Sarajka Amna Krnić ima 20 godina i još od ranih srednjoškolskih dana trudi se biti aktivnom članicom u društvu.

Ova 20-godišnja djevojka uskoro će biti studentica treće godine na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, te uz dosadašnje znanje i iskustvo teži da svakodnevno potiče ljude na proaktivnost u ličnom i profesionalnom životu. Smatra da svi treba da doprinosimo i dajemo vrijednost društvu, istovremeno napredujući lično, gradeći tako svoj identitet i ime.

Odakle Vaš interes za aktivizam?

Prije svega, da se vratimo na teoriju, nekako smatram da se mnogo provlači ovaj pojam, a da ni ne znamo šta konkretno znači. Ukratko, po različitim pristupima, aktivizam predstavlja intenzivno zagovaranje vrijednosti ili uvjerenja koje osoba smatra bitnim, a koji za cilj imaju poboljšavanje različitih sfera društva, uz uvjerenje da su sve te ideje vrijedne samo ukoliko se primjenjuju u praksi. Dakle, aktivizam je praksa. Što se mene tiče, ta praksa je krenula još u osnovnoj i srednjoj školi gdje sam bila uključena u razne vannastavne aktivnosti, a u periodu pandemije, kada sam bila drugi razred u Drugoj gimnaziji, interes je značajno porastao. Počela sam s radom u nevladinim organizacijama i Forumu mladih, što mi je vrlo brzo, već na prvoj godini fakulteta, otvorilo vrata za konkretnije, poslovne saradnje. U nekoliko godina tu su stale razne edukacije, kampanje, saradnje, domaći i regionalni projekti, razmjene, i što je najvažnije, veoma velika mreža različitih ljudi. Možda sve nabrojano zvuči kao da bih ja ili bilo koji drugi pojedinac sa sličnim putem imali samo individualno koristi od toga, ali ukoliko pogledate širu sliku, pojedinci koji su učeni, imaju iskustva, proaktivni u svom ličnom životu, sutra će gotovo uvijek biti ljudi koji će donositi vrijednost društvu, kroz svoje kompanije/biznise, rad u javnim/privatnim preduzećima, a u konačnici prenositi i influensati takav način života na svoje okruženje, te naročito na svoju vlastitu djecu.

Na šta ste najviše ponosni u dosadašnjem radu?

Svako iskustvo mi je na svoj način drago. Moj prvi projekat je bio “Student Learning Employment Empowerment Program” (SLEEP) u saradnji Američke ambasade u BiH i Alumni asocijacije Druge gimnazije, gdje sam dobitnica nagrade za najbolju učesnicu. Od tada, do posljednjeg projekta na kom sam radila, od strane Udruženja Bajka i UNDP-a, stala je organizacija nekoliko eventa u oblasti turizma, preduzetništva i umjetnosti, zatim 3 studentske razmjene, mnogo seminara i edukacija s posebnim certificiranjem, zatim vođenje kampanja na društvenim mrežama, političke inicijative, omladinski PR tim KS, volontiranje u humanitarnim organizacijama itd. Kada bih morala izdvojiti jednu stvar na koju sam najviše ponosna, to bi bila moja proaktivnost i konstantni izlazak iz zone komfora. Prosto svaki put kada bih se uhvatila u osjećaju kao da sam u nekom kalupu, obrascu i šablonu svakodnevnice, ja sam se “bacala u vatru” za još i za više. Samoinicijativno sam ulazila u projekte i saradnje za koje nisam znala kakav će ishod imati, a bio je upravo takav da sam izuzetno ponosna na svaki, jer je me je svako iskustvo obogatilo za novi krug ljudi, od predstavnika vlasti, umjetnika, vlasnika/ca start-upova, uspješnih menadžera, različitih nevladinih organizacija itd. Ono što također moram dodati kao nešto što izaziva poseban ponos u meni jesu reakcije mojih vršnjaka, i putem Instagrama i uživo, a na temu mojih nekih osvrta na svakodnevne situacije koje se dešavaju, a koje su ogledalo stanja društva.

Kako ocjenjujete položaj mladih u Bosni i Hercegovini?

Moja ocjena položaja mladih u BiH zasnovana je na mom ličnom iskustvu, te za realne podatke i procjenu stanja smatram da je najbolje pročitati relevantne istraživačke studije koje su se radile na tu temu u prethodnih par godina. U mom okruženju, ono za šta mogu reći da najviše pozicionira mlade ljude u izazovnu situaciju, jesu pitanja stambene politike, obrazovanja i shodno tome zapošljavanja (dugoročnog, u struci), te generalno pitanja standarda života. Ukoliko uporedimo rezultate istraživanja unutar publikacije “Glasovi mladih” rađene u okviru projekta „Dijalog za budućnost” koji su implementirali UNDP, UNICEF i UNESCO u partnerstvu s Predsjedništvom BiH čak 2016. godine, i Strategiju prema mladima Kantona Sarajevo za period 2019.-2023. godinu, lako je uočiti da se u krug vrte isti problemi: obrazovanje, zapošljavanje, preduzetništvo mladih, socijalna pitanja, sigurnost, kultura, te svakako neosporni odlazak mladih iz BiH. Ukratko, napretka ima, ali on ide izuzetno sporo. Na ovu činjenicu često čujem: “Dobro je, barem ima napretka”, međutim ja se ne bih složila s tom konstatacijom. Moramo se prestati zadovoljavati minimalnim napretkom u ovom pogledu, te se ugledati kako to rade pojedine zemlje u EU, zatim Japan, a na kraju i SAD. Svaka dobra praksa se može “prepisati” i prilagoditi našim društvenim okvirima, međutim svjesna sam da je za to potrebno mnogo šta, počevši od svijesti društva, a to je tek zadatak za moju i naredne generacije.

Jesu li mladi pasivni posmatrači društvenih procesa?

Nadovezat ću se na odgovor iz prethodnog pitanja i u fokus staviti dva pojma: Svijest i praksa. Smatram da ne ide jedno bez drugog, i to se odnosi generalno na sve društvene procese kojima svjedočimo. Čini mi se da mi nekako filtriramo čemu dajemo pažnju kada je u pitanju dizanje svijesti, nerijetko upravo zbog toga što nemamo “snagu” da u praksi djelujemo, pa je onda lakše biti pasivan posmatrač. Nažalost, mislim da kao mladi ljudi, dosta upijamo iz okoline, a mislim da će se i Vaši čitaoci složiti da smo kao društvo poprilično pasivni, pa se tako taj obrazac prenosi i na ovu moju generaciju. Upravo zbog toga ističem aktivizam kao važan, jer tako će naredne generacije, one koje tek dolaze, u nama imati uzore i primjere kako može i mora bolje. Zbog toga mi je iznimno drago vidjeti da i sad ima ličnosti, ostvarenih i uspješnih, žena i muškaraca, koji su glasni i koriste svoje znanje, iskustvo i mrežu ljudi kako bi nama mladim ljudima ukazivali gdje treba da idemo. Samo trebamo raditi na podizanju svijesti i praksa, praksa, praksa. Uzaludno pričamo o promjenama i “pravim” vrijednostima, ukoliko ih sami ne živimo svojim primjerom.

Ima li naše društvo predrasuda prema mladim, uspješnim i lijepim djevojkama?

Po mom iskustvu, predrasuda postoji svakog trenutka kada se moji lični, ili od bilo koje druge žene, uspjesi i dostignuća (privatna i profesionalna), dakle povišica na poslu, nagrada od strane institucija, finansijski status i slično, pripisuju drugim ljudima, najčešće očevima i/ili partnerima, kao i nekim pukim faktorima sreće, da ne kažem namještajljke. Dodajte na to element godina, i ljepote koja se “mora” uklapati u društvenu normu i standard, i mislim da će odgovor na ovo pitanje biti jasan. Kao društvo koje je svakako puno predrasuda i ima određeni “mahala” mentalitet, uopće nije iznenađenje da je realnost ovakva kada je u pitanju uspjeh mladih žena.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Ne volim mnogo da pričam o planovima, prosto jer sam u tim godinama, a i takav sam tip da su mi modifikacije planova prirodne, ali svakako da mi je cilj završiti treću godinu u roku i time zaokružiti svoj bachelor studij, a zatim upisati master, te nastaviti svoje akademsko obrazovanje. Pored toga, u toku su mi dva internship-a, pa nastojim i tako proširiti svoje znanje, iskustvo i CV. Naravno da ću nastaviti baviti se aktivizmom u nekom obliku, jer kao što sam rekla, to je praksa kroz koju idućim generacijama ostavljamo neki put, a istovremeno ličnim primjerom smo dio promjene. Dugoročni planovi bi bili porodica, ali otom potom, možda o tome u nekom intervjuu za par godina.