Šta se desi kad ne znaš da li si voljen ili povrijeđen?
„Nisam sigurna kako da pričam o tome. On je bio dobar čovjek. Nikada nas nije ostavio. Radio je, donosio pare kući, znao je da me zagrli. Ali… tukao me je.“ Ovo je rečenica koju sam čula više puta nego što bih voljela. I svaki put ostane ista praznina u glasu kada neko to izgovori. Kao da ni sam ne zna smije li da kaže ono što stvarno boli.
Ako ti je ova rečenica poznata, ako ti je tata bio i nježan i nasilan, i voliš ga i zamjeraš mu, ovaj tekst je za tebe. Pokazaću ti zašto ta zbrka u glavi nije slučajna. Zašto mnogi od nas ne mogu da kažu „bio je nasilan“. I kako se ta nesigurnost i danas odražava na tvoje odnose.
Kako nasilje izgleda kada je ušuškano u ljubav?
Roditelji koji tuku svoju djecu često misle da je to „za njihovo dobro“. I često poslije kažu: „Voli te tata. Morao sam.“ I djeca to pokupe. Dijete ne zna da razlikuje ljubav od kontrole. Ono osjeća i jedno i drugo. I ne zna da li da bježi ili da ostane.
U praksi, nasilje ne mora da izgleda kao scena iz filma. Ponekad je to kaiš u nedjelju prije ručka. Ili vika zbog prosutog mlijeka. Ili šamar koji se kasnije pretvori u izvinjenje i čokoladicu. I onda ti ne znaš da li si voljen ili kažnjen.
Jedna klijentkinja mi je rekla:
„Sjećam se da sam mu kupila poklon za rođendan i napisala ‘Najboljem tati na svijetu’. Tada me je već pet puta udario. A ja sam i dalje željela da me voli.“
To je stvarnost mnogih. Djeca koja pokušavaju da zasluže ljubav čak i kada ih boli.
Zašto ne možeš da kažeš da je bilo nasilje?
Ako si odrastao s takvim ocem, vjerovatno si čuo stvari poput:
„Nisam te tukao iz mržnje.“
„I mene su tako vaspitavali.“
„To je bio red, ne zlostavljanje.“
Ali tvoje tijelo zna razliku. Znaš to jer se i danas trgneš kada neko vikne. Kada se “smrzneš” jer neko podigne ruku, iako znaš da te neće udariti.
Problem je što većina ljudi ne želi da vjeruje da ih je povrijedio neko koga vole. To pravi kratak spoj u glavi: kako da budem odan, ako kažem da mi je bilo loše? I onda godinama praviš priču u kojoj je sve bilo „normalno“.
Ali nije bilo normalno. I nije bilo u redu.
Šta djeca nauče iz batina?
Radim sa ljudima koji su danas odrasli, funkcionalni, školovani, neki i roditelji. I svi imaju jednu zajedničku stvar: teško im je da postave granicu. Boje se konflikta. Boje se autoriteta. Ili se ponašaju kao da uvijek moraju da dokažu da su „dovoljno dobri“.
Jedan klijent, tridesetpetogodišnji muškarac, sjedio je ispred mene, potpuno blokiran.
„Ne mogu da vičem na sina. Ni kad me provocira. Ne mogu ni da ga kaznim. Imam osjećaj da ću mu uništiti djetinjstvo. Ja još uvijek nosim tragove tih batina. I onda samo ćutim.“
Drugi primjer: žena od 42 godine, visoko obrazovana, direktor u firmi.
„Ja se u vezi ne bunim. Čak i kada mi smeta. Samo gledam da ne provociram. Isto kao kada sam gledala da ne izazovem tatu. Danas više nema njega. Ali moj sistem još uvijek igra istu igru.“
Naučeno ponašanje iz djetinjstva se ne briše samo zato što smo odrasli. Ono se upliće u brakove, prijateljstva, posao, roditeljstvo.
Možeš da voliš i da ne opravdavaš
Jedna od najvećih zabluda je da moraš da biraš: ili voliš roditelja, ili ga osuđuješ. To nije tačno. Ljubav i bijes mogu da postoje u istoj osobi. Možeš da kažeš: „Vidio sam ga kao uzora. I bio je nasilan.“ Oboje je istina.
Jednom sam pitala klijentkinju: „Možeš li da mu kažeš, makar u sebi – Tata, voljela sam te, ali to što si radio nije bilo u redu?“
Nastala je tišina. Pa suze. Pa blagi osmijeh.
To je prvi korak. Da sebi daš dozvolu da osjetiš sve što si tada morao da potisneš.
Ako si sada roditelj evo šta možeš da učiniš
Ako si odrastao uz batine, a sada imaš svoju djecu, moguće je da ti se vrate stare navike. Možda ti u nekom trenutku „iskoči“ isti onaj glas. Možda vikneš, pa se šokiraš i pitaš se: da li sam isti kao moj otac?
Ono što je razlika jeste svijest. Ako se pitaš da li radiš nešto loše, već si daleko otišao. Tvoj otac se vjerovatno nikada nije pitao. Ti sada imaš mogućnost da zaustaviš lanac.
Počni tako što nećeš opravdavati ono što je tebi naneseno. Ne moraš da osvetiš svoje djetinjstvo, dovoljno je da ga razumiješ.
Odrasti pored oca koji je bio „dobar, ali je tukao“ ostavi trag. U glavi. U tijelu. U odnosima. Godinama kasnije i dalje tražiš sigurnost i dalje tražiš ljubav koju ne moraš da zaslužiš.
Ovaj tekst ti je možda dao riječi koje si tražio. Možda ti je pomogao da ne osjećaš krivicu što imaš zamjerke prema ocu. I možda ti je pokazao da nisi sam.
Ako ti se ikada u glavi pojavi rečenica: „Bio je dobar… ali…“ znaj da to „ali“ ima težinu. I da imaš pravo da ga osjetiš.
I ako si se prepoznao u ovom tekstu, možda je vrijeme da se pogledaš u ogledalo i kažeš: „Vrijeme je da ispričam svoju priču. Bez prepravki. Bez opravdanja.“
Autor: Mayya Ushioko
