Porodica Budić nakon genocida u Srebrenici ostaje bez 22 člana uže familije.
Majka troje djece, Fatime, Mehmeda i Ede prelazi na slobodnu teritoriju. Raspodjelom kolektivnih smještaja Budići su došli u Sapnu, gdje i danas žive u istom prostoru, 25 godina nakon stradanja njihovog oca, amidže, djeda i još dvadesetak amidžića, daidžića i tetića.
U kolektivnom smještaju u Sapni odrasla su dva akademska građanina u porodici Budić. Fatima kao diplomirana pravnica i Mehmed kao diplomirani ekonomista. Stariji brat Edo je nakon školovanja prešao živjeti van granica Bosne i Hercegovine.
Za 25 godina, majka Mehmeda, Fatime i Ede, osim svoje penzije, nije imala nikakvu drugu pomoć. Nikada je nije posjetila neka članica udruženja ili vlasti u Srebrenici.
Upravo na temu života u nekoj trećoj sredini, školovanju i problemima s kojima se susreću razgovarali smo sa Fatimom Budić.
1. Koliko ste braća i ti imali godina kada ste izbjegli van zaštićene zone?
“Mehmed je imao deset mjeseci, edin stariji brat 9 godina a ja 6 godina.“
2. Majka ostaje sama s vama, dolazite u kolektivni smještaj u Sapnu, da li je ikada iko došao iz različitih udruženja majki Srebrenice ili neko od predstavnika vlasti da pita, ok ljudi, treba li vam šta?
Za preko 22 godine našeg boravka u Sapni nikada niko nije došao niti je kontaktirao našu porodicu sva prava koja šehidske porodice možda i imala u drugim općinama pa čak i u našoj informacije nisu stizale do nas.Ono što su godinama sistemski radili kako je se koji općinski službenik smjenjivoa bilo je zastaršivanje da ćemo biti istjerani deložirani, zašto se već jednom ne vratimo, džaba živimo na račun drugih itd. Sav nerad i zanemarivanje odnosno uljuljkanost organa i institucija koji su trebali dovesti do rješavanja naših po Aneksu 7 ustavnih prava apsolutno su zaboravljene porodice smještene po nekim perifernim općinama (koje bliži vatri on se i ogrije). Ne treba zaboraviti činjenicu da je gotovo 99.9 % kolektivnih smještaja napravljeno na periferijama općina da su silom proganana lica uzeta kao stoka koju treba smjestiti u šumama (samo ako pogledamo gdje je kolektivni smještaj u Banovićima gdje narod prosi na mostu kad kreneš za Zlaću). Dugogodišnja segregacija prema vlastitom narodu je sramna. Svaki projekat je bio u cilju i to se zna u užim krugovima da se okoriste samo pojedinci jer i dan danas pojedini povratnici nemaju vode nemaju struje žive u gotovo urušenim kolektivnim smjještajima. Kao dodatak tome svemu aktuelan je projekat Projekat CEB II Zatvaranje kolektivnih smještaja ( navodono trajnih), međutim istina je drugačija naravno novac dobijen od evropskih fondova biće usmjeren u izgradnju modernih zgrada u kojoj će biti smještene još pokoja šehidska porodica (npr. u Sapni od ukupno 27 stanova samo porodice a ostail stanovi pa vidjećemo i sami za par godina koji će to općinski službenici po službenoj dužnosti dobiti). Znači novac koji je iskljućivo namjenjen za rješevanje pitanjaraseljenih lica biće usmjeren da se i ostale kategorije koja imaju svoja ministarstva i svoje fondove kroz ovaj projekat okoriste. Na dobitku su samo općine jer po ovom projektu “napravili su sebi zgodnu kauzulu” stanovi su u vlasništvu općina a raseljene osobe nakon smrti naših roditelja trebaju da se snađu, što znači da ovo ipak nije trajno rješenje nego još jedno privremeno stavljanje flastera na ranu kao i u svemu djeca poginulih šehida ostaju na ulici. Oduzimaju nam sva prava nakon što završimo školu i napunimo godine kao da će to nekim čudom vratiti naše roditelje i mi više nećemo biti šehidske porodice. Od ukupno 27 stanova samo 4 porodice šehida će dobiti pravo stanovanja. Dokumentaciju obraćanja ministasrtvi i obudsmenu možemo vam poslati na e-mail.
3. Kako je izgledao život u Sapni?
Što se tiče života u Sapni iz perspektive sad već odraslih mladih ljudi može se reči da je bio pun segregacije po osnovu toga što smo proganana lica koja je dovela vrlo često do toga da smo se sramili što smo djeca bez roditelja, da smo nezaštićeni, da smo manje vrijedni da ne pripadamo ovdje bilo nam je stavljeno do znanja da su naše majke po automatizmu po mišljenju lokalnog stanovništva a i općinski službenika laka meta, žene lakog morala da im se svako može obratiti kako hoće, kad je tražena pomoć bile su uz sprdnju na njihovg račun odbijene. Primjer Mehmed koji ima sve petice osnova i srednja škola učenik koji je bio član svih sekcija, posvjedočeni najbolji učenik generacija od osnivanja JU Mješovite srednje škola Sapna bude gurnut u stranu jer Bože moj tamo nekom lijevom ko zna svirati harmoniku a prosjek mu je 4 i nešta bitnije da se upiše na fakultet koji će napustiti kroz par mjeseci jer ne može da izdrži. Za stipendije smo bili odbijani jer imamo svoje ministarstvo i jer djeca općinski službenika i njihovi rođaka koja su imućnija imaju prednost. Samo zadnju godinu studija koju je uspješno završio u roku saznaje od općinske boračke organizacije da ima pravo na 100 KM što je zadnji 15 godina njegovog i školovanja sve djece iz kolektivnog smještaja bilo sakriveno. Nakon što se prijavio od ukupno dva kandidata jedan je on na odrađivanja pripravničkog u općinu, njihova nečovječnost ide do te mjere da je Mehmed drugoplasirani koji je u bodovnoj listi za razliku od prvoplasiranog iako osoba je stambenoo zbrinuta a mi nismo ima više bodova, iako oba roditelja rade od prije rata u Domu zdravlja jedan od njih je općinski vjećnik Mehmed ima manje bodova, iako Mehmed duže vremena boravi na birou jer je prije završio fakultet ima manje bodova i kao šlag na tortu Mehmed ima manje bodova po osnovu statusa ratni vojnih invalida i šehidskih porodica jer je izgleda manja šteta kad ti oca ubiju nego kad je živ zdrav i radi i dalje. Jedini stavka koji nisu mogli zanemariti i namjestiti je ta da ima sve 10-tke na fakultetu i da je dobio nagradu Federalnog ministarstva za obrazovanje na prijedlog UNTZ. A sve to u cilju jer se nakon godinu dana pravplasiranom može namjestiti radno mjesto u općini. Nakon poziva općinskom organu za boračka pitanja da im se istina kaže u lice službenik koji se javio je bio svjestan stanja i samo potvrdio da je tako, nakon čega Mehmed svojevoljno odbija po treći put da se spušta na njihove grane i odlazi u Jablanicu da radi pripravnički gdje je bio prihvaćen po zaslugama. Iz svega navedenog može se zaključiti koliko negative emocije i sjećanja imamo prema periodu iza nas.
5. Da li ste imali mogućnost obnove stambenog objekta koji su tvoji roditelji imali ranije u Srebrenici?
U prvih 5 godina nakon pada Srebrenice krenuo je projekat Ključ u ruke u kojem je bio obuhvaćen naš stambeni objekat. Situacija je bila sledeća a tvoji roditelji možda i znaju da nisi smio ni otići do Zvornika a kamo li do Miliće gdje je 90 % četnika. Vrijeme kad nisi imao prevoz nisi imao muškog člana porodice, nisi imao u selu jednog čovjeka da nadgleda radove, žena koja je neuka istraumirana neupućena primorana je bila da potpiše ugovor. Nakon što se ukazala mogućnost da ode i vidi šta su uradili i svjedoČenja komšija koji su noću krali materijala objekat za koji imamo fotografije i dokaze izgleda kao urušena štala. U donjem lijevom uglu gdje je ostalo blokova od objekta koji je srušen za vrijeme rata i coklo koje je kislo svih tih godina oni su nadogradili zatim na tavan umjesto greda bukvalno je stožina za sijeno postavljena omotana žicom na sredini gdje se krov ukrivo i gotov pao. Objekat je neuslovan za život a kamo li za bilo šta drugo. Nakon što su dokazi predočeni i da je majka dovedna u zabludu usvojeno kao shodno da se uključimo u ovaj projekat Zatvaranje kolektivnih smještaja zaslugom jednog mladog poštenog i hrabrog uposlenika Centra za socijalni rad Sapna i zahvaljujući njihovom cjelom kolektivu, dok je informacija iznutra sa sjednice vijeća dok je bila ova tačka dnevnog reda bila da je to bilo mrsko i da je bilo negodavanje od strane pojedinih vijećnika ali svjesni činjenice da će imati jednu šehidsku porodicu od ukupno čeitiri a da je 27 stanova imap su teška srca pristali.
6. Kako gledaš na činjenicu da mnogi putem različitih projekata žive na priči o Srebrenici, dok daleko od objektiva kamere i svih projekata, budžeta države, životne bitke biju žrtve Srebrenice?
Svako od nas sa ove tačke gledišta godinama unazad je svjestan jer je doživio da se na našim sudbinama kite perjem kako nam pomažu i kako se razni projekti “izmišljaju” da se pojedinci okoriste. Sama politika vrha države je bazirana da krivca tražimo u nekim spoljnim faktorima dok je istina oni među nama nisu zaštili kada je trebalo civile da su doveli do pokolja da godinama održavaju u životu politiku rata žrtve nas kao raseljenih i prognanih lica namjenski jer to nekom tako odgovora. Nikako za sve ove godine nemogu da nađu prostora ni novca od silnih donacija od silnih fondova da se na jedan ljudski način napon rješi makar taj dio stambenog zbrinjavanja progananih lica koji naravno ne ide na račun države ili iz lićnih džepova već većinom inostranih država i njihovim donacijama. Jedini krivac u poslednjih godina jeste i isključivo naš državni aparat naši predstavnici ako ih tako možemo uopće i zvati. Mehmed i ja smo sad u fazi sizifovog posla tako reći pokušavamo dokazati zlu namjeru državnog aparata općinskih službi u još jednom ovoga puta konačnog kvazi trajnog zbrinjavanja raseljenih lica kroz projekte gdje mi ćemo opet biti gurnuti u stranu medijski oni će ispasti dobričine a mi rulja koja treba biti zadovoljna i ovo što smo dobili.
