Koliko puta si čuo/la rečenicu: „Mi smo samo prijatelji“, a znaš da to nije baš cijela istina? Koliko puta si osjetio/la da tvoj odnos sa nekim klizi u zonu u kojoj se briše granica između prijateljstva i intime? Mnogi ljudi u sebi nose pitanje: je li seks sa prijateljem dokaz bliskosti ili znak da jedno drugome postajemo „rezerva“ dok ne naiđe „pravi“ partner? Upravo ta siva zona otvara prostor za dileme, nesigurnosti i neizrečene strahove.

Kada prijatelj postane nešto više

Terapeut: Što se dogodi između tebe i njega kada se granica prelomi?
Klijentkinja: U početku je sve nevino. Pričamo satima, dijelimo najdublje misli, osjećam da me vidi onako kako me niko drugi ne vidi. Taj osjećaj razumijevanja me razoruža. Onda se dogodi trenutak, poljubac, dodir, noć zajedno. U tim trenucima osjećam da sam napokon pronašla sigurnost. Kao da me cijeli život vodio do toga da se otvorim baš njemu. Ali onda, već sjutradan, sve se promijeni. On se povuče, ponaša se kao da ništa nije bilo. A ja ostajem sama sa pitanjem je li to za njega bila samo avantura, dok je za mene djelovalo kao početak nečeg dubljeg? To me zbunjuje i ostavlja u stanju stalnog preispitivanja.

Terapeut: Kako se osjećaš kada on upozna novu djevojku?
Klijentkinja: Osjećam se nevidljivo. Sve ono što mi je govorio da sam mu najbliža, da sam oslonac, da mu nitko nije tako važan, odjednom prestaje da važi. Kada je sa njom, ja ne postojim. Vraća mi se samo kada prekine, kada je ranjiv. A tada opet ja postajem njegova luka spasa. To me boli jer shvatam da nisam prva opcija, samo sam neko ko popunjava prazninu između njegovih veza. To me iscrpljuje, jer u meni raste osjećaj da sam dobra, ali nikada dovoljna.

Iluzija sigurnosti

Prijateljstvo je prostor sigurnosti. S prijateljem se smiješ, dijeliš iskustva, nemaš pritisak da se predstaviš u najboljem svijetlu. Zato se ponekad granica prelomi u trenutku. Ali posljedice rijetko ostanu jednostavne.

Terapeut: Jesi li i ti ikada bio u ulozi plana B?
Klijent: Jesam. Imao sam prijateljicu s kojom sam dogovorio da nema obaveza. Govorili smo jedno drugome da je to „dogovor odraslih“ i da ćemo tako izbjeći komplikacije. I neko vrijeme je to funkcionisalo. Bilo je zabavno, lagano, činilo se pošteno. Ali onda se sve promijenilo kada je počela izlaziti sa drugim. U meni se probudio osjećaj izdaje. Znao sam da nemam pravo zahtijevati ništa, ali srce je govorilo drugačije. Osjećao sam se prevarenim iako sam sam pristao na pravila. Tada sam shvatio da dogovori ne važe pred emocijama, emocije uvijek pronađu svoj put.

Terapeut: Što ti je to iskustvo pokazalo o tebi?
Klijent: Pokazalo mi je da nisam iskren prema sebi. Na površini sam glumio da mi je dovoljno nekoliko susreta bez obaveza, ali u stvarnosti sam želio da me ona vidi kao nekog posebnog. Prihvatio sam dogovor jer sam se bojao da ću je izgubiti ako tražim više. To je bio moj način da ostanem blizu nje. Ali cijena toga bila je ogromna, svaki put kada bi bila sa drugim, osjećao sam prazninu, gubitak vrijednosti, kao da sam potrošni predmet. Shvatio sam da sam pristao na manje nego što mi je trebalo, samo da ne ostanem sam.

Psihološki slojevi iza odnosa „prijatelj sa bonusom“

• Potraga za sigurnošću. Seks sa prijateljem daje iluziju da nisi sam/a.
• Strah od praznine. Ponekad je praznina toliko teška da ljudi biraju i pola bliskosti umjesto potpune samoće.
• Odlaganje odluke. Plan B stvara privid da imaš vrijeme i da se ne moraš suočiti sa pravim odnosom.
• Neravnoteža moći. Uvijek jedno ulaže više emocija, dok drugo zadržava kontrolu.

Terapeut: Kada ostaneš u takvom odnosu, što ti kažeš sebi?
Klijentkinja: Kažem sebi da će se možda predomisliti. Da će jednog dana shvatiti koliko sam mu važna. U međuvremenu se tješim time da sam mu bliska, da mu pružam nešto što drugi ne mogu. Ali istina je da se zapravo uvjeravam u nešto što nije realno. Ostajem jer se bojim potpune samoće. Bolje mi je da dobijam djeliće pažnje, nego da se suočim sa prazninom. I znam da je to obrazac koji vučem iz djetinjstva, čekala sam pažnju roditelja, dobijala je samo povremeno, i naučila sam da ljubav dolazi u fragmentima. Sada, kao odrasla osoba, to ponavljam u svojim vezama.

Što učiniti ako si u toj situaciji

Terapeut: Kada osjetiš da si rezerva, što tada doživljavaš?
Klijentkinja: Boli me jer osjećam da sama sebe izdajem. Zanemarujem svoje potrebe i želje, samo da bih ostala blizu njega. To me troši. Istovremeno, svaki put kada poželim da prekinem, obuzme me strah, strah da ga izgubim, da ostanem potpuno sama. Kao da se stalno vrtim između dvije krajnosti: ostajem pa patim, ili odlazim pa se osjećam prazno.

Terapeut: Što bi bilo kada bi pitala sebe što mi ovdje nedostaje?
Klijent: Nedostaje mi osjećaj da sam nekome prva opcija. Da neko stoji uz mene u kontinuitetu, a ne samo kada mu je teško. Nedostaje mi mir da se ne preispitujem svako malo jesam li dovoljna. I kada to izgovorim, jasno mi je da to ovdje ne mogu dobiti. Ali još uvijek mi nedostaje hrabrosti da napravim korak i pustim ga.

Terapeut: Koja je prava cijena ovog dogovora?
Klijentkinja: Cijena je moj mir i dostojanstvo. Na trenutke se osjećam sigurno, ali odmah nakon toga praznina se vrati još jača. To je začarani krug – što duže ostajem, to sam manje povezana sa sobom. Počinjem gubiti osjećaj vlastite vrijednosti. To je najskuplja cijena, jer u jednom trenutku više ne znaš ko si van tog odnosa.

Seks sa prijateljem može izgledati kao sloboda, ali iza kulisa često krije slojeve neizgovorenih očekivanja, nesigurnosti i odlaganja pravih odluka.

Zato se pitaj:

• Donosi li ti ovaj odnos mir ili nemir?
• Pomaže li ti da rasteš ili te drži na mjestu?
• Jesi li tu iz želje ili iz straha?

Nisi sam/a u ovome. Većina ljudi će se barem jednom naći u zoni „prijateljstva sa bonusom“. Ali tvoja snaga je u tome da prepoznaš želiš li ostati rezerva ili izabrati sebe.

Ovo je poziv da staneš pred ogledalo i pitaš se: gdje sam ja u ovoj priči i što želim dalje?

Autor: Mayya Ushioko

Ovo nije priča o seksu. Ovo je priča o svemu što ti je falilo, a nikada nisi znala kako da to kažeš.

Dođe trenutak kada više ne znaš je li tvoja želja nestala ili se samo sakrila. Ne izbjegavaš partnera jer ti je svejedno, izbjegavaš jer ti više nije jasno gdje si u toj bliskosti nestala ti. Ovaj tekst nije analiza. Ovo je razgovor. Razgovor između terapeuta i žene koja pokušava da vrati kontakt sa sobom, kroz pitanja koja bole, ali liječe. Ako ti se čini kao da čitaš vlastite misli to nije slučajno. Ovdje si među ljudima koji razumiju. Jer odnosi su umjetnost. A tvoja istina je važna.

Terapeut: Kada si prvi put primijetila da tvoja seksualna želja prema partneru slabi?

Klijent: Ne znam tačan dan. Ali sjećam se da sam mu prišla u kuhinji, htjela sam da ga zagrlim i tijelo mi je reklo ne. Ne zato što ga ne volim. Nego zato što sam u tom trenutku osjetila neku vrstu težine u stomaku. Kao da sam morala da se natjeram i nisam ga zagrlila. Samo sam prošla pored njega. Tad je, mislim, sve krenulo i poslije toga je počelo povlačenje. Prvo emocionalno, pa fizičko. Počela sam da pravim razmake. Da ostajem budna kada on zaspi. Da sve radim sama i da to pravdam kao slobodu, a bila je distanca.

Terapeut: Što si tada osjećala prema sebi, a što prema njemu?

Klijent: Prema sebi? Osjećaj krivice. Kao da sam neispravna. Kao da sam ja ta koja više nije “žensko”. Počela sam da sumnjam u sebe. Da se pitam jesam li ja oštećena. A prema njemu… udaljenost. Ne bijes, ne tugu, samo neku vrstu odsustva. Kao da stojimo jedno pored drugog, a svako gleda u svoj zid. I što sam više osjećala tu prazninu, to sam manje imala volje da ga dodirujem. Kao da je i dodir postao napor. Kao da sam se više trudila da ga ne povrijedim, nego da budem bliska s njim.

Terapeut: Jesi li pokušala da to sa njim podijeliš? Kako je reagovao?

Klijent: Jesam. Ali ne direktno. Pitala sam ga osjeća li da smo se udaljili. Rekao je: “Samo si umorna.” Nasmiješio se, poljubio me i nastavio gledati utakmicu. U tom trenutku sam shvatila da ja ovo više ne mogu dijeliti s njim i povukla sam se u sebe. Počela sam sve manje da govorim, sve više da gutam u sebe. Jer svaki put kada sam pokušala, osjetila sam da govorim zidu ili da ga opterećujem. I počela sam da vjerujem da je bolje da prećutim. Da će proći. Samo što nije prolazilo. Samo sam ja sve više nestajala.

Terapeut: Što ti je značilo to njegovo nerazumijevanje ili odbijanje razgovora?

Klijent: Kao da sam pokušala da bacim konopac između nas, a on ga nije uhvatio. Osjetila sam se sama. Ne kao da me odbacio, nego kao da ne zna da nešto nije u redu, a ja više nisam imala snage da objašnjavam. I ni danas ne znam da li nije znao što da kaže, ili nije htio da vidi, ali znam da sam prestala da vjerujem da ima smisla da pričam. Prestala sam da se otvaram. Počela sam da nosim sve sama, a kada nosiš sve sama dovoljno dugo, počneš da se gasiš.

Terapeut: Što si prestala da govoriš njemu, a što si počela da govoriš sebi?

Klijent: Njega sam štedjela. Počela sam da govorim da sam ok, da je sve u redu, da je samo stres, posao, umor, a sebi sam govorila da je ovo faza. Da je normalno da želja opadne. Da sam ja problem. I što sam više sebi govorila da sam ja problem, to sam se manje trudila da budem bliska. Jer zašto da budeš prisna ako si ti ta koja ne valja?

Terapeut: Koje laži si počela koristiti da bi izbjegla intimnost?

Klijent: Umor. Glavobolja. Obaveze. Djeca. Planovi. Sve što se može servirati kao realno opravdanje, a ispod svega toga bilo je: “Ne mogu. Nemam snage da glumim.” Ali to nisam rekla. Jer nisam htjela da ga povrijedim, a povređivala sam sebe. Svakog puta kada sam pristala kada nisam htjela ili kada sam odbila, a nisam objasnila zašto.

Terapeut: Da li si prestala da želiš njega ili sebe pored njega?

Klijent: Sebe. Prestala sam da volim ženu koja se u toj vezi pretvarala. Počela sam da se gledam u ogledalu i ne prepoznajem tu osobu. I kada više ne vidiš sebe, ni drugoga ne možeš poželjeti. Ne zato što ne vrijedi, nego zato što si ti već negdje daleko.

Terapeut: Što misliš, što bi se desilo da si tada izgovorila istinu?

Klijent: Moglo je sve da pukne ili da se otvori. Ne znam. Ali ja bih, bar, bila svoja. Osjećam da bi to bio rizik, ali i olakšanje. Jer ova tišina koja se uvukla u naš krevet je mnogo glasnija od svakog konflikta koji bi možda došao.

Terapeut: Što ti je najviše nedostajalo u vašem odnosu, a nisi umjela da tražiš?

Klijent: Prisutnost. Ne poklon, ne iznenađenje. Samo da me pogleda u oči i da osjetim da me vidi. Da ne pričamo u prolazu. Da ne živimo jedno pored drugog kao cimeri koji funkcionišu. Htjela sam jedno “tu sam”, bez riječi i nisam znala kako da to tražim, jer ni meni niko to nikada nije dao.

Terapeut: Ako bi sada mogla da kažeš jednu rečenicu o svojoj istini kako bi ona glasila?

Klijent: Moja istina je da nisam izgubila želju, izgubila sam osjećaj da smijem postojati kao ja u tom odnosu. I dok ne vratim sebe neće se vratiti ni želja.

Ovo nije kraj jedne veze. Ovo je početak jedne istine. Seksualno gašenje u vezi ne govori ništa o tvojoj vrijednosti, ženstvenosti ili ljubavi. Ono govori da si predugo stajala u prostoru u kojem nisi znala kako da budeš stvarno prisutna. Ako si se prepoznala u bilo kojoj rečenici ovog dijaloga  to već jeste pomak, jer sada znaš gdje treba da pogledaš: ne u njega, nego u sebe.

Autor: Mayya Ushioko