MARIANA DRAŽIĆ: Djecu ubijenu u Gazi nijedan osvojeni Grand Slam ne može vratiti

0

Možda se na prvu čini da sport nema ništa s politikom, a još manje s raznim ratnim sukobima. Međutim, sportski put Mariane Dražić, koja se bavi tenisom i humanitarnim radom, upravo je vezan za politiku koja je snažno utjecala na njega.

U posljednjih šest godina skupila je više od 100.000 obroka za gladne i ratom zahvaćene stanovnike raznih država. Posljednji, a još uvijek aktuelan, jeste njen angažman vezan za pomoć Palestini kroz djelovanje u okviru Svjetskog programa za hranu (WFP).

“Sa svojim timom, jednim klikom na aplikaciju na mom Instagram profilu i donacijom, prikupljaju se sredstva za ratom pogođena područja. Nakon prikupljanja pomoći za Palestinu, većina sponzora mi je otkazala ugovore. Pisalo se, i ne bih pretjerivala, čak i o mom dobivanju Nobelove nagrade 2022. godine, jer su naši ljudi skloni potcjenjivati svakoga ko nešto radi – puno je lakše hejtati iz toplog doma uz laptop ili mobitel”, priča Mariana Dražić.

Mnogima je poznato da je njen otac Darko, nekadašnji reprezentativac i kapetan Hajduka, ujedno i nogometni trener s dugogodišnjim stažem u Iranu.

“To je jedna divna i gostoljubiva država. Otac je od 2003. godine, s prekidima, oko 23 godine radio kao trener, sportski direktor i savjetnik u mnogim klubovima diljem te velike države. Trenutno je vrlo pogođen izraelsko-američkim napadom i svime što se oko toga događa. Čitam komentare ljudi koji se nisu pomaknuli ni iz Hrvatske, a poneki ni iz svoje županije, kako osuđuju Iran, a to je država koja je među prvim azijskim državama priznala samostalnu Hrvatsku 1992. godine”, nastavlja naša sagovornica.

Prema njenim riječima, Izrael je svjetski moćna sila u mnogim segmentima života, koja je i u tenisu duboko u samom vrhu upravljanja.

“Sa 15 godina osvojila sam jedno od državnih prvenstava i dobila ponudu od agencije koja je lansirala Federera i Ivanović da promijenim državljanstvo i igram za Izrael, uz to i pozamašnu svotu novca, te da treniram u Švicarskoj. Moji roditelji bili su protiv toga. Ali, očito je bez toga moj teniski put bio posut trnjem”, govori Mariana Dražić.

S ponosom ističe da je bila uspješna u juniorskim kategorijama.

“Višestruka sam državna prvakinja u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji, top 10 u Evropi do 16 godina, članica svih kategorija hrvatske reprezentacije osim seniorske, koja je zasebna priča. Trenutno sam među top 250 na WTA listi u igri parova, sa 19 profesionalnih titula. Iako sam se odnedavno odlučila isključivo za igru parova, nakon Darije Jurak najuspješnija sam u toj kategoriji u Hrvatskoj. Nije mi žao, nakon svega što se događa u svijetu, što nisam prihvatila ponudu Izraela, jer djecu ubijenu u Gazi nijedan osvojeni Grand Slam ne može vratiti”, zaključuje naša sagovornica.

ANA MARJOLOVIĆ: Moj pokojni otac i dečko najveća su mi inspiracija i motivacija

Ana Marjolović je rođena i odrasla u Zagrebu, a modeling i moda su njen životni poziv.

Tijekom godina imala je priliku raditi na različitim projektima i predstavljati kreativne ideje kroz svoj rad, a svaka nova suradnja donosi joj nova iskustva i inspiraciju.

Što te potaknulo da se prijaviš u reality show “Gospodin Savršeni i kakvo iskustvo nosiš iz tog razdoblja?

Prijavila sam se u reality show jer sam željela iskusiti nešto novo. Volim izazove i uvijek tražim prilike za nove projekte jer sam vrlo dinamična osoba i teško mogu biti na jednom mjestu. Većinu svog iskustva imam pred fotoaparatom, ali htjela sam vidjeti kako je biti pred kamerama u drugačijem kontekstu i steći novo iskustvo. Iz showa sam ponijela vrijedne spoznaje o sebi. Naučila sam kako je živjeti bez tehnologije, mobitela i stalne dostupnosti svijetu oko sebe, što je bilo vrlo neobično, ali istovremeno i vrlo korisno. Imala sam priliku posvetiti se sebi i otkriti stvari o sebi koje dosad nisam.

Postoji li neki trenutak iz showa koji ti je ostao posebno u sjećanju?

Posebno mi je u sjećanju ostao trenutak kada sam prvi put shvatila koliko je drugačije živjeti bez tehnologije i stalne povezanosti sa svijetom. Bio je to izazov, ali i vrlo zanimljivo iskustvo jer sam se mogla u potpunosti posvetiti sebi i ljudima oko sebe. Taj osjećaj drugačijeg vremena i usmjerenosti na sadašnji trenutak ostat će mi zauvijek u sjećanju.

Što za tebe danas predstavljaju brojke pratitelja na društvenim mrežama?

Brojke pratitelja na društvenim mrežama danas mogu imati svoju vrijednost, pogotovo ako se bavite poslom u kojem su mreže ključne – danas se mnogo toga vrti preko Instagrama i TikToka. No osobno mi te brojke ne znače mnogo. Mnogo mi je važniji odnos s obitelji, partnerom i prijateljima. Oni su ono što mi zaista daje osjećaj ispunjenosti. S aspekta posla pratitelji su relevantni, ali u privatnom životu ništa ne može zamijeniti kvalitetne ljudske odnose.

Kako izgleda tvoj idealan dan bez kamera i svakodnevnih obaveza?

Moj idealan dan bez kamera i obaveza počinje kasnijim buđenjem – volim imati svoj beauty sleep, pa se često probudim oko 10 sati. Zajedno s mojim dečkom pripremim doručak i uživamo u mirnom jutru. Ako smo oboje slobodni, često cijeli dan provodimo zajedno u prirodi, na izletima ili posjećujemo njegove i moje obitelji. Taj dan za mene je posvećen isključivo uživanju u trenutku, bez mobitela i obaveza, u krugu najbližih i na svježem zraku.

Sada si u ljubavnoj vezi – što te je najviše privuklo kod partnera i što si prvo primijetila kod njega?

Prvo što sam primijetila kod njega bile su oči – dovoljan je bio samo jedan pogled da osjetim obostranu strast. No ono što me zaista zadržalo jest njegov karakter i strast prema umjetnosti koju dijelimo.

Što je, po tvom mišljenju, najvažnije za zdrav i stabilan partnerski odnos danas?

Po mom mišljenju, za zdrav i stabilan partnerski odnos najvažniji su razumijevanje, poštovanje i iskrenost. Odnos treba graditi na povjerenju i obostranosti – veza nije jednosmjerna ulica, već nešto što oboje trebaju njegovati i u što trebaju ulagati. Ljubav, emocije i strast ključni su, ali jednako je važna i podrška partneru te međusobno razumijevanje. Kada postoji ta kombinacija, većina izazova i problema u vezi može se uspješno prevladati.

Što te danas najviše inspirira u životu i karijeri, odakle crpiš motivaciju za nove projekte?

Najveća inspiracija u životu mi je moj pokojni otac, a uz njega i moj dečko – zajedno su moj oslonac i motivacija za sve što radim.

Koji projekt ili suradnju najviše iščekuješ u sljedećih godinu dana?

Najviše iščekujem svoje dvije samostalne revije – jednu u Splitu i jednu u Beogradu, gdje ću predstaviti vlastitu kolekciju. Osim toga, s dečkom planiramo otvoriti cvjećarnicu u Zagrebu, što je za nas projekt iz snova. Veselim se i novim suradnjama i izazovima koji će me dodatno inspirirati i razvijati.

Foto: Marko Tomić

Tko ili što ti je u karijeri najviše pomoglo i oblikovalo te kao osobu?

Najviše me oblikovao moj pokojni otac – bio je uspješan, putovao je svijetom i uvijek nas učio disciplini i predanosti. Osim njega, moja majka, brat i moj dečko danas su moja najveća podrška i motivacija, a također i inspiracija u svakodnevnom životu i poslu. Njih četvero zajedno čine temelj moje snage i upornosti.

Koji su tvoji planovi i očekivanja za budućnost, kako na privatnom tako i na poslovnom planu?

Što se tiče privatnog života, moj dečko i ja proširili smo obitelj za dvije kornjače, ha-ha, ali također razmišljamo o daljnjem proširenju – planiramo se ostvariti i kao roditelji, što nam je oboma velika želja. Uz to volimo putovati i planiramo zajedno otkrivati nova mjesta.

Foto: Marko Tomić

HUMANOST NA DJELU: Alem Hadžić trči Mostarski polumaraton za djecu oboljelu od raka

Alem Hadžić je student na Middlebury Collegeu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje studira molekularnu biologiju i biohemiju te planira upisati medicinski fakultet u narednim godinama. Kao Bosanac iz dijaspore, uvijek je održavao snažnu povezanost s Bosnom i Hercegovinom i aktivno tražio načine da doprinese svojoj domovini.

Prošle godine pokrenuo je humanitarnu inicijativu zasnovanu na trčanju, postavši prvi član bosanske dijaspore koji je kroz polumaraton organizovao prikupljanje sredstava za Crveni križ Federacije BiH. Kampanja je rezultirala prikupljanjem više od 13.000 BAM, a nakon toga je ljeto proveo na praksi u Crvenom križu, gdje je iz prve ruke vidio kako se sredstva koriste za podršku lokalnim zajednicama u Prozoru i Sarajevu.

Ove godine pravi još snažniji iskorak kroz kampanju koja traje od 1. do 31. marta, a kulminira njegovim nastupom na Mostar Half Marathonu 21. marta u partnerstvu sa Udruženjem Srce za djecu oboljelu od raka. Cilj kampanje je prikupljanje sredstava za podršku djeci oboljeloj od raka i njihovim porodicama, ali i povezivanje sporta i humanosti u jedinstvenu priču koja uključuje i međunarodnu zajednicu.

Pored same utrke, Alem na Middlebury Collegeu organizuje prateće humanitarne događaje, uključujući akciju pisanja pisama podrške i humanitarni sportski turnir, kako bi studente i širu zajednicu u Sjedinjenim Američkim Državama uključio u podršku djeci u Bosni i Hercegovini.

Kroz ovu kampanju nastavlja graditi most između dijaspore i domovine, s dugoročnim ciljem da u budućnosti spoji medicinu, sport i humanitarni rad u službi zajednice.

INGA DIMOVSKI: Mladi su vrlo svjesni svoje moći u društvu

0

Inga Dimovski iz Sarajeva studentica je druge godine Studija turizma na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru.

U razgovoru za dobarportal.net otvoreno je govorila o izazovima formalnog obrazovanja, značaju neformalnog učenja, ali i o svom dosadašnjem aktivističkom angažmanu.

“Nekako je čudno da baš obrazovanje može da ubije tu neku ljubav prema onome što smo nekada voljeli. Najveći izazov je u tome što ljudi koji bi nas trebali uvoditi u budućnost često ostaju u prošlosti, i to nekada ne svojom voljom, već jednostavno jer nemaju pristup novijim istraživanjima i analizama. Umjesto da nas uče o savremenim trendovima i onome što je relevantno, oni se još uvijek drže zastarjelih podataka koji u modernom svijetu, u kojem danas živimo, više nemaju istu težinu niti tačnost”, priča Inga Dimovski.

Nastavlja da je uvijek smatrala da je neformalno obrazovanje na neki način bitnije od formalnog.

“Kod formalnog obrazovanja nas uče kako da radimo određene poslove, dok nas kod neformalnog obrazovanja uče kako da pronađemo ono što nas zanima, kako da živimo, kako da izgradimo svoj karakter i sebe kao osobu i slično. To mi je uvijek bilo zanimljivo, pa čak i kada sam bila mlađa. Kada idem na neki kurs, na primjer učenja sviranja instrumenta, lakše mi je bilo da naučim neku pjesmicu u neformalnom obrazovanju nego u formalnom. Znam da neću biti ocijenjena, nemam taj strah da ću loše uraditi i da će biti posljedica zbog lošeg performansa (loše ocjene), da će neko biti ljut i slično. Pored toga, uvijek je potrebno da se osjećaš malo opuštenije nakon svih tih obaveza, tako da nam to dođe i kao neka vrsta relaksacije”, navodi naša sagovornica.

Priznaje da je ponosna na mnoga svoja dosadašnja postignuća i uspjehe, a posebno izdvaja jedan projekat promocije „Nature Point Kamenica“.

“Iako smo se tada kolege s fakulteta i ja prvi put susreli s marketingom u stvarnom svijetu, imam osjećaj da smo napravili takvu atmosferu na društvenim mrežama i u samom gradu Mostaru da su vlasnici, zbog velikog interesovanja, otvorili restoran prije planiranog roka. Ta saradnja traje i danas, a povjerenje koje imaju u nas je vjetar u leđa za sve buduće projekte i poduhvate”, ističe ova mlada Sarajka.

Upitali smo je i jesu li mladi svjesni svoje moći u društvu.

“Mladi su vrlo svjesni svoje moći u društvu, samo je problem što je društvo to koje zna zaustavljati mlade da se bore i stanu za svoja prava. Međutim, protesti koji se održavaju u Sarajevu pokazuju da ćemo mi mladi dostići ono što je zasluženo i potrebno za našu bolju budućnost”, jasna je Inga Dimovski.

Na kraju poručuje da joj je plan završiti studij u predviđenom roku, a zatim i nastaviti svoje obrazovanje.

“Nakon završetka fakulteta, definitivno bih htjela ostvariti svoj cilj da upišem i uspješno završim master studij u Sloveniji. Bit ću iskrena, još nemam neki specifičan plan šta nakon toga, jer smatram da je to već malo dalja budućnost. U međuvremenu bih voljela nastaviti svoje istraživanje u marketingu i menadžmentu, raditi prakse, poslove i projekte u tom polju. Otvorena sam za nove prilike, pa ćemo vidjeti gdje će me put odvesti”, zaključuje naša sagovornica.

AMELA MUJČIĆ: Važno je da mladi prepoznaju i imenuju svoje emocije

Amela Mujčić iz Gračanice magistrica je psihologije i sistemsko–porodična psihoterapeutkinja pod supervizijom. Angažirana je u organizaciji MFS-EMMAUS, gdje radi na projektima Prihvatnog centra „Duje“, Centra za djecu i mlade s teškoćama u razvoju te Doma za starija lica „Hatidža Mehmedović“.

Koji su najčešći problemi s kojima vam se mladi obraćaju u praksi?

    U praksi se mlade osobe najčešće javljaju zbog anksioznosti, depresije, osjećaja usamljenosti i izolovanosti, niskog samopouzdanjem, poteškoća u vršnjačkim odnosima, porodičnih konflikata i osjećaja pritiska vezanog za školski uspjeh.

    Da li primjećujete porast anksioznosti, depresije i osjećaja usamljenosti kod mladih?

    U praksi vidim više mladih koji se bore s anksioznošću, depresijom i osjećajem izolacije. Razmišljam o tome kakvu poruku nam te teškoće šalju te se pitam koliko prostora mladi danas zaista imaju da budu ranjivi bez straha od osude?

    U kojoj mjeri su roditelji danas svjesni važnosti emocionalne podrške djeci?

    Čini se da je svijest o važnosti emocionalne podrške djeci danas je veća nego ranije. Roditelji sve češće govore o mentalnom zdravlju, čitaju dostupnu literaturu, slušaju i gledaju određene video materijale na društvenim mrežama na tu temu i žele graditi bliskiji odnos sa svojom djecom. Međutim, između svjesnosti i svakodnevne prakse još uvijek postoji određena diskrepanca. Savremeni tempo života, stres, egzistencijalne brige i vlastita nerazriješena emocionalna iskustva često otežavaju roditeljima da budu dosljedno emocionalno dostupni. Emocionalna podrška ne podrazumijeva samo savjet ili rješenje problema, već prisutnost, razumijevanje i validaciju dječijih osjećaja. Dijete ne treba uvijek rješenje. Ono što je najčešće djetetu potrebno jeste poruka: „Vidim te, čujem te i tvoje emocije su važne.“

    Kakav uticaj društvene mreže imaju na samopouzdanje i identitet mladih?

    Svjedoci smo da svijet u kojem danas živimo velikim dijelom je oblikovan korištenjem društvenih mreža i sadržajem koji se, na istim, plasira. S jedne strane, one nude prostor za izražavanje, povezivanje i pronalazak zajednice. Mladima omogućavaju da istražuju svoje interese i razvijaju osjećaj pripadnosti. S druge strane, kroz taj digitalni prostor mladi grade sliku o sebi ali i o tome šta znači biti uspješan, lijep, prihvaćen i slično, odnosno usvajaju norme i standarde društva u kojem živimo. Kontinuirana izloženost idealiziranim prikazima tuđih života može dovesti do negativnog poređenja, osjećaja da nismo dovoljni i krhkog samopouzdanja. Kada se vlastita vrijednost počne mjeriti brojem lajkova, pregleda ili komentara, samopoštovanje postaje zavisno od spoljašnje potvrde. Kada je fokus pretežno na vanjskoj slici, unutrašnje potrebe i autentičnost mogu ostati u drugom planu. Adolescencija je period u kojem se identitet tek formira. Ako je digitalna validacija glavni izvor potvrde, mladi mogu razviti nesigurnost, anksioznost i strah od neprihvatanja. Zato je ključno razvijati kritičko razmišljanje o sadržaju koji konzumiraju i graditi unutrašnji osjećaj vrijednosti koji nije uslovljen tuđim mišljenjem.

    Postoje li obrasci koji se prenose generacijski, a utiču na emocionalno funkcionisanje mladih?

    Mladi su osjetljivi „barometri“ sistema u kojem žive. Porodično nasljedstvo igra važnu ulogu u izgradnji emocionalnih načina funkcionisanja mladih. Često se iskustva prethodnih generacija u porodici, njihove poruke, obrasci ponašanja, vrijednosti, uvjerenja, tajne prenose na sljedeće generacije, skriveni su u nama i često smo nesvjesni njihovog utjecaja na naše ponašanje. Poruke poput „Ne pokazuj slabost“, „Moraš biti jak“ i slično koja se najčešće prenose u porodicama, oblikuju način na koji mladi doživljavaju emocije, uspjeh i vlastitu vrijednost. S druge strane, neobrađene i potisnute traume, porodične tajne, hronični stres ili modeli komunikacije iz prethodnih generacija mogu uticati na stil vezivanja i emocionalnu regulaciju mladih. Kada se obrasci ne prepoznaju, oni se nesvjesno ponavljaju i postaju dio identiteta mladih. Međutim, osvještavanje tih dinamika otvara prostor za promjenu i zdravije odnose u budućim generacijama.

    Šta bi bile ključne preventivne mjere za očuvanje mentalnog zdravlja mladih i kako mladi mogu prepoznati trenutak kada im je potrebna stručna pomoć?

    Mentalno zdravlje mladih danas je jedno od ključnih pitanja savremenog društva. Mladi su izloženi različitim pritiscima od strane vršnjaka, škole, porodice, društvenih mreža i slično. Upravo zbog toga, preventivno djelovanje je izuzetno bitno. Kada govorimo o prevenciji, korisno je napomenuti da prevencija nije jednokratni razgovor — ona je kontinuirani odnos koji zahtijeva sveobuhvatni pristup i zajedničko djelovanje porodice, škole, zajednice i šireg društva. Stoga, važno je da učimo djecu i mlade da prepoznaju i imenuju svoje emocije, razviju vještine emocionalne regulacije i povećaju toleranciju na frustraciju, gradimo odnos povjerenja sa mladima u kojem će se osjećati sigurno da govore o svojim dilemama, strahovima i izazovima, da ih učimo o zdravom i svjesnom korištenju društvenih mreža i slično. Dakle, prevencija treba da bude orijentisana ka izgradnji emocionalne otpornosti i pismenosti kako bi mladi mogli da se suoče sa izazovima savremenog društva jer samo jedan stabilan, emocionalno dostupan odrasli može biti snažan zaštitni faktor u životu mladog čovjeka. Kada mladi znaju da imaju sigurno mjesto gdje mogu biti saslušani bez osuđivanja, rizik od razvoja ozbiljnijih poteškoća značajno se smanjuje.

    Tokom našeg života javljaju se periodi kroz koje je normalno prolaziti, a pod tim periodima mislim na nesigurnosti, tugu, zbunjenost ili pojačanu osjetljivost. Konkretno, period adolescencije je razvojno zahtjevan period u kojem se intenzivno mijenjaju emocije, odnosi sa drugim osobama i slika o sebi. Međutim, važno je razlikovati prolazne faze od stanja koja vremenski duže traju, produbljuju se i počinju narušavati svakodnevno funkcionisanje.

    Stručnu pomoć je poželjno potražiti kada emocionalne teškoće postanu intenzivne, dugotrajne ili kada mlada osoba ima osjećaj da se sama više ne može nositi s onim što proživljava. Neki od znakova na koje je važno obratiti pažnju su:

    • dugotrajna tuga, bezvoljnost ili osjećaj praznine koji traju sedmicama,
    • gubitak interesa za aktivnosti koje su ranije donosile zadovoljstvo,
    • nagle i izražene promjene u ponašanju kao što su povećana uznemirenost, agresivnost, promjene raspoloženja
    • problemi sa spavanjem ili apetitom,
    • stalna napetost, strah ili intenzivna anksioznost,
    • osjećaj bezvrijednosti ili pretjerane krivice,
    • poteškoće u koncentraciji, teškoće zadržavanja pažnje
    • promjene u socijalnim interakcijama: izbjegavanje socijalnih situacija i prijatelja, osamljivanje, provođenje najviše vremena u kući I sl.

    Važno je istaknuti da traženje stručne pomoći nije znak slabosti niti „pretjerivanja“. Naprotiv, to je znak zrelosti i brige o sebi. Razgovor sa psihologom, psihoterapeutom ili drugim stručnjakom u oblasti očuvanja mentalnog zdravlja, može pomoći da se emocije razumiju, dobiju smisao i nauče adaptivniji načini suočavanja sa izazovima.

    TRANSPLANTACIJA ORGANA: Istine i zablude koje odlučuju o životu

    0

    Spašavanje života je uvijek prioritet

    Jedna od najčešćih zabluda jeste tvrdnja da ljekari neće učiniti sve da spase život osobe koja je potencijalni donor. U praksi je situacija potpuno drugačija. Medicinski tim koji liječi pacijenta nema nikakve veze s transplantacijskim timom. O mogućoj donaciji organa može se govoriti tek nakon što je smrt potvrđena prema strogo propisanim medicinskim kriterijima.„Primarni zadatak svakog ljekara je spašavanje života. Tek kada više ne postoji medicinska mogućnost oporavka, razmatra se pitanje donacije“, naglašavaju stručnjaci iz oblasti intenzivne medicine.

    Transparentnost i stroga pravila

    Druga česta zabluda odnosi se na strah od zloupotrebe sistema i trgovine organima. Transplantacija je, međutim, jedan od najregulisanijih medicinskih postupaka. Proces uključuje više komisija, medicinskih procjena i dokumentacije, a dodjela organa vrši se isključivo prema medicinskim kriterijima – hitnosti i kompatibilnosti. Sistem je osmišljen tako da minimizira mogućnost manipulacije, a svaki korak podliježe nadzoru.

    Ko može biti donor?

    U javnosti je prisutno i uvjerenje da starije osobe ili hronični bolesnici ne mogu biti donori. Stručnjaci pojašnjavaju da dob sama po sebi nije presudna. Odluku donosi medicinski tim na osnovu procjene funkcionalnosti pojedinih organa. U praksi su zabilježeni slučajevi donora starijih od 70 godina čiji su organi uspješno transplantirani.

    Religija i etika

    Često se postavlja i pitanje vjerskog stava prema doniranju organa. Većina velikih religijskih zajednica u svijetu podržava donaciju kao čin humanosti i solidarnosti, uz poštivanje dostojanstva preminule osobe i etičkih principa.

    Jedan donor – više spašenih života

    Medicinska činjenica koja se rijetko ističe jeste da jedan donor može spasiti više života. Presađivanjem bubrega, jetre, srca ili rožnjače, moguće je pomoći većem broju pacijenata koji čekaju na transplantaciju.Upravo zbog toga stručnjaci ističu važnost otvorenog razgovora unutar porodice o stavu prema doniranju organa. Odluka donijeta unaprijed može olakšati teške trenutke i omogućiti drugima novu šansu.

    Povjerenje kao ključ

    Transplantacija nije samo medicinsko pitanje, već i pitanje povjerenja društva u zdravstveni sistem. Razbijanje mitova, transparentne procedure i kontinuirana edukacija javnosti ključni su faktori za povećanje broja donora.U svijetu medicine, transplantacija predstavlja vrhunac solidarnosti – trenutak kada gubitak jednog života može značiti spas za druge. Razumijevanje činjenica, a ne oslanjanje na zablude, prvi je korak ka društvu koje prepoznaje vrijednost tog čina.

    SARA SMOLO: Mladi često ne prepoznaju koliko njihov glas može biti važan

    0

    Sara Smolo iz Kaknja ima 20 godina i studentica je Građevinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Pored studija aktivno je uključena u volonterski rad kao volonter i edukatorica, posebno kroz rad sa mladima i različite edukativne aktivnosti.

    U razgovoru za dobarportal.net ističe da je još od djetinjstva uvijek imala puno energije, ali da je početkom srednje škole pronašla svoj put kada je vidjela poziv za pridruživanje Crvenom križu.

    “To je bio moj početak u volonterskom svijetu i tu sam razvila svoju ljubav prema volontiranju i aktivizmu. Nakon toga sam počela pronalaziti nove prilike za sebe i širiti prostor u kojem mogu iskoristiti svoju energiju za pozitivne promjene. Kroz različite projekte i aktivnosti radila sam sa mladima, učestvovala u edukacijama i inicijativama, i na taj način doprinosila zajednici dok sam istovremeno razvijala svoje vještine”, priča Sara Smolo.

    Smatra da je neformalno obrazovanje izuzetno važno, jer formalni obrazovni sistem ipak ne obuhvata sve ono što je mladima potrebno za njihov cjelokupan razvoj.

    “Iako škola i fakultet pružaju važno teorijsko znanje, često nema dovoljno prostora za razvoj određenih praktičnih vještina koje su mladima potrebne u svakodnevnom životu i budućem profesionalnom okruženju. Upravo kroz neformalno obrazovanje, poput edukacija, radionica, treninga i omladinskih projekata, mladi imaju priliku razvijati svoje vještine, učiti nove stvari i proširiti svoje vidike. Takve aktivnosti podstiču razvoj kritičkog razmišljanja, timskog rada, te komunikacijskih i liderskih vještina. Smatram da su upravo ove vještine veoma važne za lični razvoj mladih. Zbog svega toga vjerujem da neformalno obrazovanje ima značajnu ulogu u razvoju mladih ljudi i može u velikoj mjeri doprinijeti njihovoj spremnosti za buduće izazove, kako u profesionalnom tako i u društvenom životu”, navodi naša sagovornica.

    Prema njenim riječima, mladi danas su mnogo svjesniji svoje moći i utjecaja u društvu nego što su to bile prethodne generacije.

    “Zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, mladi imaju više pristupa informacijama i više prostora da izraze svoje mišljenje, podijele ideje i pokrenu određene inicijative. Na taj način mogu utjecati jedni na druge i zajedno stvarati promjene u društvu. Ipak, mislim da još uvijek ima prostora da mladi postanu još svjesniji svog potencijala. Često ne prepoznaju koliko njihov glas može biti važan ili koliko male inicijative mogu dovesti do većih promjena u zajednici. Međutim, kroz međusobnu komunikaciju, razmjenu ideja i različite društvene aktivnosti mladi sve više razvijaju tu svijest i postaju aktivniji u društvu”, napominje Sara Smolo.

    Dodaje da joj je Erasmus+ razmjena mnogo pomogla u ličnom i profesionalnom razvoju.

    “Kroz ovo iskustvo sam značajno ojačala svoje vještine, od komunikacije i timskog rada, do liderstva i organizacije. Također, imala sam priliku učiti od ljudi iz različitih zemalja, upoznati njihove kulture i tradicije, što mi je proširilo vidike i omogućilo da bolje razumijem različite perspektive. Cijelo iskustvo bilo je nezaboravno, a posebno me motivisalo što sam bila okružena ljudima sa sličnim interesovanjima i idejama. To me dodatno potaknulo da se trudim, radim na sebi i razvijam svoje vještine kako bih bila još bolja i spremnija za buduće izazove. Erasmus+ mi je pokazao koliko je važno učiti od drugih, otvoriti se novim iskustvima i stalno težiti ličnom i profesionalnom napretku”, izjavljuje naša sagovornica.

    Naglašava da je najviše ponosna na svoj rad u Mreži savjeta/vijeća učenika, gdje obavlja ulogu PR-a i trenerice.

    “Veliku vrijednost vidim u znanju koje sam prenijela srednjoškolcima, jer smatram da je obrazovanje i podizanje svijesti mladih o važnim temama ključno. Ove godine posebno sam ponosna na edukacije koje sam vodila na temu dječijih prava, jer smatram da je to izuzetno važna tema. Vidjeti kako učenici razumiju i aktivno se angažuju nakon tih edukacija bilo je zaista veliko zadovoljstvo. Takva iskustva mi daju osjećaj da moj rad zaista doprinosi pozitivnim promjenama u zajednici i dodatno me motivišu da nastavim razvijati svoje vještine”, jasna je Sara Smolo.

    Na kraju je iznijala svoja očekivanja i planove za budućnost.

    “Planiram uspješno završiti studije, a paralelno želim nastaviti volontirati i aktivno učestvovati u inicijativama koje jačaju mlade i promovišu značaj neformalnog obrazovanja. Cilj mi je kombinovati akademski razvoj sa praktičnim angažmanom u društvu, kako bih mogla doprinositi zajednici, motivisati mlade i koristiti svoja iskustva za pozitivne promjene”, zaključuje naša sagovornica.

    AZEMINA PILICA: Advokatura traži znanje, ali i strpljenje

    0

    Azemina Pilica je advokatica sa šest godina profesionalnog iskustva u pravosuđu. Kroz stručne studijske obuke i pripravnički staž imala je priliku pravosudni sistem sagledati i iz perspektive suda, a sada već više od dve godine vodi vlastitu advokatsku kancelariju.

    U razgovoru za dobarportal.net ističe da je pravo doživela kao prirodan nastavak svojih interesovanja. Kako kaže, ljubav prema knjizi, jeziku i argumentovanom izražavanju u ovoj profesiji dobila je svoju punu formu.

    Šta za Vas predstavlja advokatura?

    Za mene je advokatura spoj znanja, odgovornosti i ličnog integriteta – profesija u kojoj reč ima težinu samo onda kada je potkrepljena činjenicama i pravom merom racionalnosti.
    Posebno sam ponosna što zastupam klijente i na teritoriji Crne Gore, odakle zapravo i potiču moji roditelji, jer to doživljavam kao spoj profesionalne širine i lične povezanosti sa svojim korenima.

    Koji su najčešći sporovi s kojima se susrećete u oblasti građanskog prava i šta strankama obično predstavlja najveći problem?

    U građanskopravnoj oblasti najčešće radim na imovinsko-pravnim sporovima, obligacionim odnosima, naknadi štete i porodičnim predmetima.Međutim, najveći izazov za klijente, neretko, nije sama pravna norma, već proces – njegova dinamika, trajanje i dokazni standardi. Parnični postupak zahteva strpljenje i preciznost, a emocionalna komponenta, naročito u porodičnim i imovinskim sporovima, dodatno opterećuje učesnike. Smatram da je dužnost advokata da klijentu pruži realnu procenu, jasno objasni tok postupka i postavi strategiju koja je pravno utemeljena, ali i racionalna.

    Da li smatrate da građani imaju dovoljno pravne svesti kada je reč o zaštiti svojih prava u parničnim postupcima?

    Pravna svest građana postoji, ali je često nedovoljno sistematična. Ljudi su svesni da imaju prava, ali neretko ne prepoznaju trenutak kada je potrebno reagovati ili se osloniti na stručnu pomoć. Često se advokatu obraćaju kada je spor već u poodmakloj fazi ili kada su procesni rokovi gotovo iscrpljeni. Pravna edukacija i dostupnost jasnih informacija su izuzetno važni, jer pravo ne sme ostati zatvoren sistem rezervisan isključivo za stručnjake. Smatram da je odgovornost pravnika i u tome da doprinesu razumljivosti prava javnosti.

    Koliko je važno poverenje između advokata i klijenta u krivičnim postupcima?

    U krivičnim postupcima poverenje između advokata i klijenta je apsolutni temelj odnosa. Reč je o predmetima koji se tiču lične slobode, reputacije i često egzistencijalne sigurnosti. Bez potpune otvorenosti i međusobnog poverenja nije moguće izgraditi adekvatnu strategiju odbrane. Advokat mora raspolagati svim relevantnim informacijama, a klijent mora imati sigurnost da je njegova odbrana vođena stručno, diskretno i odgovorno. Taj odnos podrazumeva profesionalnu ozbiljnost, ali i ljudsku posvećenost.

    Imate iskustvo zastupanja pred specijalnim odeljenjem za suzbijanje korupcije. Koliko su takvi postupci specifični u odnosu na „klasične“ krivične predmete?

    Postupci pred specijalnim odeljenjima za suzbijanje korupcije, znatno su kompleksniji. Karakterišu ih obimna dokumentacija, veštačenja i veliki broj procesnih i dokaznih radnji.
    Za razliku od klasičnih krivičnih predmeta, ovde je posebno izražena potreba za detaljnom pripremom i strateškim planiranjem svakog procesnog koraka. Pored pravne složenosti, često postoji i pojačan interes javnosti, što dodatno zahteva profesionalnu stabilnost i odmerenost.

    Smatrate li da pravosudni sistem u regiji ima kapacitet da se efikasno nosi s predmetima visoke korupcije?

    Pravosudni sistemi u regionu formalno poseduju institucionalni okvir za vođenje takvih postupaka, ali izazovi postoje – od trajanja postupaka do opterećenosti sudova. Efikasnost ne zavisi samo od zakonskih rešenja, već i od kadrovskih i tehničkih kapaciteta, kao i od dosledne primene zakona. Smatram da je jačanje stručnosti i nezavisnosti pravosuđa kontinuiran proces, koji zahteva stabilne institucije i profesionalnu odgovornost svih učesnika u postupku.

    Na šta ste najviše ponosni u dosadašnjem radu?

    Ponosna sam na činjenicu da sam relativno rano preuzela odgovornost vođenja sopstvene advokatske kancelarije i da sam, uprkos zahtevnom tempu rada, uspela da izgradim stabilnu praksu i odnos poverenja sa klijentima. Obim posla i sve češća putovanja na suđenja ukazali su mi na potrebu daljeg profesionalnog razvoja. U narednom periodu planiram proširenje kancelarije i angažovanje advokatskog pripravnika, jer smatram da je ozbiljna pravna praksa zasnovana na timu, organizaciji i poštovanju procesnih rokova koji su u našem poslu od presudne važnosti. Najviše sam, ipak, ponosna na to što sam ostala dosledna principima sa kojima sam vaspitana – da formiram stav, ali da ga iznosim promišljeno i argumentovano. U pravu, kao i u životu, integritet je dugoročno najvrijedniji kapital.

    AMNA TATLIĆ: Umjetna inteligencija je korisna, ali njeni nedostaci su ozbiljni

    0

    Amna Tatlić je studentica pri Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, i trenutno na programu mikrodiplome „Umjetna inteligencija i društvo“ na Univerzitetu u Grazu.

    U razgovoru za dobarportal.net ističe da još od srednje škole voli učiti kroz iskustvo i projekte, te da je kroz volontiranje i razne inicijative razvila cijeli raspon vještina.

    “Kroz praksu sam rano imala priliku ući u profesionalni svijet, što me inspirisalo da se zainteresujem za tehnologiju, pozadinske procese i način na koji sistemi funkcionišu. To me kasnije dovelo do elektrotehnike, a posebno do odsjeka za elektroenergetiku, gdje želim istraživati kako optimizovati sisteme i proizvodnju čiste energije, uz očuvanje prirode i odgovorno korištenje resursa”, priča Amna Tatlić.

    Priznaje da je elektrotehnika oduvijek bila negdje u njenoj podsvijesti zbog interesa za tehnologiju i procese iza nje.

    “Sjećam se da sam sa 13 godina, prolazeći pored Srednje škole za elektroenergetiku, rekla: „Ja ću ići tamo“, i bila sam toliko odlučna i strastvena oko toga. Ipak, odlučila sam se za srednju školu koja je najbolje kombinovala znanje iz učionice i praksu. Godine su prolazile i ETF mi nije padao na pamet, sve dok nisam prisustvovala jednoj online sesiji „Privatni ili državni fakultet?“, koju je organizovala neformalna organizacija da pomogne budućim studentima. Iako se uopšte nije govorilo o elektrotehnici, inspirisalo me kako su studentice moderirale sesiju i pričale o svom fakultetu i iskustvu, i od tog trenutka sve je nekako vodilo ka elektrotehnici”, govori naša sagovornica.

    Nastavlja da su razne prilike, poput radionica, neformalnog obrazovanja i novih poznanstava, dodatno učvrstile nje put.

    “Praksa u ekonomiji i bankarstvu pokazala mi je da me to polje, iako sam bila izvrsna u njemu, ne ispunjava i da u tome ne osjećam strast. Ipak, neki zadaci na praksi imali su dodira s tehnologijom i stvarima koje su me kasnije povezale s elektrotehnikom, što je probudilo moju znatiželju da istražujem dalje. Nadam se da ću kroz studij elektroenergetike i svoju buduću struku moći razvijati svoje znanje i istraživati načine za optimizaciju sistema i potencijalnu proizvodnju čiste energije, uz očuvanje prirode i odgovorno korištenje resursa”, navodi Amna Tatlić.

    Dodaje da je neformalno obrazovanje izuzetno važno jer pruža raspon mogućnosti koje formalno obrazovanje, zbog svoje strukture i rigidnosti sistema, često ne može.

    “Najdraža mi je stvar što kroz ovakve aktivnosti upoznajem ljude slične sebi, sličnih ciljeva i ambicija, ali i one drugačije, pa nikad nije dosadno, uvijek nešto korisno naučite od drugih. Najviše sam zahvalna na ljudima, jer ih smatram najvećim bogatstvom. Moj interes za neformalno obrazovanje nastao je još u srednjoj školi, kroz aktivnosti koje su nudili profesori i razne inicijative. Jednom kada se uključite u jedan projekat i zavolite taj svijet, uvijek tražite još i onda shvatite da nema kraja učenju i iskustvima koje možete steći”, izjavljuje naša sagovornica.

    Prema njenim riječima, umjetna inteligencija (AI) ima brojne prednosti ali i ozbiljne nedostatke.

    “AI ima prednosti, olakšava nam život, omogućava pristup informacijama, može biti koristan u svakodnevici i obrazovanju. Ali nedostaci su ozbiljni. AI je dizajniran da nas uvijek podržava, nikad se ne suprotstavlja, nikad ne izaziva. A baš tu, u nelagodnosti i kritici, dolazi pravi rast. AI companioni simuliraju bliskost, ali ne mogu ponuditi autentičnu intimnost. Autentični odnosi zahtijevaju ranjivost, nesigurnost, i to da se nekad ne slažemo, sve ono što AI ne može. I konačno, AI generiše sadržaj bez namjere. Kreativnost nije samo savršen proizvod, to je proces. Mi griješimo, padamo, popravljamo, i baš kroz te nesavršenosti stvaramo nešto autentično. To algoritam ne može zamijeniti”, obrazlaže Amna Tatlić.

    Naglašava da su etički izazovi AI višestruki i kompleksni.

    “Prije svega tu je praznina odgovornosti, kada AI donosi odluke, ne možemo pripisati moralnu odgovornost sistemu, već ljudima koji ga kreiraju i koriste. Tehnologija se razvija brže nego naša sposobnost da je kontrolišemo. Zatim, postoji opasnost od globalne epidemije usamljenosti, ako simulirana bliskost zamijeni autentičnu povezanost, gubimo ono što nas čini ljudima. Tehnologija nije neutralna. Moramo biti svjesni da čak i dobronamjerne inovacije mogu biti zloupotrijebljene ili evoluirati ka opresiji. Zato je bitno razvijati odgovornost kroz različite discipline i društvo kao cjelinu”, jasna je naša sagovornica.

    Upitali smo je i na šta je najviše ponosna u dosadašnjem radu.

    “Ponosna sam na to što sam se prije nekoliko godina odvažila da svjesno radim na sebi, kako lično tako i profesionalno. To me je natjeralo da izađem iz svoje zone komfora čak i onda kada to nije bilo lako, ni ugodno. Svako iskustvo, bilo izazovno ili uspješno, doprinijelo je mom razvoju i oblikovalo me u osobu kakva sam danas. Posebno sam ponosna na hrabrost da preispitam svoj profesionalni smjer i odlučim se za put koji me istinski zanima i u kojem želim dugoročno doprinositi i stvarati vrijednost”, kaže Amna Tatlić.

    Na kraju poručuje da voli istraživati i iskušavati nove stvari, jer vjeruje da je lični i profesionalni rast moguć samo kroz iskustvo i kontinuirano učenje.

    “Ambiciozna sam, optimistična i uporna, i nadam se da će moje buduće zanimanje omogućiti da spajam tehnologiju, inovacije i društvenu odgovornost, te kroz to doprinosim zajednici i svijetu oko sebe. Šta god da mi život donese ili odnese, ustrajaću na ovom putu, rad na sebi, razvoj u struci, i aktivnost u zajednici. Tražim načine kako da pridonesem i unaprijedim okolinu u kojoj živim. Ako me je ičemu prva godina fakulteta naučila, to je da neke stvari ne idu po planu, ma koliko planirali ili koliko god očito išle ka jednom ishodu. Zbog toga ne planiram više u detalje i držim očekivanja na neutralnoj skali da se iznenadim i dobrom i lošem, i da iz svega izvučem nešto vrijedno. To gledam kao priliku u kojoj se karakter razvija”, zaključuje naša sagovornica.

    IBRAHIM HANDANOVIĆ, BIVŠI REPREZENTATIVAC BIH: Umjesto 32 miliona KM za tablete, pokrenite se!

    0

    Dok u Bosni i Hercegovini potrošnja lijekova za smirenje i antidepresive raste alarmantnom brzinom, jedan mladi sportista iznosi svoje viđenje rješenja: trening kao lijek.

    Ibrahim Handanović, rođen 1997. godine, nije tipičan personalni trener. Sa 15 godina iskustva u boksu, titulom bivšeg prvaka Bosne i Hercegovine i zvanjem reprezentativca, on danas živi sport.

    Kao certificirani personalni fitness trener, svoje znanje prenosio je na rekreativce, ali i vrhunske sportiste. Čak je trenirao i pripravnike zatvorske policije. Znanje je prenosio učeći ih disciplini i borilačkim vještinama.

    Ono što ga je, međutim, ponukalo da progovori o široj društvenoj slici, nisu titule ni medalje. U pitanju su hladni statistički podaci koji otkrivaju krizu mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini.

    Alarmantni podaci


    Godine 2022. građani Bosne i Hercegovine potrošili su čak 22,2 miliona KM na lijekove za smirenje i antidepresive. Samo dvije godine kasnije, 2024. godine, taj iznos je skočio na nevjerovatnih 32 miliona KM.


    “Sada smo u 2026. godini. Prošle su još dvije godine. Postavljam pitanje – šta možemo očekivati ove godine? Koliko će ta brojka još porasti?” zapitao se Handanović.

    Ovaj podatak za njega ima duboku poveznicu s onim čime se on bavi – treningom, zdravom ishranom i zdravim načinom života.

    FOTO: Ibrahim Handanović, privatni arhiv

    Više od estetike: Trening kao terapija


    Ibrahim primjećuje da se većina ljudi odlučuje na fizičku aktivnost prvenstveno zbog estetike, zbog izgleda.


    Međutim, malo se govori o tome koliko zdrav trening utiče na naše tijelo, cjelokupno zdravlje i, što je najvažnije, na stanje našeg uma” objašnjava on.

    Istraživanja koja Handanović prati kroz svoj rad pokazuju da redovna fizička aktivnost ima značajan učinak na depresiju, anksioznost i poremećaje raspoloženja. Poboljšavaju se san, podiže nivo energije i pozitivno djeluje na naše mentalno stanje.

    Ne morate provoditi sate u teretani da biste osjetili benefite. Čak i umjerena sedmična aktivnost može donijeti ozbiljne rezultate” naglašava Handanović.

    FOTO: Ibrahim Handanović, privatni arhiv

    Oružje protiv savremenih pritisaka


    Svakodnevni pritisci na poslu, u porodici i među prijateljima postali su sastavni dio života savremenog čovjeka. Upravo tu Ibrahim vidi prostor za promjenu.

    Trening treba da bude vaše oružje u borbi sa svim tim izazovima” poručuje bivši bokser.

    Posebno je zanimljiv podatak koji dijeli s našim portalom, a koji potvrđuje ono što mnogi profesori kineziologije i psiholozi godinama tvrde: kod određenih oblika depresije, redovna tjelesna aktivnost može imati sličan efekat kao antidepresivi.

    Ali, bez nuspojava” ističe Ibrahim.

    FOTO: Ibrahim Handanović, privatni arhiv

    Poruka na kraju: Izbor je na vama


    Handanović svoju priču ne završava apelom, već pozivom na buđenje. Njegova poruka našim čitateljima je jasna i direktna, poput dobrog direktnog udarca u ringu.

    Do vas je. Hoćete li uvesti aktivnost u svoj život i jednog dana biti sebi zahvalni, ili ćete dozvoliti da vam se stanje uma postepeno uruši?

    U vremenu kada se sve više okrećemo tabletama kao rješenju za duševne boli, Ibrahim Handanović nas podsjeća da je najbolji lijek ponekad najjednostavniji – pokreni se. Jer, kako kaže, zdravo tijelo zaista može biti dom zdravom duhu.