Svi u životu imamo u okruženju ljude koji nam djeluju veoma samopouzdano i uspješno u životu. Ti ljudi zrače određenom sigurnošću, ne boje se biti sami niti donositi odluke po bilo kojem pitanju u životu. Imaju zdrave odnose i jasne granice. Većina tih ljudi, kada ih pogledamo izbliza, imaju čvrste temelje u porodici. Okruženje im je veoma podržavajuće i pozitivno. Njihovi roditelji im daju veliki vjetar u leđa i sasvim je u redu ako naprave grešku. Iz toga možemo zaključiti da su imali zdrave temelje na kojima su mogli izrasti u jednu zdravu osobu koja se u kasnijem periodu svog života može potpuno osloniti na sebe, bez dodatnih „štaka“ sa sobom.
To me onda navelo na razmišljanje: šta onda da rade ljudi koji, nažalost, nisu imali zdrave temelje u porodici, koji dolaze iz toksičnih odnosa? Kako da oni koji nemaju dobre temelje, koji su bili ponižavani, osramoćeni ili sputavani, budu sigurni u sebe kad sve nestane da imaju oslonac u sebi?
1. Nježnost prema sebi i neosuđivanje je dobar start. Ljudi koji su navikli na kritiku još u djetinjstvu nerijetko i sami budu prestrogi prema sebi. Svoje mahane podcrtavaju, a svoje vrline brzo zaborave. Ne bi bilo loše uzeti olovku i papir i zapisati sve ono što ste sami postigli, bez ičije pomoći i zasluge. Bilo da je to ispit na fakultetu, položen vozački, svako ima neku stvar koju je sam uspio da odradi, samo što nam se te pozitivne stvari u našoj glavi uglavnom podrazumijevaju, a zapravo se ništa ne podrazumijeva. Kad sebe shvatimo olahko, i drugi će to uraditi.
2. Dajmo sebi mala obećanja koja ćemo ispuniti. Ljubav prema sebi se često mjeri ispunjenim obećanjima prema sebi. Što više malih obećanja sebi damo i ispunimo, lakše ćemo uspostaviti i ojačati vezu sami sa sobom. Primjer: Odlučili ste vježbati deset minuta svaki dan. Nije ništa veliko, ali ispunjeno obećanje i dosljednost u tome će nam mnogo više koristiti nego što mislimo. Kada se zauzmemo za sebe u malim stvarima, osjećat ćemo se manje zavisnim od drugih ljudi i njihove pomoći.
3. Sasvim je u redu osjećati se ponekad tužno, bezvoljno. Tu emociju imaju svi ljudi ponekad. Ništa se loše neće desiti ako sebi priznamo da smo tužni, ako se isplačemo ili nazovemo nekog ko nam znači da mu ispričamo naš problem. Najgore prođu ljudi koji čuvaju sve u sebi i prave se da je sve u redu ili, još gore, ljudi koji bježe od sebe jer ne znaju šta bi s tom emocijom. Ako se isplačeš, tvoji problemi se neće magično riješiti niti trebaš odmah znati šta bi, ali će ti sigurno biti lakše. Otpustit ćeš pritisak i, po nekom nepisanom pravilu, doći ćeš do neke male ideje. Ne mora se sve odmah riješiti, niti sve ovisi o nama.
4. Udaljiti se od ljudi koji nam ne gode i koji čine da se osjećamo loše i nesigurno. Obzirom da je tijelo starije od uma, ponekad nećemo odmah primijetiti da nas neko ne poštuje, ne podržava, pretjerano kritikuje, ali će tijelo reagirati. Imat ćemo neki osjećaj u stomaku da se trebamo udaljiti od te osobe ili društva ili barem smanjiti interakciju s tim ljudima. Biti sam u jednom momentu nije ništa loše za početak. Samoća je uvijek okarakterisana kao negativna stvar, ali ona može biti mali prostor za generalno čišćenje od svega što nam stvara nemir. Tek tada možemo imati pozitivan start za pronalaženje ljudi koji nam odgovaraju. Osvjedočila sam se u svom životu više puta da što je osoba uspješnija na svim poljima u svom životu, ima više razumijevanja, ljubavi i podrške. Manje kritizira i zna da ljudi, da bi postigli nešto, moraju i da griješe. Nezadovoljni ljudi uglavnom kritiziraju i ponižavaju druge.
5. Ne postoji savršen trenutak da uradimo nešto. Čekajući ili gledajući druge, nećemo razviti sigurnost u sebe, ali ćemo je uspjeti izgraditi kroz male korake. Svaki put kad uradimo nešto dobro, zadovoljstvo se povećava, a samim tim i sigurnost da se možemo osloniti sami na sebe. Kao dijete koje pokušava voziti bicikl, prvo ga gura otac na biciklu, pa ima pomoćne točkiće, pa onda u jednom trenutku se otisne sam. Da bi to uspio, on je morao sjediti za tim biciklom i učiti, ponavljati i truditi se. Kao dijete nismo odustali, ne trebamo ni sada.
Možda nismo imali najbolje temelje na početku, ali nikada nije kasno da ih izgradimo sada i da postanemo sebi oslonac koji nam je uvijek nedostajao. Mali koraci su ključ do velike sigurnosti u sebe.
Autor: Emira Selimović
Bilješka o autoru: Emira Selimović, rođena 30.marta 1990. godine, po struci profesor Religijske pedagogije i certificirani NLP Praktičar. Pisanjem se bavi od malih nogu, a posljednjih nekoliko godina je svoje tekstove pretočila u blog. Najviše voli da piše na teme koje i sama istražuje, a koje svakako mogu biti korisne i drugim ljudima. Toplo se nada da će jednog dana svoje ideje pretočiti u knjigu.
