“Gdje god da odem, neko mi fali”. Čula sam kako je prormljala ovu rečenicu tiho, ali dovoljno glasno da sam je uspjela čuti. Ta rečenica najbolje opisuje današnje stanje i naš sistem u Bosni i Hercegovini.
Tako kratka rečenica ispunjena najvećim emocijama u meni je probudila sljedeće reakcije: Zastala sam. Osvijestila sam se. Naljutila sam se. Baš tim redoslijedom.
Zastala sam.
Ne znam na koji način, kad i kojem trenutku smo prihvatili kao normalno stanje da nam je skoro cijelo društvo otišlo iz Bosne i Hercegovine. Ne znam kada i u kojem trenutku smo prihvatili kao normalno stanje da nam je pola porodice otišlo iz Bosne i Hercegovine. Kako su nam uspjeli nametnuti da je to normalno?
Do prije nekoliko godina bili smo svi skupa, družili smo se. Do prije nekoliko godina smo zamišljali gdje ćemo biti u budućnosti i kako ćemo nastaviti druženja. Do samo prije nekoliko godina, sjedili smo zajedno svi kao porodica.
Osvijestila sam se
Da li su oni koji su na vlasti svjesni koliko su nas iscijedili svojim lošim odlukama i procjenama, svojim egoističnim ponašanjem, svojim percipiranjem da je država njihovo vlasništvo, svojim ličnim interesima i i i…. znate i sami ostatak.
Da li su svjesni šta znači četiri, pet, šest…deset godina studirati i pripremati svaki ispit, ulagajući svoj potencijal i svoje vrijeme da biste na kraju završenog studija sjedili u svojim kućama?
Da li su svjesni roditelja koji su odvajali od svog užitka novac kako bi finansirali obrazovanje svoje djece i opet na kraju dožive da sin nekog povlaštenog dobije posao?
Da li su svjesni kolika je plata naših roditelja i koliko je potrebno bilo izdvojiti novac da nam plate i mjesečne karte za autobus, a kamoli za kiriju stana, plus i hrana?
Da li su svjesni onih učenika koji su nakon srednje škole odlučili se baviti zanatom, a jedino što im je država pružila jeste priliku da svoj posao rade na crno?
Da li su svjesni svakog stresa, anskioznosti prilikom pripremanja ispita i snage koji student skupi da izađe na ispit gdje ga je profesor nekoliko puta oborio, dok nečiji sin položi ispit bez da se pojavi na ispitnom roku?
Da li su svjesni vrijedne omladine koji su svojim rukama objezbjedili minimalan džeparac?
Da li su svjesni mladog bračnog para koji se ne mogu usuditi da imaju djecu zbog finansijskog i stambenog problema?
Da li su uopšte svjesni mladog para koji se ne usuđuje ući u brak zbog istih problema?
Da li su svjesni svih onih mjesta gdje se nekad omladina sastajala, a danas su ta mjesta zapuštena i ispunjena samo uspomenama?
Da li su svjesni škola gdje sve manje i manje razreda i odjeljenja, a nekada su nastavnici pravili redove ispred škole prije početka nastave, kako bi učenici mogli ući svi u škole?
Da li su svjesni ogorčenosti ljudi prema ovoj državi kada vide da se politika umiješala i u školski i zdravsteni sistem?
Da li su svjesni koliko su motivacije i volje uzeli ljudima sa svojim političkim aferama iz kojih se svaki put se “izvuku”?
Da li su svjesni potencijala naših mladih ili su ih tek tako pustili da svoje kvalitete pokazuju u Njemačkoj i Austriji?
Da li su svjesni majke i oca koji šalju svoju djecu na put, a željni ih ostadoše?
Da li su svjesni svih onih koji čekaju vizu da što prije napuste ovu korumpiranu državu?
Naljutila sam se
“Mladi su budućnost ove države”. Nisu. Mladi su sadašnjost ove države. A gdje su nam mladi i kakva nam je to sadašnjost?
Vratila bih se sada na početak rečenice s kojom sam započela ovaj tekst: “Gdje god da odem, neko mi fali”. To reče ona dok je išla za Bosnu i Hercegovinu, a suprug joj ostao u Austriji zbog posla. Dolazi u Bosnu i Hercegovinu svojoj porodici koju nije vidjela dugo. Da li joj je srce na mjestu? Nije. Gdje da dođe, neko joj fali. Ako je suprug tu, onda nije porodica tu, ako je porodica tu – onda on nije tu.
I ako u toku godine uspiju deset dana sastaviti da svi budu na okupu, to su dani koje se dugo pamte. Ali… zar smo dozvolili da od 365 dana samo deset dana možemo provoditi svi zajedno kao porodica?
Po meni je to najveća posljedica ovog sistema. Tih deset dana što su nam ostavili da kako treba uživamo sa svojima. Ali ono što ne mogu da uzmu jeste zahvalnost. Zahvalni smo mi na tih deset dana. Bolje opet deset dana nego dva dana. Ali….
Autor: Nela Banjić
Bilješka o autoru: Nela Banjić rođena je 25.01.1995. godine u Gifhornu (Njemačka). Diplomirani je pedagog/psiholog, sa iskustvom profesorice psihologije, logike i filozofije u srednjoj školi. Aktivistica je koja se zalaže za liderstvo mladih, prava žena te za teme usmjerene ka vlastitom duhovnom razvoju, a sve sa ciljem da doprinose razvoju zajednica u Bosni i Hercegovini, a time i cijelog svijeta. Govori njemački i engleski jezik, svira gitaru i zaljubljenica je u jogu.
