PUSTOLOV KRISTIJAN ILIČIĆ: Pravi luksuz je u jednostavnosti

Prošao sam sve države svijeta. Spavao sam u najskupljim hotelima, ali i u rupama od 1 euro. Jeo sam u restoranima s Michelinovim zvjezdicama, ali i na mjestima gdje se mnogi ne bi ni ni popišali. I nakon svega toga, shvatio sam da pravi luksuz nije u onome što vidiš na sjajnim reklamama ili u sobama od pet zvjezdica. Pravi luksuz je u jednostavnosti, u iskrenim trenucima, u ljudima.

Najbolja putovanja u mom životu nisu bila ona u kojima sam ležao uz bazene rezorta. Najbolja putovanja bila su upravo ona kada sam putovao skromno, kada sam stopirao, kad nisam znao gdje ću spavati pa me netko nepoznat pustio u svoj dom, kad sam dijelio večeru s ljudima koji su imali malo, ali su to malo podijelili sa mnom kao da je najveće bogatstvo. Upravo ta putovanja su me oblikovala. Upravo tada sam naučio koliko je život velik u svojoj jednostavnosti.

I zato dok u Afganistanu jedem običan sladoled, osjećam se istinski sretan. Jer nije stvar u tome što držiš u ruci, nego u tome što osjećaš u srcu.

Pritom nimalo ne želim umanjivati važnost novca. Novac je potreban za sigurnost, za zdravlje, da imaš mir znajući da možeš sebi i onima koje voliš osigurati osnovne stvari. Ali novac nije onaj koji stvara sreću. On je samo alat. On ti može dati sigurnost, ali nikada ti neće dati sposobnost da se iskreno raduješ. A bez te sposobnosti, i najbogatiji čovjek na svijetu je siromašan.

Sreća je u malim stvarima. U osmijehu prolaznika. U pogledu na planinu. U gutljaju vode kada si žedan. U običnom razgovoru s čovjekom kojeg prvi put vidiš, a osjetiš kao brata. U komadiću kruha podijeljenom s nepoznatim čovjekom. U jednom običnom sladoledu na ulici.

I kad pogledam unatrag, shvaćam da sve moje najvažnije lekcije nisu došle iz luksuza, već iz skromnosti. Najbolja putovanja bila su upravo ona u kojima nisam imao puno, ali sam primio najviše. Jer ono što vrijedi u životu ne možeš kupiti. Ono što vrijedi moraš doživjeti.

Možeš imati sve na ovom svijetu, ali ako nisi zadržao ono dijete u sebi koje se raduje sitnicama, onda zapravo nemaš ništa. Jer prava sreća nije u stvarima, ona je u nama.

A ja, nakon svih država svijeta i svih iskustava, i dalje znam osjetiti sreću u najjednostavnijim trenucima. I možda je upravo to najveće bogatstvo koje sam pronašao.

KRISRISTIJAN ILIČIĆ

POGLED U OGLEDALU: Seks sa prijateljem, rezerva ili plan B?

0

Koliko puta si čuo/la rečenicu: „Mi smo samo prijatelji“, a znaš da to nije baš cijela istina? Koliko puta si osjetio/la da tvoj odnos sa nekim klizi u zonu u kojoj se briše granica između prijateljstva i intime? Mnogi ljudi u sebi nose pitanje: je li seks sa prijateljem dokaz bliskosti ili znak da jedno drugome postajemo „rezerva“ dok ne naiđe „pravi“ partner? Upravo ta siva zona otvara prostor za dileme, nesigurnosti i neizrečene strahove.

Kada prijatelj postane nešto više

Terapeut: Što se dogodi između tebe i njega kada se granica prelomi?
Klijentkinja: U početku je sve nevino. Pričamo satima, dijelimo najdublje misli, osjećam da me vidi onako kako me niko drugi ne vidi. Taj osjećaj razumijevanja me razoruža. Onda se dogodi trenutak, poljubac, dodir, noć zajedno. U tim trenucima osjećam da sam napokon pronašla sigurnost. Kao da me cijeli život vodio do toga da se otvorim baš njemu. Ali onda, već sjutradan, sve se promijeni. On se povuče, ponaša se kao da ništa nije bilo. A ja ostajem sama sa pitanjem je li to za njega bila samo avantura, dok je za mene djelovalo kao početak nečeg dubljeg? To me zbunjuje i ostavlja u stanju stalnog preispitivanja.

Terapeut: Kako se osjećaš kada on upozna novu djevojku?
Klijentkinja: Osjećam se nevidljivo. Sve ono što mi je govorio da sam mu najbliža, da sam oslonac, da mu nitko nije tako važan, odjednom prestaje da važi. Kada je sa njom, ja ne postojim. Vraća mi se samo kada prekine, kada je ranjiv. A tada opet ja postajem njegova luka spasa. To me boli jer shvatam da nisam prva opcija, samo sam neko ko popunjava prazninu između njegovih veza. To me iscrpljuje, jer u meni raste osjećaj da sam dobra, ali nikada dovoljna.

Iluzija sigurnosti

Prijateljstvo je prostor sigurnosti. S prijateljem se smiješ, dijeliš iskustva, nemaš pritisak da se predstaviš u najboljem svijetlu. Zato se ponekad granica prelomi u trenutku. Ali posljedice rijetko ostanu jednostavne.

Terapeut: Jesi li i ti ikada bio u ulozi plana B?
Klijent: Jesam. Imao sam prijateljicu s kojom sam dogovorio da nema obaveza. Govorili smo jedno drugome da je to „dogovor odraslih“ i da ćemo tako izbjeći komplikacije. I neko vrijeme je to funkcionisalo. Bilo je zabavno, lagano, činilo se pošteno. Ali onda se sve promijenilo kada je počela izlaziti sa drugim. U meni se probudio osjećaj izdaje. Znao sam da nemam pravo zahtijevati ništa, ali srce je govorilo drugačije. Osjećao sam se prevarenim iako sam sam pristao na pravila. Tada sam shvatio da dogovori ne važe pred emocijama, emocije uvijek pronađu svoj put.

Terapeut: Što ti je to iskustvo pokazalo o tebi?
Klijent: Pokazalo mi je da nisam iskren prema sebi. Na površini sam glumio da mi je dovoljno nekoliko susreta bez obaveza, ali u stvarnosti sam želio da me ona vidi kao nekog posebnog. Prihvatio sam dogovor jer sam se bojao da ću je izgubiti ako tražim više. To je bio moj način da ostanem blizu nje. Ali cijena toga bila je ogromna, svaki put kada bi bila sa drugim, osjećao sam prazninu, gubitak vrijednosti, kao da sam potrošni predmet. Shvatio sam da sam pristao na manje nego što mi je trebalo, samo da ne ostanem sam.

Psihološki slojevi iza odnosa „prijatelj sa bonusom“

  • Potraga za sigurnošću. Seks sa prijateljem daje iluziju da nisi sam/a.
  • Strah od praznine. Ponekad je praznina toliko teška da ljudi biraju i pola bliskosti umjesto potpune samoće.
  • Odlaganje odluke. Plan B stvara privid da imaš vrijeme i da se ne moraš suočiti sa pravim odnosom.
  • Neravnoteža moći. Uvijek jedno ulaže više emocija, dok drugo zadržava kontrolu.

Terapeut: Kada ostaneš u takvom odnosu, što ti kažeš sebi?
Klijentkinja: Kažem sebi da će se možda predomisliti. Da će jednog dana shvatiti koliko sam mu važna. U međuvremenu se tješim time da sam mu bliska, da mu pružam nešto što drugi ne mogu. Ali istina je da se zapravo uvjeravam u nešto što nije realno. Ostajem jer se bojim potpune samoće. Bolje mi je da dobijam djeliće pažnje, nego da se suočim sa prazninom. I znam da je to obrazac koji vučem iz djetinjstva, čekala sam pažnju roditelja, dobijala je samo povremeno, i naučila sam da ljubav dolazi u fragmentima. Sada, kao odrasla osoba, to ponavljam u svojim vezama.

Što učiniti ako si u toj situaciji

Terapeut: Kada osjetiš da si rezerva, što tada doživljavaš?
Klijentkinja: Boli me jer osjećam da sama sebe izdajem. Zanemarujem svoje potrebe i želje, samo da bih ostala blizu njega. To me troši. Istovremeno, svaki put kada poželim da prekinem, obuzme me strah, strah da ga izgubim, da ostanem potpuno sama. Kao da se stalno vrtim između dvije krajnosti: ostajem pa patim, ili odlazim pa se osjećam prazno.

Terapeut: Što bi bilo kada bi pitala sebe što mi ovdje nedostaje?
Klijent: Nedostaje mi osjećaj da sam nekome prva opcija. Da neko stoji uz mene u kontinuitetu, a ne samo kada mu je teško. Nedostaje mi mir da se ne preispitujem svako malo jesam li dovoljna. I kada to izgovorim, jasno mi je da to ovdje ne mogu dobiti. Ali još uvijek mi nedostaje hrabrosti da napravim korak i pustim ga.

Terapeut: Koja je prava cijena ovog dogovora?
Klijentkinja: Cijena je moj mir i dostojanstvo. Na trenutke se osjećam sigurno, ali odmah nakon toga praznina se vrati još jača. To je začarani krug – što duže ostajem, to sam manje povezana sa sobom. Počinjem gubiti osjećaj vlastite vrijednosti. To je najskuplja cijena, jer u jednom trenutku više ne znaš ko si van tog odnosa.

Seks sa prijateljem može izgledati kao sloboda, ali iza kulisa često krije slojeve neizgovorenih očekivanja, nesigurnosti i odlaganja pravih odluka.

Zato se pitaj:

  • Donosi li ti ovaj odnos mir ili nemir?
  • Pomaže li ti da rasteš ili te drži na mjestu?
  • Jesi li tu iz želje ili iz straha?

Nisi sam/a u ovome. Većina ljudi će se barem jednom naći u zoni „prijateljstva sa bonusom“. Ali tvoja snaga je u tome da prepoznaš želiš li ostati rezerva ili izabrati sebe.

Ovo je poziv da staneš pred ogledalo i pitaš se: gdje sam ja u ovoj priči i što želim dalje?

Autor: Mayya Ushioko

KAD SVIJET ŠUTI, MI DIŽEMO SIDRO: Globalna flotila kreće ka Gazi

0

Pod sloganom „Kad svijet šuti, mi dižemo sidro“, flotila s humanitarnom pomoći i aktivistima, među kojima je i Greta Thunberg, krenut će danas iz Barcelone kako bi ponovo pokušali prekinuti ilegalnu opsadu Gaze.

U narednim danima flotili će se pridružiti i brodovi koji će isploviti iz Italije i Tunisa 4. septembra. Među učesnicima je i naš sugrađanin Boris Vitlačil, koji se trenutno nalazi u Italiji, gdje obavlja posljednje pripreme za ukrcaj na brod koji će isploviti za Gazu.

Dok hiljade Italijana u luku dostavljaju hranu i osnovne potrepštine namijenjene stanovnicima Gaze, aktivistima i humanitarcima pružaju snažnu podršku na njihovom putu za mir i slobodu.

Boris je u svojoj poruci građanima Bosne i Hercegovine naglasio važnost učešća u globalnoj akciji solidarnosti. On je pozvao sve da se simbolično povežu sa vodom, rijekama, jezerima ili morem, da snime fotografiju ili kratki video i podijele ga s Pokretom ka Gazi.

Evo Borisove poruke svim Bosancima i Hercegovcima, kako podržati globalni pokret ka Gazi, i solidarnost iskazati djelima.

Sulejman Turanović, barber: Momak čija energija donosi nadu u dobrotu

U srcu Zenice, jednog običnog dana, možete sresti mladića sa štalom i škarama u rukama – ali on nije običan frizer. Sulejman Turanović, barber po zanimanju, a humanist po pozivu, postao je glas nade za one kojima je društvo često okrenulo leđa. Njegova priča nije samo o šišanju kose, ona je o ljudskosti, dostojanstvu i snazi malih gesta dobrote i ljubavi među ljudima.

Kako je sve počelo?

Sulejman je profesionalni brijač i vlasnik berbernice, ali njegov poziv nije ostao ograničen na četiri zida salona. Godinama je sanjao o tome da svoj zanat učini dostupnim onima koji ga najviše trebaju –a često su u pitanju socijalno ugrožene osobae, ljudi koji su zaboravljeni, a često su mu na ‘meti’ i slučajni prolaznicu koje sretne u hodu ocjenivši da im treba osvježiti frizuru i bradu. Jednog dana, odlučio je da će taj san ostvariti. Spakovao je svoju opremu, izašao na ulicu i započeo akciju koja će promijeniti mnoge živote – ukĺjučujući i njegov.

Šišanje kao most prema dostojanstvu

Sulejman ne nudi usluge šišanja i brijanja samo da bi ljudi izgledali uredno. On to radi da bi im vratio samopouzdanje i osjećaj pripadnosti.


„Kad nekog ošišam, vidim kako im se držanje mijenja. Ramena se otpuste, osmijeh se pojavi. To nije samo frizura – to je povratak u zajednicu,“ kaže Sulejman.


Njegov rad je terapeutski i za njega i za one kojima pruža uslugu. Na ulici, ispod vedrog neba, stvara se prostor gdje nema osuđivanja, gdje svako može pričati svoju priču.

Empatija kao pokretač

Sulejman ističe da je empatija srž njegovog rada:

„Ljudi me često pitaju zašto ovo radim. Odgovor je jednostavan – želim podsjetiti druge da svako od nas može nešto dati. Nema veze jesi li frizer, učitelj, vozač… Svako nosi nešto što može podijeliti.“


On ne traži slavu. Njegove akcije su potpuno besplatne, a motivacija mu je čista – želi potaknuti druge da prepoznaju važnost međusobne pomoći i kolektivnog širenja dobrote među ljudima.

Kako funkcioniše njegov rad?

Sulejman redovno objavljuje svoje video uratke na društvenim mrežama (Instagram, TikTok), gdje ga prati sve veći broj ljudi. Njegovi postupci nisu unaprijed najavljeni – on ide tamo gdje osjeti da je potrebno nešto učiniti.


Ponekad to bude park, ponekad trg, a ponekad i ulaz u zaboravljene dijelove grada. Ljudi ga prepoznaju po energiji i iskrenom osmjehu – a on ih upoznaje po očima u kojima vrati nadu.

Reakcije i podrška

Njegov rad nije prošao nezapaženo. Mediji su ga prepoznali kao lokalnog heroja, a građani Zenice i šire dijele njegove priče kao inspiraciju. Na društvenim mrežama, video zapisi njegovih susreta s ljudima postali su viralni, a poruke podrške stižu iz cijele regije.


„Najljepši trenuci su mi kada ljudi koje sam ošišao dođu opet – ne nužno po još jednu frizuru, već da mi kažu kako im se život promijenio. Neki su pronašli posao, neki su se pomirili s porodicom, neki su jednostavno pronašli snagu da nastave dalje,“ s ponosom ističe Sulejman.

Poruka za sve nas

Sulejmanov rad podsjeća nas na nešto suštinski važno, a to je da:


Svako od nas može biti promjena koju želi vidjeti u svijetu.
Nije potrebno imati puno novca ili resursa – dovoljno je imati volje i srca otvorenog prema drugima.


„Ako ja mogu sa svojim makazama, svako može nešto. Krenite od onoga što znate i volite. To je put.“

Sulejman Turanović nije samo barber – on je čitava priča o ljubavi prema čovječnosti. Njegove ruke ne kreiraju samo fadeove i linije, već i mostove između ljudi. I dok on nastavlja svoj put, njegov primjer ostaje da budi nadu: da ima još dobrih ljudi, da male stvari znače, i da svaka frizura može biti početak nečeg većeg.

STOJKA MIRJANIĆ: Fotografija za mene predstavlja način da ispoljim svoju kreativnu stranu

0

Stojka Mirjanić, magistrica ekonomije i vlasnica sarajevskog foto studija Magic Memories, majka je dva dječaka od tri i pet godina. Iako se formalno obrazovala u ekonomiji, svoju profesionalnu strast pronašla je u fotografiji, kojom se bavi kroz rad u studiju, sa posebnim fokusom na studijsku fotografiju.

U razgovoru za dobarportal.net ističe da najčešće u studiju fotografiše novorođenčad, djecu, trudnice, parove i poslovne ljude za LinkedIn ili biznis.

Odakle interes za bavljenje fotografijom?

Oduvijek su me fascinirale stare crno bijele fotografije koje su uvijek bile nekako posebne i pričale svoju priču i tako i sama poželjeh da se oprobam u svijetu fotografije. Kao i mogućnost da neki trenutak ‘zamrznem’ u vječnu uspomenu.

Šta za Vas predstavlja fotografija i koju vrstu fotografija preferirate?

Fotografija za mene predstavlja način da ispoljim svoju kreativnu stranu, takođe i način da uhvatim neke posebne trenutke, osjećaje i emocije koje će godinama pričati neku svoju priču.

S kojim se sve izazovima suočavate u radu?

Pošto najčešće radim sa malom djecom, najveći izazovi su mi da ih uopšte zainteresujem za fotografisanje i onda nekako sve to nekako pretvorimo u igru. Takođe, kad fotografišem događaje poput vjenčanja ili proslava, loše svjetlo, skučeni prostori, nemogućnost kretanja jako otežavaju rad, ali uspijevam nekako da to uspješno riješim.

Na šta ste najviše ponosni u dosadašnjem radu?

Svi vole da se njihov rad prepozna, ponosna sam na naslovnu stranu u časopisu Roditelj, kao i objavljene fotografije sa novogodišnje zabave za pse u magazinu Gracija, kao i u stranom magazinu za family fotografe Lensational Magazine koji je objavio moju fotografiju sa new born fotografisanja. Najveći ponos naravno je sreća i zadovoljstvo mojih klijenata kada im isporučim fotografije.

Koje lokacije u Sarajevu su popularne za fotografisanje i koje biste Vi preporučili?

Popularne lokacije za fotografisanje u Sarajevu su Narodno pozorište, Zemaljski muzej, Žuta tabija, Baščaršija, Vijećnica… Pored ovih već pomenutih preporučila bih manje poznatu Crvenu tabiju odakle je pogled zaista poseban, kao i vidikovac Zmajevac i Trebević.

Koja su Vaša očekivanja i planovi za budućnost?

Želje za budućnost su definitivno da se oprobam kao destination wedding photographer na daljim destinacijama širom Evrope, najviše me fascinira Italija pa nadam se da će me fotografija odvesti u tom pravcu.

ODNOSI SU UMJETNOST: Kada si prestala da ga želiš i zašto to nikada nisi rekla?

0

Ovo nije priča o seksu. Ovo je priča o svemu što ti je falilo, a nikada nisi znala kako da to kažeš.

Dođe trenutak kada više ne znaš je li tvoja želja nestala ili se samo sakrila. Ne izbjegavaš partnera jer ti je svejedno, izbjegavaš jer ti više nije jasno gdje si u toj bliskosti nestala ti. Ovaj tekst nije analiza. Ovo je razgovor. Razgovor između terapeuta i žene koja pokušava da vrati kontakt sa sobom, kroz pitanja koja bole, ali liječe. Ako ti se čini kao da čitaš vlastite misli to nije slučajno. Ovdje si među ljudima koji razumiju. Jer odnosi su umjetnost. A tvoja istina je važna.

Terapeut: Kada si prvi put primijetila da tvoja seksualna želja prema partneru slabi?

Klijent: Ne znam tačan dan. Ali sjećam se da sam mu prišla u kuhinji, htjela sam da ga zagrlim i tijelo mi je reklo ne. Ne zato što ga ne volim. Nego zato što sam u tom trenutku osjetila neku vrstu težine u stomaku. Kao da sam morala da se natjeram i nisam ga zagrlila. Samo sam prošla pored njega. Tad je, mislim, sve krenulo i poslije toga je počelo povlačenje. Prvo emocionalno, pa fizičko. Počela sam da pravim razmake. Da ostajem budna kada on zaspi. Da sve radim sama i da to pravdam kao slobodu, a bila je distanca.

Terapeut: Što si tada osjećala prema sebi, a što prema njemu?

Klijent: Prema sebi? Osjećaj krivice. Kao da sam neispravna. Kao da sam ja ta koja više nije “žensko”. Počela sam da sumnjam u sebe. Da se pitam jesam li ja oštećena. A prema njemu… udaljenost. Ne bijes, ne tugu, samo neku vrstu odsustva. Kao da stojimo jedno pored drugog, a svako gleda u svoj zid. I što sam više osjećala tu prazninu, to sam manje imala volje da ga dodirujem. Kao da je i dodir postao napor. Kao da sam se više trudila da ga ne povrijedim, nego da budem bliska s njim.

Terapeut: Jesi li pokušala da to sa njim podijeliš? Kako je reagovao?

Klijent: Jesam. Ali ne direktno. Pitala sam ga osjeća li da smo se udaljili. Rekao je: “Samo si umorna.” Nasmiješio se, poljubio me i nastavio gledati utakmicu. U tom trenutku sam shvatila da ja ovo više ne mogu dijeliti s njim i povukla sam se u sebe. Počela sam sve manje da govorim, sve više da gutam u sebe. Jer svaki put kada sam pokušala, osjetila sam da govorim zidu ili da ga opterećujem. I počela sam da vjerujem da je bolje da prećutim. Da će proći. Samo što nije prolazilo. Samo sam ja sve više nestajala.

Terapeut: Što ti je značilo to njegovo nerazumijevanje ili odbijanje razgovora?

Klijent: Kao da sam pokušala da bacim konopac između nas, a on ga nije uhvatio. Osjetila sam se sama. Ne kao da me odbacio, nego kao da ne zna da nešto nije u redu, a ja više nisam imala snage da objašnjavam. I ni danas ne znam da li nije znao što da kaže, ili nije htio da vidi, ali znam da sam prestala da vjerujem da ima smisla da pričam. Prestala sam da se otvaram. Počela sam da nosim sve sama, a kada nosiš sve sama dovoljno dugo, počneš da se gasiš.

Terapeut: Što si prestala da govoriš njemu, a što si počela da govoriš sebi?

Klijent: Njega sam štedjela. Počela sam da govorim da sam ok, da je sve u redu, da je samo stres, posao, umor, a sebi sam govorila da je ovo faza. Da je normalno da želja opadne. Da sam ja problem. I što sam više sebi govorila da sam ja problem, to sam se manje trudila da budem bliska. Jer zašto da budeš prisna ako si ti ta koja ne valja?

Terapeut: Koje laži si počela koristiti da bi izbjegla intimnost?

Klijent: Umor. Glavobolja. Obaveze. Djeca. Planovi. Sve što se može servirati kao realno opravdanje, a ispod svega toga bilo je: “Ne mogu. Nemam snage da glumim.” Ali to nisam rekla. Jer nisam htjela da ga povrijedim, a povređivala sam sebe. Svakog puta kada sam pristala kada nisam htjela ili kada sam odbila, a nisam objasnila zašto.

Terapeut: Da li si prestala da želiš njega ili sebe pored njega?

Klijent: Sebe. Prestala sam da volim ženu koja se u toj vezi pretvarala. Počela sam da se gledam u ogledalu i ne prepoznajem tu osobu. I kada više ne vidiš sebe, ni drugoga ne možeš poželjeti. Ne zato što ne vrijedi, nego zato što si ti već negdje daleko.

Terapeut: Što misliš, što bi se desilo da si tada izgovorila istinu?

Klijent: Moglo je sve da pukne ili da se otvori. Ne znam. Ali ja bih, bar, bila svoja. Osjećam da bi to bio rizik, ali i olakšanje. Jer ova tišina koja se uvukla u naš krevet je mnogo glasnija od svakog konflikta koji bi možda došao.

Terapeut: Što ti je najviše nedostajalo u vašem odnosu, a nisi umjela da tražiš?

Klijent: Prisutnost. Ne poklon, ne iznenađenje. Samo da me pogleda u oči i da osjetim da me vidi. Da ne pričamo u prolazu. Da ne živimo jedno pored drugog kao cimeri koji funkcionišu. Htjela sam jedno “tu sam”, bez riječi i nisam znala kako da to tražim, jer ni meni niko to nikada nije dao.

Terapeut: Ako bi sada mogla da kažeš jednu rečenicu o svojoj istini kako bi ona glasila?

Klijent: Moja istina je da nisam izgubila želju, izgubila sam osjećaj da smijem postojati kao ja u tom odnosu. I dok ne vratim sebe neće se vratiti ni želja.

Ovo nije kraj jedne veze. Ovo je početak jedne istine. Seksualno gašenje u vezi ne govori ništa o tvojoj vrijednosti, ženstvenosti ili ljubavi. Ono govori da si predugo stajala u prostoru u kojem nisi znala kako da budeš stvarno prisutna. Ako si se prepoznala u bilo kojoj rečenici ovog dijaloga  to već jeste pomak, jer sada znaš gdje treba da pogledaš: ne u njega, nego u sebe.

Autor: Mayya Ushioko

AVANT & UNA: Dodjelom nagrada završen sedmi Internacionalni Avanturistički Festival

0

Žiri takmičarskog programa 7. Internacionalnog Avanturističkog Film Festivala „Avant & Una“, koji je radio u sastavu Jasmin Agić (predsjednik žirija), Anila Gajević (član) i Dejan Dabić (član) odlučio je da nagradi filmove „Južina“, „Paviljon“ i „Hasanovi ratovi“. Jednoglasnom odlukom žirija grand prix dobio je film „Južina“ autora Ante Marina.

Film „Paviljon“ Dine Mustafić najnagrađivaniji je film festivala, jer je nagradu osvojio u dvije izuzetno prestižne kategorije, one za najbolji igrani film i za najbolje glumačko ostvarenje, koje je dodijeljeno maestralnom Erminu Bravi.

Najboljim dokumentarnim filmom proglašen je film „Hasanovi ratovi“ hrvatskog režisera Roberta Bubala. Pored toga, festivalski žiri i direkcija festivala dodijelili su nagrade i u sljedećim kategorijama: za najbolji ekološki film proglašen je film „Zajedništvo“ Dragana Stanimirovića i Svjetlane Panić. Najbolji avanturistički film je „Ligure s Trebevića“ autora Nihada Ušanovića, najbolji salfe made film je „Rječina – od izvora do mora“, Vlatka Pavišića. Priznanje za najbolji zvuk u filmu, bilo da je riječ o igranom ili dokumentarnom, dobili su Tomo Baručin i Darko Capo za rad na filmu „Samoća“. I na koncu festivalsku nagradu za najbolju kameru dobila je ekipa filma „Rakitnica“ Aleksandar Svitić i Dragan Gajanović.

Nagrade za najbolji kratkometražni igrani film dobili su autori filmova „Herkul“ Marko Dukić i „Samoća“ Bobby Grubić. Članovi žirija koji su odlučivali o najboljim kratkometražnim radovima ove godine su Enes Kozličić (predsjednik), Skender Bašić (član) i Mija Šego (član).

Obrazloženje žirija

Grand prix festivala dodjeljuje se filmu Južina, Ante Marina. Riječ je o filmu, koji je na zaokružen način uspio da prostor ukomponuje u filmsku priču kao jedan od ključnih aktera naracije. Autor filma uspješno je pokazao kako jedan stambeni soliter postaje ne samo mjesto na kojem se odvija filmska priča nego funkcioniše kao simbolčki prostor i djelatni agens filmske fabule.

Nagrada za najbolji igrani film dodjeljuje se filmu „Paviljon“, režisera Dine Mustafića. Ova crnohumorna komedija metafora je za neophodnost društvene pobune i potrebe da se socijalna situacija društva neprekidno propituje i provocira novim idejama. Nagradu za najbolje glumačko ostvarenje festivala dodjeljuje se Erminu Bravi za ulogu u filmu „Paviljon“. Precizan u glumačkom izražaju Bravo maestralno ilustruje ličnost tranzicijskog političara kojemu je vlastiti interes uvijek ispred interesa javnosti.

Nagrada za najbolji dokumentarni film dodjeljuje se filmu Hasanovi ratovi, autora Roberta Bubala. Teška i potresna Bubalova priča donosi autentičan uvod u historiju i stvarnost bliskoistočnog sukoba s posebnim fokusom na Bejrut i njegove višedecenijske političke, nacionalne i ideološke probleme.

Nagrada za najbolji ekološki film dodjeljuje se filmu Zajedništvo, autora Dragana Stanimirovića i Svjetlane Panić. Film na aktivistički način pokazuje s koliko namjernog nemara se društvo odnosi ne samo prema prirodnim ljepotama zemlje nego i prema okolini koja je temelj ljudskog života. Žiri i direkcija festivala posebno ističu aktualnost filmske priče, koja neprekidno upozorava koliko je uznapredovala destrukcija okoliša. Film ne samo da prikazuje stepen uništenja nego govori i o načinima kako da se uspješno vodi borba za spašavanje životne okoline.

Nagradu za najbolji avanturistički film dodjeljuje se filmu „Ligure s Trebevića“ autora Nihada Ušanovića. „Ligure s Trebevića“ film je koji prikazuje avanturu formiranja jugoslovenske bob reprezentacije koja se spremala za Olimpijadu održanu u Sarajevu 1984 godine. Ta se avantura produžila kroz vrijeme i film pokazuje sudbinu sportaša u deceniji koja je došla nakon Olimijskih igara 84 s posebnim akcentom na ratnu sudbinu protagonista i stvaranje bosanske bob reprezentacije. Avanturistički pristup sporta uspio je inficirati i mlade generacije, a najefektniji kadrovi filma pokazuju avanturuistički užitak spuštanja djece niz razrušenu bob stazu na Trebeviću.

Nagrada za najbolju kameru dodjelju se ekipi filma „Rakitnica“. Spektakulrani kadrovi kanjona jedne od najdivljijh i najnepristupačnijih rijeka Bosne i Hercegovine bili su poseban izazov snimateljskoj ekipi koja je uprkos vratolomnim opasnostima uspjela zabilježiti kadrove prelijepih prirodnih okruženja.

Nagrada za najbolji zvuk dodjeljuje se filmu Samoća prije svega zbog estetski uspjelog balansa između zvučne ilustrativnosti i rediteljeve potrebe da kadar filmske priče uvijek gradi u tijesnom suodnosu između napetosti i deskriptivnosti muzičkog izraza. Zbog svoje sposobnosti da filmsku priču svojom muzičkom intervencijom podignu na višu estetski nivo nagrada se uručuje Tomi Bačurinu i Darku Capou (Darko Kapou).

Nagrada za najbolji kratkometražni igrani film dodjeljuje se filmovima Herkul, režisera Marka Dukića i Samoća Bobbya B. Grubića.

Sedmi Internacionalni Avanturistički Festival „Avant & Una“ trajao je od 22. do 27. avgusta, a projekcije filmova održane su osim na lokaciji Kapetanove kule u središtu Bihaća i u ljetnim kinima u Skender Vakufu, Martin Brodu i Cazinu. Na ovogodišnjem festivalu prikazano je ukupno 24 filma. Ovogodišnji selektor programa bio je režiser Jasmin Duraković.

ANJA KRIVOKAPIĆ: Žena može istovremeno biti i lijepa, i obrazovana, i uspješna

0

Anja Krivokapić ima 19 godina i dolazi iz Herceg-Novog, a modelingom se bavi od svoje sedme godine.

Prve ozbiljne inostrane angažmane ostvarila je već sa 15 godina, a to iskustvo otvorilo joj je vrata modne industrije i omogućilo da se vrlo mlada okuša u profesionalnom svijetu modelinga.

“Moja starija sestra bila je prva i najveća inspiracija. Sa divljenjem sam je posmatrala na revijama, kampanjama i njenim putovanjima u inostranstvu. Njena posvećenost i uspjesi probudili su u meni želju da krenem istim putem. Tako je ljubav prema modelingu rođena još u ranom djetinjstvu, pa sam svoje prve korake u ovom poslu napravila već sa sedam godina”, priča Anja Krivokapić.

Potom smo je upitali šta je ključno za uspjeh u modelingu.

“Vjerujem da su upornost, profesionalizam i vjera u sebe osnova svakog uspjeha. Discipline i stalnog rada na sebi nikada ne smije da nedostaje, jer modeling nije samo izgled – to je i ozbiljan posao koji traži snagu, posvećenost i istrajnost”, kaže naša sagovornica.

Otkrila nam je i koja je tajna njene vitke linije.

“Vrlo sam posvećena treningu i zdravoj ishrani – to je moj način života, a ne prolazna navika. Smatram da je balansirana ishrana, u kombinaciji sa redovnim fizičkim aktivnostima, ključ održavanja vitke linije i energije. Naravno, genetika ima svoju ulogu, ali vjerujem da se pravi rezultati postižu upravo kroz disciplinu i predanost zdravom načinu života”, izjavljuje ova zanosna djevojka.

Dodaje da iako ima 19 godina, već je imala priliku da radi u Turskoj i Kini, što smatra velikim postignućem.

“Posebno bih izdvojila kampanju za brend Sprayground, jer je to bilo potpuno novo i drugačije iskustvo, u kojem sam se odlično snašla. Takođe, sarađivala sam sa globalnim platformama kao što su Shein i Temu, koje imaju ogroman uticaj na kineskom tržištu. Na Balkanu sam najaktivnija kroz modne revije, koje najviše volim, a posebno mjesto u mom srcu zauzima revija za luksuzni italijanski brend Genny, koju sam imala čast da otvorim. To iskustvo za mene predstavlja potvrdu da se trud i posvećenost isplate”, navodi Anja Krivokapić.

Mišljenja je da nažalost postoje predrasude prema mladim, obrazovanim i lijepim djevojkama.

“Nažalost, predrasude postoje, ali smatram da ih najbolje rušimo vlastitim primjerom. Danas želim da pokažem da ljepota i obrazovanje mogu ići zajedno, i da žena može istovremeno biti i lijepa, i obrazovana, i uspješna”, jasna je naša sagovornica.

Na kraju je iznijela svoja očekivanja i planove za budućnost.

“Moja želja je da nastavim da gradim karijeru u modelingu i da osvajam nova tržišta, ali i da se razvijam u oblastima koje me inspirišu. Vjerujem da žena može biti svestrana i ostvarena na više frontova, i upravo tu vidim svoju budućnost – u kombinaciji mode, obrazovanja i novih izazova”, zaključuje ova harizmatična djevojka.

    SAFIYYA INGAR: Sva djeca, bez obzira na boju kože i religiju, trebaju biti zaštićena

    0

    Film NEVJESTE rediteljice Nadije Fall prikazan je večeras u Ljetnom kinu Coca-Cola, u okviru Open Air programa 31. Sarajevo Film Festivala.

    Uoči pojekcije, publiku u Ljetnom kinu Coca-Cola pozdravila je glumica Safiyya Ingar. 

    “Hvala Sarajevo Film Festivalu što smo ovdje, ovo je nevjerovatno. Hvala vama što ste došli da gledate film, ovo je najbrojnija publika pred kojom se prikazuje. Od djece koja gladuju, izložena nasilju u Gazi, do transrodne djece koja su obespravljena, iznova i iznova, naša djeca pate od ruku odraslih ispunjenih mržnjom. Moramo se popraviti, svi! NEVJESTE SU znak upozorenja. To se događa kada prestanemo poklanjati pažnju djeci, kada ignorišemo njihove vapaje kojim traže pomoć, kad naš izvor empatije presuši. Molim vas, pogledajte ovaj film. Molim vas, razumite Doe i Munu. I molim vas, imajtu na umu da sva djeca, zaista sva djeca, bez obzira na boju kože, bez obzira na religiju koju prakticiraju, trebaju da budu zaštićena, voljena, slušana i željena”, rekla je glumica Safiyya Ingar.

    NEVJESTE su debitantski film dramatičarke i pozorišne rediteljice Nadije Fall. Priča filma prati najbolje prijateljice, tinejdžerke Doe i Munu, koje kreću na putovanje života. Tiha, oprezna Doe nije nigdje putovala od treće godine života kada je kao izbjeglica iz Somalije stigla u Veliku Britaniju. Samouvjerena Muna, porijeklom iz Pakistana, dominantna je prijateljica i vodi Doe kroz sigurnosne provjere na aerodromu. Djevojke su blago nervozne i uzbuđene zbog avanture koja im predstoji. Putuju u Istanbul, ali ne na odmor već da bi se našle sa strancem koji će ih odvesti do granice Sirije kako bi u toj zemlji započele novi život. 

    Film NEVJESTE premijerno je prikazan na ovogodišnjem Filmskom festivalu Sundance.   

    SARAJEVO FILM FESTIVAL: Crveni tepih i boje stvarnog života

    0

    Završila sam Fakultet sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu, fakultet na kojem se uči o tijelu, pokretu i zdravlju. Dugo godina sam igrala i bila član košarkaškog kluba Željezničar. Ali život me odveo dalje od sportskih dvorana i rezultata, u jedan mnogo važniji teren – onaj na kojem rade srce i strpljenje. Danas zajedno sa bratom držim sportsku akademiju Respect i trener sam djeci sa poteškoćama u razvoju. Danas radim s djecom s poteškoćama u razvoju, i svaki moj radni dan je poseban, jer svaki njihov mali korak naprijed vrijedi kao maraton.

    Puno mi je srce kada vidim da se toj djeci daje prilika, da dobiju prostor da pokažu koliko vrijede, koliko mogu, koliko žele biti dio svijeta koji ih često nepravedno gura u stranu. Za mene nema ničeg većeg od toga da ih gledam kako se smiju, kako uče, kako rastu, kako se osjećaju ravnopravni. Jer oni to i jesu – ravnopravni i vrijedni kao svaki čovjek, bez obzira na etikete koje društvo voli lijepiti.

    Možda je moja profesija krenula putem fizičke kulture, ali ono što danas živim je kultura ljudskosti. Učim od njih koliko je važno biti strpljiv, iskren i prisutan. Učim da svijet nije vrijedan po onome ko je najglasniji, najbogatiji ili najvidljiviji, već po tome kako se odnosimo prema onima kojima je najpotrebnije da osjete ljubav i pažnju. Ako me pitate šta je moj uspjeh, neću reći „diploma“ niti „posao“. Moj najveći uspjeh su ti mali ljudi koji me svakodnevno uče šta znači istinska hrabrost i sreća. Oni nisu teret, oni su dar. Oni nisu manje vrijedni, oni su možda čak i veći učitelji od svih profesora na fakultetu. I zato ću uvijek biti na njihovoj strani – da im dam glas, prostor i priliku. Jer svako dijete zaslužuje da se osjeti voljeno, važno i jednako. A moj životni put, onaj s KIF-a do danas, dokaz je da ponekad ne biramo mi poziv, već poziv pronađe nas.

    Na Sarajevo Film Festivalu crveni tepih je, naravno, bio glavna pista za sve koji žele da se pokažu. Prošetali su ga oni u skupim odijelima koja nikada neće stati u ormare običnih smrtnika, dame u haljinama koje vrijede više od stana na periferiji, influenseri s naučenim osmijesima i političari kojima tepih služi kao privremeni azil od stvarnih problema koje nikada neće riješiti.

    Sve je bilo tu: šuštanje bliceva, pretvaranje da se svi poznaju i da su svi „kao kod kuće“, i ona obavezna doza glamura koji na trenutak Sarajevo pretvara u mali Hollywood na Balkanu. Ali, paradoks svih paradoksa – sve to blijedi onog trenutka kada se pojavi ono što nijedna kamera, nijedna glamurozna toaleta i nijedna PR kampanja ne mogu nadmašiti.

    Moja djeca, moja Ajna i moj Husejn,dva anđela sa Down sindromom, zakoračila su na isti taj tepih. Oni nisu nosili imena poznatih dizajnera, nisu znali „pravilo“ kako se pozirati i osmjehivati, ali su nosili nešto što su svi ostali zaboravili da ponesu – čistu radost. Ironija je da se dva pričalo o „zvijezdama“, a najiskrenije zvijezde nisu bile u programu, niti su tražile akreditacije. Kada su njih dvoje prošli, svijet je na trenutak stao: osmijeh koji nije vježban pred ogledalom, pokret ruke koji nije režiran, sreća koja nije uvezena ni kupljena.

    To je bio trenutak zbog kojeg sav taj glamur izgleda kao loša kulisa. Za mene, najveća premijera SFF-a nije bila nijedan film, niti dolazak slavnog gosta. Najveća premijera bila je kad su njih dvoje prošetali tepihom i pokazali da filmska magija nema veze sa festivalom, nego sa onim što nosimo u sebi. Sve ostalo je samo – šareno svjetlo koje brzo ugasiš kad završi projekcija. Zato kažem: ako iko na tom tepihu zaslužuje pažnju, to su upravo oni. Jer oni nisu samo djeca – oni su prave zvijezde.

    Njihova svjetlost ne dolazi iz reflektora, već iznutra. Njihova slava nije mjerena brojem objava u medijima, nego količinom ljubavi koju šire. I dok se drugi bore za naslovnice, oni su već odavno zaslužili da im se cijeli svijet pokloni, jer takva iskrenost i toplina rijetko se viđa.

    Autor: Nejla Salčin