plamen i zapaljeni komadić platna ili konca.
U prethodnih 25 godina promijenili smo način na koji živimo, komuniciramo i održavamo veze. Jedina stvar koja je istala ista su ratovi i silna želja za znanjem naših sagovornica.
Autor: Enesa Bošnjo
Bilješka o autoru: Enesa Bošnjo rođena je 17. januara 1998. u Tešnju. Trenutno je studentica treće godine Fakulteta društvenih i humanih nauka, smjer mediji i komunikacija, Izmir Katip Celebi Univerziteta, u turskom Izmiru.