Na početku evo jednog kratkog razgovora sa klijentom.

“Ne znam ni odakle da krenem”, kaže on i sijeda, kao da mu je tijelo stiglo prije njega.

“Možeš od onoga što ti je danas najteže”, kažem mu.

“Najgore mi je što se ponašam normalno. Na poslu šala, u kući obaveze, poruke, čestitke, sve radim kako treba i onda, čim ostanem sam, kao da me neko pritisne iznutra.”

“Što se desi tad?”

“Ništa spektakularno. Samo mi se spusti raspoloženje i krene ona misao: svi imaju razlog da se raduju, samo ja nemam, kao da sam promašio sopstveni život.”

“Kada si prvi put primijetio taj osjećaj?”

“Još prošle godine, ali sam mislio da će proći. Ove godine je jače i najgore mi je kada me neko pita ‘jesi li srećan’. Ja kažem ‘jesam’, jer mi je lakše da to kažem, a poslije se osjećam još gore, kao da sam se izdao.”

“Što bi rekao da možeš da kažeš istinu, bez posljedica?”

Pogleda u pod, pa kratko, kao kroz zube: “Rekao bih da mi fali bliskost i da se umaram od glume.”

Znaš onaj momenat kad uđeš u grad u decembru, sve lampice rade, izlozi sređeni, ljudi nose poklone, svi nešto planiraju, a ti ideš kroz to i osjećaš se kao da si došao na žurku na koju te niko stvarno nije zvao. Nemaš dramu koju možeš lako da objasniš, nemaš veliki razlog koji bi svima bio logičan, a opet ti nije dobro. Smiješ se kada treba, odgovaraš “super” na “kako si”, čak i objaviš nešto lijepo, jer znaš da se to očekuje i onda dođe noć, ili dođe pauza u razgovoru, i u stomaku se pojavi ono poznato: praznina, pritisak, gorčina, umor koji nema veze sa poslom.

Kada kažemo “spolja sija”, obično mislimo na tri vrlo konkretne stvari: funkcionišem, uklapam se, ne pravim problem. Kada kažemo “samo sam ja u mraku”, mislimo na dio tebe koji nije viđen, nije nahranjen, nije miran. Ljudi se često zbune jer očekuju da bol mora da ima objašnjenje koje stane u dvije rečenice, a emocionalni bol često nastane iz niza malih situacija koje se ponavljaju: prećutane potrebe, neizgovorene istine, odnosi u kojima se priča o svemu osim o onome bitnom, navika da ti budeš taj koji drži sve na okupu. Ovo ima veze sa nervnim sistemom, navikama, načinom na koji si naučio da se štitiš.

Zašto se ovo pojača baš kada “svi” sijaju

Praznici su pojačivač. Ne zato što imaju posebnu moć, nego zato što nose očekivanja, očekivanje da si zahvalan, da si u krugu ljudi, da imaš sa kim, da se raduješ, da si “topliji”, “bolji”, “mekši” baš sad. I kada to ne osjećaš, mozak umije da napravi brzu, okrutnu računicu: “svima je lijepo, meni nije, znači sa mnom nešto nije u redu”.

A mnogi ljudi nijesu dobro u tom periodu, samo imaju bolji filter, više energije za nastup, ili su se navikli da preskaču osjećanja i onda ti, dok gledaš tuđe “srećno”, osjetiš: “ja sam jedini koji ne pripada”. To je laž koju anksioznost prodaje kao činjenicu.

Praznici često aktiviraju uspomene i poređenja. Ne samo poređenja sa drugima, nego poređenja sa sobom od ranije. “Nekada sam imao volju.” “Nekada sam se radovao.” “Nekada mi je porodica bila bliža” i ako je nešto u međuvremenu puklo, ohladilo se, udaljilo se, taj period to izbaci na površinu.

Čujem mnogo puta ovu priču: osoba odradi sve obaveze, kupi poklone, ode na ručak, priča, smije se, slika se, objavi i čim se vrati kući, sjedne i osjeti pad, kao da su joj se baterije ispraznile u jednom satu. U glavi ide: “što mi fali”, a često fali pravi kontakt, iskren razgovor, osjećaj da je neko tu, bez pitanja i bez procjene. Fali prostor da kažeš “teško mi je” i da to ne pretvoriš u šalu.

Kako izgleda unutrašnji bol kada ga dobro prikriješ

Ljudi zamišljaju unutrašnji bol kao suze, povlačenje, dramu, a često izgleda kao “normalnost”. Ti si onaj koji stiže sve, onaj koji odgovara brzo, onaj koji se sjeti svih datuma, onaj koji odradi i kada mu se ne radi i onda se iznutra pojavi nešto što ne umiješ da izgovoriš.

To “nešto” se vidi u sitnicama. Počnu da te nerviraju stvari koje te ranije nijesu doticale. Umor koji se ne popravlja snom, pritisak u grudima bez jasnog razloga osjećaj da ti je sve previše, iako objektivno nije više nego ranije.

Ili se desi da otupiš, sve je ravno, nemaš velike padove, ali nemaš ni radost, sjediš sa ljudima i čuješ razgovor, a kao da nijesi tu. Odradiš dan, a da ga nijesi doživio i onda se pitaš: “jesam li ja postao hladan”? Nijesi postao hladan, samo si se umorio od toga da stalno budeš “okej”.

Još jedan prepoznatljiv znak jeste: teško ti je da budeš sam sa sobom bez distrakcije. Telefon, serija, muzika, scroll, planiranje, bilo što da se mozak drži zauzet. Kada nastupi mir, u tijelu se pojavi nelagoda, ne zato što si slab, nego zato što si dugo navikao da ne ostaneš sa sobom.

Tu se često pojavi i poređenje sa drugima. “Oni putuju.” “Oni se vole.” “Oni su porodica.” “Oni imaju društvo.” To poređenje ljudi brzo osude kao zavist, a ispod toga je najčešće tuga i čežnja. Tvoja potreba za pripadanjem je živa, samo je navikla da ćuti.

Naučeni opstanak i stari dogovori sa sobom

Ako si odrastao u okruženju gdje se emocije ignorišu, gdje se ranjivost doživljava kao slabost, gdje se “problemi” guraju pod tepih, lako naučiš da je sigurnije da budeš “dobar” nego istinit. Naučiš da ne tražiš, da se ne ljutiš, da se ne žališ, da ne opterećuješ i onda, kada dođe sezona očekivane radosti, ti automatski upališ režim: ispoštuj, pojavi se, nasmiješi se, ne komplikuj.

To je preživljavanje, nije karakter. Samo što preživljavanje, kada traje predugo, postane identitet i onda više ne znaš što ti prija, što ti treba, što te boli, jer si navikao da se pitaš što treba drugima.

Ali ovdje je problem što komunikacija sa drugima često ide bolje nego komunikacija sa sobom. Umiješ da se snađeš, da budeš duhovit, da budeš jak, da budeš onaj koji smiruje situaciju, a teško ti je da kažeš: “meni je teško”, bez dodatka koji umanji to što si rekao.

Evo jedne provjere koja zna da pogodi u centar: kada bi neko stvarno mogao da vidi što nosiš u sebi, da li bi osjetio sram ili olakšanje? Ako je bliže sramu, tu je mjesto gdje si sebe naučio da kriješ, ne zato što je tvoj unutrašnji sadržaj “ružan”, nego zato što si godinama dobijao poruku da se takve stvari ne iznose. Zvuči poznato? Nisi jedini, ne moraš nikome da držiš predavanje o sebi. Dovoljno je da sebi prestaneš da budeš neprijatelj.

Što možeš da uradiš kad spolja sija, a u tebi je mrak

Ovdje nema priče o “samo misli lijepo” i “biće bolje”. Ako iznutra boli, to je informacija, cilj je da vratiš kontakt sa sobom i da napraviš prostor u kojem ti ne moraš da igraš ulogu.

Prva promjena: prestani da glumiš “prazničnu verziju sebe”. To je ona verzija koja sve stiže, svima ugađa, svuda se pojavljuje, sve nosi na leđima, a poslije se kući sruši i pita se đe je nestala. Umjesto toga, napravi jednu malu odluku koja te vraća sebi. To može biti jedno “ne” koje ćeš reći bez objašnjavanja, to može biti događaj na koji nećeš ići, to može biti posjeta koju ćeš skratiti, to može biti obaveza koju nećeš preuzeti. Razlog je jednostavan: kada stalno ideš protiv sebe, bol se pojača, pa makar spolja izgledalo uredno.

Druga promjena: izgovori istinu na bezbjednom mjestu. Ne mora to biti velika ispovijest, dovoljno je da jednoj osobi kažeš: “Ne osjećam se dobro ovih dana, teško mi je da se radujem, treba mi malo mira.” Ako nemaš tu osobu, napiši to sebi, piši jasno, kao poruku nekome kome vjeruješ. Kada ostane u glavi, bol raste, kada izađe napolje, dobije oblik,kada dobije oblik, možeš da radiš sa njim.

Treća promjena: napravi mikro bliskost sa sobom svaki dan. Ne sat vremena “rada na sebi”, nego pet do deset minuta stvarnog kontakta, bez telefona, bez planiranja, bez popravljanja. Pitanje je prosto: “Što mi sada treba?” i jedan mali odgovor koji ćeš ispoštovati. Voda, šetnja, tuš, trening, ranije spavanje, razgovor, sređivanje prostora, pauza od ljudi, pauza od ekrana. Poenta nije u savršenom izboru, nego u poruci koju šalješ sebi: JA sam bitan.

Često ljudi naprave grešku pa pokušaju da riješe unutrašnji bol tako što će povećati spoljašnji sjaj. Još jedan ručak, još jedna kupovina, još jedna slika, još jedan izlazak, a tijelo kaže: “meni treba odmor i istina”. Kada to čuješ, prestaneš da se vrtiš u krug.

I još jedna stvar koja je važna, a rijetko ko je kaže direktno: ako si dugo bio osoba koja svima pomaže, moguće je da si razvio naviku da ti tuđa potreba odmah postane tvoja obaveza. To se posebno vidi u praznicima, jer svi nešto traže, svi imaju plan, svi imaju očekivanje a kada ti postaviš granicu, možeš da osjetiš krivicu. Krivica ne znači da radiš pogrešno, krivica često znači da mijenjaš stari obrazac.

Jedan čovjek mi je rekao: “Nisam vjerovao da će raditi, sada sam oduševljen.” Govorio je o najjednostavnijoj promjeni: prestao je da ide na sva okupljanja “reda radi”. Izabrao je dva koja su mu stvarno važna, ostalo je odbio uz kratko: “ovih dana mi treba mir.” Nije se desilo ništa strašno, desilo se da je prvi put osjetio kontrolu nad sobom.

To je ona tačka đe se javlja identifikacija: “Aha, i ja stalno idem i kada mi se ne ide.” Kada to vidiš, imaš moć da izabereš drugačije.

Raskorak između spoljašnjeg sjaja i unutrašnjeg bola je često posljedica načina na koji si naučio da funkcionišeš. Spoljašnji sjaj može da bude navika i društveni dogovor. Unutrašnji bol je poruka da ti fali kontakt, istina, i osjećaj da si viđen, makar od sebe.

Evo pitanja koje vrijedi da poneseš sa sobom: đe si se tačno sredio za druge, a ostao prazan za sebe? Koji je jedan mali potez koji možeš da uradiš ove nedelje da pokažeš sebi da si bitan? Ne treba ti revolucija. Treba ti jedna odluka koja je tvoja, i jedna istina koju više nećeš gurati u stranu.

Autor: Mayya Ushioko