“Ujediniše se pa ih bratski odstraniše. Ubiše jednog, pa drugog. Bošnjo moj, sve tako do 8372-oga. Velika brojka bolan, da su im žvake dijelili bilo bi puno, a kamoli živote oduzimali.” Napisala je ovo Maida Hamzić i pročitala u Potočarima.
Početak moje karijere vezao se za Srebrenicu i dalje niz Drinu sve do Jusića. Odlazila bih pa me nešto vraćalo jer vazda ima neispričanih priča. Tako sam pronašla majku Salihu, samu i bez jednog člana porodice.
Te subote bila sam u Srebrenici. Prijateljica i ja smo tražile mezar njenog šesnaestogodišnjeg brata. Tinejdžer je ukopan na periferiji grada pri nekoj šumi. Mezar obrastao u korov, tek se nišani vide i imena jedva možeš pročitati. Kiša je i boju oprala tačno za naš životni vijek koliko pet tinejdžera leži u hladnoj zemlji ispod hrastova. Očistimo, pa nazad niz krivudave puteve pored Drine. Naučih svaku prečicu i zaseok u Podrinju dok tragam za pričama majki, sestara, kćeri i boraca ARBiH.
Iz Srebrenice krenuh do Veljaka. To mezarje školaraca me ostavlja bez riječi. Pred tim nišanima šutim i mislim. Pored jedne humke majka nešto čisti, ne bih znala reći šta jer na zemlji skoro ni trave tu nema, ali nešto je čupkala okolo. Poselami se s nama, upita odakle smo i započe priču bez ikakvog pitanja kao da je poželjela svima izvrištati taj pritisak koji u grudima nosi.
Pozvala nas je na kafu u kuću iznad mezarja. Ima divan veliki balkon. Možete zamisliti gdje gleda? Tačno u Veljake. Kad ne znam šta da kažem, obavezno palim cigaretu, da nekako tu tišinu razbijem makar zvukom upaljača. Povlačim dim i pitam je: “Majka, koga imaš?”
Odgovor me prosuo na atome po onome dvorištu gdje temelj porodične kuće još nije srušen, a pored njega je sagrađena ova današnja.
“Nemam nikog sine. Dva sina, muž i njegova porodica su mi dol’ u Veljacima. Jedan sin mi je im’o 17, drugi 21 godinu. Svaki dan ih vidim ovd’i s balkona. Imala sam jednu sestru, al’ umrla i ona prije tri godine. Od tad’ sam sama.”
Nemam riječi, svaka bi bila suvišna. Ulazimo u kuću, a u hodniku školske slike sinova. Znate one sa čitankom i olovkom, a iza plava pozadina. Lijepi dječaci. U dnevnom boravku opet slike momčića uramljene i okačene na zid u vrhu sobe.
Majka je i večeru spremila kao da je nekoga očekivala. Ima pite, popržene piletine, salate od tek ubranog povrća u vrtu, baš kao za goste. Priča o životu. Televizor joj jedini sagovornik. Tužna je što joj komšije muslimani prodaju zemlju i odlaze u Federaciju, govori o usjevima i svakodnevnici tu na brdu iznad Veljaka.
Ne živi sama. Njena djeca su tu, suprug, samo ih ne može vidjeti, ali oni nju čuvaju dok je sama da se ne plaši mrkle noći i loših ljudi.
Jednog dana majka Saliha će otići sinovima i suprugu. Otići će i onih osam hiljada majki svojoj djeci. Neke su već tamo s druge strane kapije, a nama ostaju nišani bijeli, humke, nekadašnje fabrike, današnji muzeji smrti,staze masakriranih tijela, da pričamo kako se nikada nikome ne smije ponoviti Srebrenica.
Ove godine ću opet proći stopama djece Srebrenice, preko planine Udrč i slušati majke, sinove i borce ARBiH. Svoju novinarsku karijeru započela sam u musali Memorijalnog centra dok čitah imena pobijenih ispred studenata Univerziteta u Tuzli. Zabilježih na desetine priča uz Drinu.
Gdje god da budem neka moja slova govore o živim ranama majki što daleko od javnosti i velikih centara tuguju, zaboravljene od države i svijeta.
