Semir Krnjić rođen je 31.01.1997. godine u Travniku i po zanimanju je mašinski-tenhičar. Iako se već nekoliko godina bavi ugostiteljskim poslom, do sada je ovaj svestrani momak koji živi u Novom Travniku napisao tri knjige.
Ljubav prema pisanju javila se u osnovnoj školi, a u sedmom razredu napisao sam prvu pjesmu ‘Ostavljen’. U drugom razredu srednje škole počeo sam aktivnije pisati, jer me je proganjalo. Jedno vrijeme sam mogao da kontrolišem sve to, kasnije nisam pa sam najviše pisao u gluha doba noći”, kaže za dobarportal.net naš sagovornik Semir Krnjić.
Godine 2015. napisao je roman “Želja”, koji je tek objavio ove godine. Druga knjiga je zbrika pjesama “Još te čekam” u kojoj se nalazi više od stotinu pjesama, uz napomenu da je do sada napisao skoro 300 pjesama. Njegova treća knjiga nosi naziv “Ramazanski dnevnik” u kojoj se opisuje ramazan u doba korone i sve ono što je donijela pandemija. Opisuje se svaki dan, tačna evidencija broja zaraženih, mjere, pjesme i priče.
“U svemu vidim inspiraciju, o svemu volim da pišem. Uživam u tome i to je dio mene. Najviše sam ponosan jer je jedan običan čovjek uz Božiju pomoć ostvario svoj san u vrijeme kada bez štele ne možeš da nađeš posao, a kamoli da neke želje ispuniš”, govori ovaj ambiciozni dečko koji sada piše i svoju četvrtu knjigu.
Obaveze pokušava uskladiti na pravi način.
“Maksimalno iskorištavam vrijeme. Čovjeku je dobra organizacija potrebna u svemu. Mnogo radim, ali isplatit će se ako Bog da”, ističe Krnjić.
Potom nam je ispričao jednu zanimljivu i istinitu priču, koja je njemu mnogo draga.
“U restoranu gdje ja radim, došao je jedan od najpoznatiji ljudi u državi. Čovjek, čije je ime redovno u novinama, reklamama. Bila mi je čast uslužiti ga, velika čast! Došao je u pratnji jako lijepe, šarmantne, zgodne djevojke. Nakon što sam ga uslužio, moj kolega (inače rođak tog poznatog gospodina) ispričao je njemu moju priču, ko sam, šta sam i odakle sam. Negdje pred kraj smjene, poznati gospodin zovnuo je mene za svoj stol i zamolio da sjednem, to sam i učinio.
- Tvoj kolega mi je ispričao tvoju priču” reče i zaplaka, zaplaka kao da je izgubio nekog bliskog.
Hvala mu, zašto Vi plačete? Nije mi jasno, mislim, ja sam samo jedan u nizu, jedan od bezbroj oni koji rade i bore se da uspiju u onom što vole, pisanje je moja borba, rekao mu je tada Semir.
- Ne plačem ja baš zbog toga, u tebi Semire vidim sebe. Pogledaj sad, tako mi Allaha ne hvalim se, svi znaju ko sam, svi me pozdravljaju. Ja sam, ovaj isti, bio konobar baš kao ti. Ne ponižavam te, samo te postičem da znaš, da se isplati boriti, da se islati znojiti, a da niko ne pokazuje u tebe prstom, nego da te spominju. Gledao sam tvoje pjesme, pročitao članke o tebi, upravo sad. U mnogo dijelova spominješ Lejlu, to me je pogodilo. Lejla je bila moja prva ljubav, koju sam upoznao u ranim dvadesetim godinama, negdje pred sami rat. Doselila se u zgradu do moje, dva mjeseca smo se smješkali jedno drugom. Pošto je ona bila u školi, ja na poslu, baš kao ti u mašnjici dane i noći provodio, da imam nešto, da fakultet upišem. Davao je Bog nafaku sa svih strana, ja sam radio u nekoliko lokala, samo da uspijem. Jedne noći, dok sam dolazio kući s posla, Lejla je bila ispred ulaza, upravo se vraćala sa neke fešte. Lejla je ubrazavala ritam moga srca, bila jedina misao, znao sam da je iz imućne porodice, a isto tako sam znao da imučni ne poznaju i razumiju obične.
“Molim te donesi nam još po jednu kafu, pa ću ti nastaviti, ako želiš?“ rekao je Semiru u toku razgovora.
“Vrlo rado gospodine, naravno da želim. U toj iskrenosti, u tim suzmama vidio sam mnogo bola, patnje i iznenađenja koje život donosi” rekao mu je tada Semir, nakon čega je uslijedio dugi razgovor uz kafu.
Donio sam nam kafu, a poznati gospodin priču nastavi, oduševljeno nam prepričava Semir.
“Malo je popila, nije puno, malo, nevino i djevojački. Dok sam ulazio, uzela me je za ruku i zaustavila. Stao sam, stao sam u trenutak sreće, pomislih. Rekla mi je da me dugo gleda, da me dugo želi, ali ne smije od svojih da se raspita, jer njeni će njoj naći čovjeka koji nju zaslužuje, Titim sin ili neko od Krašovih. Da noćima sanja da me ljubi, grli i da šetamo zajedno. Zaglila me, poljubila, ustvari ljubila, dugo.”
- Suza za suzom ide, čovjek u jedna ćošak gleda i priča. Bože, tako velik čovjek, poznat čovjek, nije pijan, meni dušu otvori.
Ja sam samo konobar, kaže Semir za dobarportal.net i nastavlja nam pričati njihovu priču:
“Sjedili smo do pet sati, ležala mi je u krilu, pričala o sreći, koju očigledno nije imala. Želio sam sreću sabrati, sabrati u vreću i donjeti njoj misleći da je zaslužuje. Odnio sam je do stana, probudio, poljubio i ispratio, nikad sretniji nisma bio. Legao sam u pola šest, ustao u pola sedam, uzeo mašnicu i na posao. Ja se vraćam s posla, ona iz škole. Onako bez pozdrava, bez ičega upitala me: ‘Šta ti radiš?’ rekao sam joj da sam konobar, a ona, ona reče nešto što me je narednih dvadeset godina budilo i vraćalo, kada sam daleko pokušao odustati, rekla mi je: ‘E, jesi uspio u životu!’ i prošla, prošla kao da me Bog nije dao. Bio sam tužan, slomnjen, plakao sam gradom, kao i što sam je volio”, ispričao nam je Semir Krnjić, čiji životni moto glasi: “Patio, molio, borio i dobio hvala Bogu”.
U budućnosti želi završiti fakultet u Sarajevu i otići u Irak kao inženjer mašinstva, donijeti mnogo novca i početi kupovati mašine kako bi otvorio vlastitu firmu.
