Džejla Ahmetović ima 21 godinu i dolazi iz Sarajeva. Studentica je druge godine IT odsjeka na Internacionalnom Burch univerzitetu, reprezentativka Bosne i Hercegovine i trenerica sportskog plesa.
U razgovoru za dobarportal.net govorila je o svojim počecima u plesu, ljubavi prema ovoj umjetnosti i sportu, dosadašnjim uspjesima, izazovima s kojima se susretala, predrasudama u društvu, kao i očekivanjima i planovima za budućnost.
Odakle interes za ples?
Interes za ples javio se poprilično rano, kada sam imala nekih šest godina, ali, da budem iskrena, bez neke posebne priče. Međutim, nisam odmah uplovila u te vode, već tek dvije godine kasnije. Na nagovor prijateljice iz razreda krenula sam na latinoameričke i standardne plesove u SPK Astorija, gdje sam, evo, već 13 godina.
Šta za tebe predstavlja ples?
U početku je to bila samo rekreacija, međutim, s godinama je preraslo u nešto mnogo više, toliko da danas ne mogu zamisliti dan bez plesa. Ako baš taj dan nemam treninge i ne dolazim u salu, barem ću razmišljati o sljedećem danu.
Na šta si najviše ponosna u dosadašnjoj karijeri?
Mnogo toga se izdešavalo na mom plesnom putu, kako dobrih tako i loših stvari. Međutim, jedan od najljepših momenata u mojoj karijeri desio se ove godine, kada sam se, nakon teže povrede, uspjela vratiti i osvojiti titulu viceprvakinje BiH. Sama sam sebe uvjerila u svoju upornost, karakter i, u neku ruku, tvrdoglavost, tako da mi je zbog toga taj trenutak jako važan.
Kako gledaš na popularizaciju plesa danas u BiH?
Što se tiče popularizacije plesa, smatram da je to još uvijek u nekoj začetnoj fazi. Ples, kao spoj umjetnosti, sporta i drame, zaslužuje puno više pažnje nego što je trenutno uživa. Mnogo toga životnog čovjek nauči u bilo kojem sportu, od discipline, timskog duha, komunikacije, liderstva, samokontrole itd. Godinama unazad naš klub se trudi popularizirati ples u našoj zemlji i jako mi je drago što sam i ja dio te priče.
Ima li naše društvo predrasude prema mladim, obrazovanim, lijepim i uspješnim djevojkama?
Dosta zanimljiva tema o kojoj svakodnevno slušamo i koju proživljavamo, a da toga nismo ni svjesni. Sigurno da je tako. Kao neko ko se bavi sportom koji sam po sebi povlači dosta predrasuda, smatram da se ova tema premalo spominje. Koliko god da je poričemo, ona i dalje postoji. Iz ličnog iskustva, često su se preispitivali moja ličnost, moj karakter, moj sport, pa čak i moje obrazovanje, jer kako i zašto spojiti ples i informatiku? Mislim da svakodnevno pokazujem da je to moguće.
Koja su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
U nekoj bližoj budućnosti, naravno, voljela bih prije svega privesti studije kraju i da, naravno, ples sve to isprati. Još uvijek ne razmišljam o kraju takmičarske karijere, barem dok mi to zdravlje i povrede budu dozvoljavali. Međutim, i kada završim takmičarsku karijeru, ne bih se voljela potpuno povući iz plesa. Prije nekoliko godina okušala sam se i u ulozi trenerice, stoga bih voljela ostati barem u tome, ako ne i u ulozi sutkinje. Ono što je sigurno jeste da ne želim ples ostaviti u svojoj prošlosti.
