Sarajevo za Paweła Pawlikowskog nije samo još jedna festivalska stanica. Poljski oskarovac vratio se u grad koji doživljava kao dom.
Nakon što je njegovom novom filmu „Očevina“ pripala čast da otvori 32. Sarajevo Film Festival, Pawlikowski je nastavio druženje sa sarajevskom publikom, gostujući u današnjem programu Grand Kafa sa…
„Nisam prvi put u Sarajevu. Osjećam neku vrstu kontinuiteta i kao reditelj sam povezan sa Sarajevom. Osjećam se kao kod kuće. Imam uspomene na ovaj grad“, rekao je Pawlikowski. Danas Sarajevo opisuje jednostavnom rečenicom: „Ovo je grad koji miriše na historiju“.
Upravo historija predstavlja ključnu tačku njegovog autorskog svijeta. „Očevina“, koja je svjetsku premijeru imala u Cannesu, gdje je Pawlikowski nagrađen za najbolju režiju, završni je dio njegove trilogije koju čine „Ida“, „Hladni rat“ i ovaj film. Radnja prati nobelovca Thomasa Manna (Hanns Zischler) i njegovu kćerku Eriku (Sandra Hüller), tokom putovanja kroz podijeljenu Njemačku 1949. godine.
Za Pawlikowskog ovo nije samo priča o Njemačkoj. „Očevina“ je na ličnom nivou priča o Evropi. Život između različitih zemalja postao je iskustvo iz kojeg je izrastao njegov filmski pogled. „Živio sam u mnogim zemljama. Poljska je moja zemlja, tamo sam odrastao do 14. godine. Poznajem kraj u kojem sam odrastao“, rekao je Pawlikowski.
Govoreći o naslovu „Očevina“, objasnio je da su neki riječ doživljavali kao previše nacionalističku. Ali za njega je ona historijski rezonirala.
Istovremeno, svjestan je njene težine: „Fatherland“ je riječ povezana i s jezikom Trećeg Reicha. U filmu je pokušao istražiti paradoks čovjeka koji pokušava zaštititi domovinu koja je moralno, politički i fizički razorena. Privukao ga je i odnos pisca i njegove kćerke Erike. „Našao sam taj odnos vrlo intimnim i zanimljivim“, rekao je.
Istraživanje i pisanje, po njegovom mišljenju, idu zajedno, pa scenarij stalno mijenja. „Gotovo je nemoguće imati konačnu verziju“, kaže Pawlikowski.
Posebno ističe saradnju s glumcima u filmu. Hanns Zischler ga je oduševio svojom prijeratnom aurom, pa mu je jednostavno prepustio scenu. „Samo sam mu pustio da radi svoje“, kazao je. Za „Očevinu“ kaže da je imao izuzetnu glumačku postavu i zanimljiva mjesta snimanja širom Poljske.
U filmu postoji i suptilan humor. „Ponekad je čak i nenamjeran“, rekao je uz osmijeh. Muzika mu je također ključna: „Uživam raditi s muzikom na filmu.“ „Očevina“ završava Bachom, izborom koji dodatno dramatizira film.
Pawlikowski kaže da mu se ideja Evrope danas čini sve predvidljivijom i nemoćnijom. „Svijet se mijenja. Novac je sada važniji, a prijateljstava je sve manje“, kaže.
U Sarajevu ta rečenica dobija dodatnu težinu, a „Očevina“ ostaje podsjetnik da historija nikada nije samo prošlost.
