Dobitnik Počasnog Srca Sarajeva, italijanski reditelj Paolo Sorrentino, na 31. Sarajevo Film Festivalu održao je Masterclass tokom kojeg je otkrio kako nastaju njegovi hvaljeni filmovi, ali i kako brzo snima jer – samo želi otići kući.

„Zabavno mi je snimati filmove, ali ne toliko i pričati o njima“, izjavio je italijanski reditelj Paolo Sorrentino, ovogodišnji dobitnik Počasnog Srca Sarajeva, na početku Masterclassa koji je održao na 31. Sarajevo Film Festivalu. Gostima festivala, mladim filmašima i publici, koji su ispunili dvoranu Bosanskog kulturnog centra, mogao je to biti znak da im slijedi ne previše uzbudljivih 90 minuta, no Sorrentino se, kao i u svojim filmovima, pokazao vrlo zabavnim, iskrenim i pronicljivim.

„Moji filmovi su o osjećajima, ne o zombijima i drugim katastrofama. Prikazuju ljude, njihove probleme i unutrašnji svijet. Kako to predstaviti na platnu? Film je tu dobar jer na raspolaganju imate niz trikova – muziku, glumce, svjetlo, kameru… Možete poput mađioničara stvarati iluziju. No, i mađioničar ne radi ništa magično, samo se koristi trikovima. Tako i filmaši. Problem je u tome što te trikove ne možete naučiti iz knjige, morate ih znati i osjećati“, otkrio je Sorrentino svoj način rada s kojim je osvojio srca zaljubljenika u filmove diljem svijeta.

Rođen u Napulju, Sorrentino je već s prvim dugometražnim igranim filmom „Suvišan čovjek“ 2001. ušao u takmičarski program Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji. Uslijedio je niz hvaljenih filmova, kao što su „Div“ i „Ovo mora biti pravo mjesto“, koji su prikazani u Cannesu, baš kao i „Velika ljepota“, s kojom je osvojio nagrade Oscar®, Zlatni globus i BAFTA za najbolji film na stranom jeziku, kao i tri nagrade Europske filmske akademije.

Pohvale publike i kritike dobio je i za filmove „Mladost“, „Silvio“ i „Božja ruka“, ali i TV serije „Mladi papa“ i „Novi papa“, a njegov posljednji film „Partenope“ prikazan je u glavnom programu Međunarodnog filmskog festivala u Cannesu.

A cijeli taj sjajni niz, prema riječima samoga reditelja, počeo je s depresijom i lijenošću.

„Kada sam imao 18 godina bio sam depresivan kod kuće, sav bezvoljan. Nisam znao što bih sa sobom. Ipak gledao sam dosta filmova, pa sam pomislio da je to posao koji možete raditi, a da zapravo ne radite ništa. Otišao sam u knjižaru i kupio dvije knjige. Jednu kako napisati scenarij, a drugu kako snimiti film. Shvatio sam da sam bio u pravu“, odgovorio je Paolo Sorrentino moderatoru, reditelju Ognjenu Glavoniću, kako se zainteresirao za film, ujedno istaknuvši da je reditelj odlučio postati tek kada je pomislio da više ne zarađuje dovoljno kao scenarist.

Ipak, nije sve bilo tako jednostavno.

„Brzo sam shvatio da za snimiti film ne morate imati nikakav poseban kapacitet. No, tek godinama kasnije sam shvatio da morate imati veliku širinu i doista znati neke stvari kako biste snimili dobar film“, naglasio je italijanski reditelj.

Govoreći kako nastaju njegovi filmovi, istakao je da uvijek kreću od – ljudi. Zainteresira se za neki lik, koji može biti spoj tri ili četiri osobe koje poznaje u stvarnom životu, a zatim počne istraživati u kakvim bi se situacijama taj lik mogao pronaći. Nakon toga o vizualnom izgledu filma odlučuje tijekom istraživanja lokacija i u razgovoru s direktorom fotografije.
„Ne petljam se previše u posao direktora ili direktorice fotografije. Jednostavno im kažem što osjećam o filmu, opišem sve – priču, likove, što želim od filma – a onda su oni dovoljno pametni da znaju što mi treba. To je razgovor od deset minuta“, istakao je Paolo Sorrentino.

I inače, reditelj iznad svega cijeni brzinu na snimanju. Za to ima i praktičan razlog. Ne voli biti na setu.

„Brzo snimam, jer jedva čekam otići kući. Zato često koristim dvije ili tri kamere, pa redovno snimanje završim dva-tri dana prije roka. Producenti me obožavaju jer im štedim novac, a ja samo želim otići kući gledati nogomet“, nasmijao je Sorrentino prisutne svojim opisom procesa nastanka filma. „Moj je problem što ne volim previše film, volim knjige, muziku, nogomet… Ne toliko filmove. Jako mi znače neke scene, ali posvetiti dva sata svojega života filmu, čini mi se previše. Kao i pjesme, koje moraju biti do 3 minute, film ne bi smio biti predugačak.“

Naravno, kao i njegovi filmovi, razgovor sa Sorrentinom nije mogao proći bez da se spomenu njegov rodni grad, nogomet i veliki nogometaš Diego Armando Maradona, koji je u Napulju stekao status božanstva baš dok je reditelj odrastao.

„Nogomet u Napulju mi nije bitan, bio je bitan Maradona. Tada sam prvi put upoznao što je to show. Do tada nisam znao što je to veliki spektakl, a Maradona nam je pokazao kako on izgleda. Ja sam u filmu dobio mogućnost iskazati takav spektakl“, opisao je svoju opčinjenost Maradonom, o čemu je i napravio hvaljeni film „Božja ruka“.

Govoreći o ostalim filmovima, priznao je da mu je njegov najdraži film „Div“, dok je od ostalih reditelja odabrao kultni film „8 i pol“ Federica Fellinija.

„Fellinijev film je sjajan jer nije savršen. Postoji dio kada vas doista zamori, kada u sebi govorite ‘ajmo dalje’, ali onda dođe drugi sjajan dio. Film mora biti nesavršen, baš poput života“, poručio je Sorrentino.

Nesavršenost života, dapače njegov najbolniji dio, spomenut je u pitanju iz publike, kada je upitan za svoj komentar o tragičnim događajima na Bliskom istoku, odnosu filmske industrije i grozota koje se događaju u Palestini.

„Mislim da nema filma koji može prevenirati ili zaustaviti ovakve stvari. Nisam sposoban govoriti o svemu što se događa, jer nemam autoritet i mogu koristiti samo opće fraze, koje se i inače govore. Ali, ako želite čuti moje mišljenje, ono je vrlo jednostavno – slažem se sa svima koji kažu da se u Gazi događa genocid“, jasno je rekao italijanski reditelj.

Prisutnima je priznao da u sebi nosi određenu tugu, što je i razlog zašto se u Bosni i Hercegovini osjeća kao kod kuće, jer takvu istu tugu, što smatra komplimentom, osjeća u cijeloj istočnoj Europi.

„Sva umjetnost je na kraju rezultat boli i patnje. Sreća i zabava nisu loši, ali od njih nikada ne nastane umjetničko djelo zanimljivo srcu“, izjavio je Sorrentino.

A što od njega možemo očekivati u budućnosti? I tu je bio prilično izravan.
„Skeptičan sam prema ljudima koji govore da imaju neki plan. Osobno, ne volim imati ciljeve ispred sebe. Ostajem kod kuće ne radeći ništa, sve dok mi se nešto ne rodi u glavi, što postane moja opsesija. Tada odlučim o tome napraviti“, kazao je Paolo Sorrentino na Masterclassu održanom na 31. Sarajevo Film Festivalu.