Ako se danas osvrnemo na razgovore mladih, primijetićemo da se teme oko veza vrte oko “ne želim da se vežem”, “sve je previše komplikovano” ili “idem dok je zanimljivo, a kada prestane gotovo je”. Ove rečenice nisu samo znak površnosti već se iza njih krije strah od ranjivosti i zbunjenost oko toga kako uopšte izgleda duboka veza.

Generacija Z odrasla je u svijetu brzine, brze informacije, brze odluke, brzi odnosi. Swipe lijevo ili desno i pred tobom je nova osoba, ali što se dešava kada upravo ta brzina postane model i za ljubavne odnose? Je li moguće da generacija Z gubi “mišić” za duboku povezanost?

Duboka veza nije idealizovana slika iz filmova, to je konkretna sposobnost da pustiš nekoga blizu, da te vidi i kada nisi u svom najboljem izdanju. Dubina znači da imaš povjerenje, sigurnost i spremnost da ostaneš u odnosu i kada je teško.

Za mlade koji odrastaju u digitalnoj kulturi, dubina se često izjednačava sa rizikom da se razotkriješ, da te neko vidi bez filtera, da pokažeš slabost.

Primjer sa radionice: djevojka od 22 godine rekla je: “Navikla sam da sa ljudima komuniciram porukama. Imam vremena da smislim što ću reći. Kada sam uživo sa nekim, bojim se da će vidjeti moju nervozu ili da neću biti zanimljiva.”

Dubina veze podrazumijeva upravo to, da izdržiš da te neko vidi bez scenarija. To je ono što ovu generaciju najviše plaši, a istovremeno ono što im najviše treba.

Brzina i kultura “skrola”

Generacija Z odrasla je sa pravilom: ako ti se nešto ne sviđa, pomjeri prstom dalje. To pravilo oblikuje i način na koji gledaju odnose.

U praksi to izgleda ovako: poslije prve ozbiljne svađe – prekid. Kada nestane početna zaljubljenost, prelazak na novu osobu. Kada se pojavi osjećaj dosade – otvaranje aplikacije i potraga za svježim uzbuđenjem.

Problem je što duboka veza traži vrijeme, a vrijeme se u svijesti mnogih doživljava kao propuštena prilika za nešto “bolje”. Strah od propuštanja (FOMO) tako postaje prepreka da se ostane u jednom odnosu dovoljno dugo da bi se razvila prava bliskost.

Jedan student mi je rekao: “Kada sam sa jednom djevojkom, osjećam se kao da možda negdje postoji neko još bolji i onda nisam miran. Kao da uvijek nešto gubim.” To je precizan opis kulture skrola: stalna iluzija da je “možda iza sledećeg swipa nešto bolje”.

Strah od ranjivosti

Duboka veza znači suočiti se sa sopstvenom ranjivošću. Generacija Z puno govori o mentalnom zdravlju, otvoreno priča o anksioznosti ili stresu, ali kada se nađu u intimnom odnosu, teško je tu ranjivost podijeliti. Ranjivost znači rizik, a rizik znači neizvjesnost i upravo je neizvjesnost ono što mladi žele izbjeći. Zato se često ponašaju površno, jer površnost daje osjećaj sigurnosti.

Ali paradoks je da upravo ono od čega bježe, ranjivost, postaje ključ ulaska u dubinu. Bez nje nema povjerenja, a bez povjerenja nema trajne veze.

Ne može se zaobići ni uloga društvenih mreža. One su oblikovale način kako generacija Z zamišlja odnos. Stalno su dostupni, stalno na “seen”, stalno pod pritiskom da budu zanimljivi.

To stvara novi oblik stresa: “Ako ne odgovorim odmah, misliće da me ne zanima.” ili “Ako objavim story, a ne javim se osobi, odmah misli da je ignorišem.”

Društvene mreže daju iluziju stalne povezanosti, ali duboka veza ne živi od notifikacija, ona se gradi kroz tišinu, fizičko prisustvo i vrijeme. Generacija Z tek treba da nauči da “online prisutnost” nije isto što i prava prisutnost.

Paradoks generacije Z

Najveći paradoks je da ova generacija s jedne strane bježi od dubine, a s druge – očajnički je traži. U terapiji često čujem rečenice: “Želim nekoga ko će biti samo moj.” ili “Želim vezu gdje mogu skinuti masku.”

To pokazuje da sposobnost za duboku vezu nije nestala. Ona je tu, ali potisnuta slojevima kulture brzine, filtera i straha. Kada se makne taj sloj, vidi se ista ljudska potreba kao i u svakoj generaciji: biti viđen, prihvaćen i voljen.

Još jedan važan faktor je način na koji su mladi gledali odnose u svojim porodicama. Mnogi su odrasli u kućama gdje se o emocijama nije govorilo ili gdje su se problemi rješavali prekidom kontakta, a ne razgovorom.

Ako nisi vidio model duboke veze u porodici, teško ga je graditi u vlastitom životu. To ne znači da je nemoguće – ali zahtijeva svjesno učenje i vježbanje onoga što nisi dobio kao primjer.

Primjer iz prakse

Na grupnoj radionici o vezama, jedna djevojka rekla je: “Mislila sam da ne mogu biti u ozbiljnoj vezi jer uvijek pobjegnem kada postane teško. Sve dok nisam upoznala nekog ko nije odustajao od mene. Kada sam shvatila da može izdržati moju nesigurnost, počela sam se otvarati. Danas znam da mogu biti u vezi, samo mi je trebalo povjerenje da smijem biti ja.”

Ovaj primjer jasno pokazuje da dubina ne nestaje, ona se otvara kada postoji prostor sigurnosti. Generacija Z to itekako može, samo treba da nauči kako da prepozna i izdrži trenutke koji vode u pravu povezanost.

• Duboka veza znači skinuti filtere i izdržati ranjivost.
• Brzina i kultura skrola oduzimaju vrijeme potrebno za izgradnju povjerenja.
• Strah od ranjivosti tjera mlade u površne odnose, ali želja za dubinom i dalje postoji.
• Društvene mreže stvaraju iluziju povezanosti, ali nisu zamjena za stvarnu bliskost.
• Primjeri iz prakse pokazuju da generacija Z može i te kako graditi duboke veze kada postoji siguran prostor.

Sada je jasno da generacija Z nije izgubila sposobnost za duboku vezu. Oni nisu “generacija bez osjećaja”, nego generacija koja je odrasla u drugačijim okolnostima, sa brzinom, filterima i stalnom izloženošću.

Duboka veza nije luksuz nego ljudska potreba. Ona se ne gradi preko noći, nego kroz vrijeme, razgovor, povjerenje i življenje trenutaka kada nije savršeno. Kada to shvatiš, onda i odluka da ostaneš i kada je neugodno, postaje prvi korak prema njoj.

Autor: Mayya Ushioko