Imao su tu sreću da sam rođen 1996. godine, odmah poslije rata koji je odnio mnoge žrtve i uništio moju domovinu.
Kada sam bio dijete, nisam obraćao pažnju na sva ta dešavanja oko sebe. Meni je bilo lijepo. Išao sam u vrtić, družio se s vršnjacima i sve mi je bilo potaman. Kako sam odrastao kroz osnovnu i srednju školu, shvatio sam da mojoj zemlji treba neka promjena. Vidio sam da se ništa neće moći promijeniti ukoliko sam ne poduzmem nešto.
Obrazovao sam se na svim poljima i volontirao gdje god sam stigao. Radio sam prakse, bavio sam se freelance poslovima, uključivao u raznorazne aktivnosti, a sve kako bih se izgradio i sebi zaradio džeparac. Borio sam se na sve načine kako bih radio ono što najbolje znam. Kroz tu borbu uvidio sam jednu veoma važnu stvar, a to je da se rad ne cijeni dovoljno posebno kada su u pitanju mlade osobe. Vladajuća elita i dalje savršeno manipulira polupismenim narodom, a u tu svrhu koristi i taj nesretni rat koji je uvijek dobar izgovor za sva njihova nedjela.
Mnogi moji drugovi već sa završetkom srednje škole, odlučili su napustiti ovu zemlju. Ovdje nas je ostalo još nekoliko, pa se pitam da li ćemo imati ikakvog razloga za slavlje godišnjice mature. Još uvijek u nama mladima koji smo ostali ovdje tinja neka nada. No, da se razumijemo od patriotizma se ne živi. Većina je prisiljena da radi ono za što se nije obrazovala. Jer, kako se kaže, uhar je bilo šta. Istina je da živimo u vremenu globalne ekonomske krize čije će se posljedice tek vidjeti, ali opet će deblji kraj izvući mladi i obrazovani ljudi. Svi smo svjedoci da su redovi na birou i javnim kuhinjama iz dana u dan sve veći. Vlastodršci, koji se predstavljaju kao zaštitnici naroda i superheroji bogatit će se i dalje preko leđa siromašnih.
Dokle god je pravno moguće da neko čitav svoj život provede na budžetskim jaslama, teško da će ovdje biti selameta. Mnogobrojne afere koje ovih dana drmaju ovu uspavanu naciju, jedan su od dokaza zašto nije dobro šutjeti.
Probudimo se za naše dobro. Krajnje je vrijeme.
