Meliha, to je bila moja učiteljica u vrtiću “Ljiljani”, vrtić se nalazio u Vogošći. Žena koja je mene naučila jesti koricu hljeba. Znate zašto mi je to predstavljalo problem? Jer sam polomila sve zube na staklenom stolu, prije polaska u vrtić.
Hrana je za mene bila najveći problem. Nije joj bilo teško sjediti pored mene i sačekati dok ne pojedem sve. Melihi svojoj nisam mogla nikada reći “ne”, bilo je nešto u toj ženi, što ne znam ni opisati. Kada sam krenula u prvi razred osnovne škole, posjetila me jednom i tom mi je prilikom poklonila kutiju koju je sama isplela i danas je čuvam jer je to nešto meni najvrijednije.
U osnovnoj školi “Velešićki heroji” dočekale su me učiteljice Zumreta i Belma. Naučile su me pisati, čitati, sabirati, oduzimati. Nije im bilo mrsko ama baš nikad ništa. Bile su prave učiteljice kakve bi svaki đak poželio imati. Bila sam nekad nestašna, priznajem. Taj moj nestašni temperament se primijetio.
Završavamo jedno poglavlje, dobila sam onda razrednicu. Još malo i završavam osnovnu školu, tako sam razmišljala. Razrednica Velida. Vjerujte mi, znanje koje mi je omogućila, svima nama je neprocjenjivo. Ali najveće znanje je ono životno. Svakom svojom lekcijom, učila nas je nečemu mnogo bitnijem, a to je život. Pa vjerujte mi, ima nešto i u onom kada trebaš da podvučeš subjekat jednom linijom, a predikat sa dvije. Mislila sam da se od nje nikada neću moći rastaviti. Sjećam se maturske večeri, tri dana sam plakala za ljudima iz osnovne škole.
Upisujem Prvu gimnaziju u Sarajevu. Prva razrednica, profesorica Lejla, a onda su došle Belma i Elmira. Bilo ih je malo više prve dvije godine, ali sve tri su nas naučile mnogo toga. Svaka od ovih razrednica je bila profesorica bosanskog i to im je bilo zajedničko (smijeh). Za svaku jedinicu, saslušale su svako kukanje, za svaku peticu bile su sretne zajedno sa svima nama. Odabrala sam smjer društveni, tu me čeka razrednik Amel. Prvi put muškarac mi je bio razrednik. Najbolji razrednik definitivno. Bili smo najangažovaniji razred. Priredbe, predstave, snimanje filmova, ništa nas nije zaobišlo. Pamte nas svi profesori sigurno po smijehu, pozitivnoj energiji, jer društvenjaci ne bi mogli biti drugačiji.
Danas sam studentica na Fakultetu političkih nauka i oduševljavam se svojim profesorima. Nevjerovatni su! Uče nas našem budućem poslu, našoj struci, ali i životu. Svaka lekcija je dragocjena, treba iskoristiti vrijeme.
Da li ste primijetili riječ “učenje” i “učiti” koliko sam puta upotrijebila? Bezbroj! A znate zašto?
Jer su ovo najbitniji ljudi u našem životu (poslije roditelja, porodice), to su ljudi koji nas uče. Zašto je bitno ko u vrtiću djecu čuva? Zašto je bitno “kakav” nam je razrednik?
Njihova imena nikada ne možemo zaboraviti. Čak smo provodili ili provodimo i sada više s njima vremena, nego sa svojom porodicom.
Peti oktobar obilježava se kao Dan učitelja. Svaki dan je njihov. U vremenu kojem živimo, na koji način rade i kako zarađuju za svoj rad. Činjenica je, u Bosni i Hercegovini se ne pridaje dovoljno važnosti nastavnicima. Online nastava, radno vrijeme nastavnika je 24 sati. Zašto se ne probudimo đaci, školarci i ne pokažemo važnost naših nastavnika, profesora? Zar nisu zaslužili? Dragi nastavnici, profesori, svi vi čiji je zadatak “učiti” djecu o nečemu, sretan vam vaš dan.
Sada, pišem iz ove pozicije kao novinarka jednog portala i nadam se da će ovo pročitati i moja Meliha, učiteljice, razrednici i profesori. Jedno veliko hvala dugujem vama. Za svu ljubav i strpljenje koju ste mi pružali i pružate tokom školovanja.
