Rada Šešić, selektorica Takmičarskog programa – dokumentarni film na 32. Sarajevo Film Festivalu predstavlja ovogodišnju selekciju.
U ovogodišnjem Takmičarskom programu – dokumentarni film, koji obuhvaća 12 dugometražnih te 8 kratkih filmova, autori odvažno putuju kroz razne žanrove, lucidno se poigravajući elementima fikcije i animacije.
Prošle ste godine izdvojili ljubav kao najjači motiv u dokumentarcima unatoč globalnim tragedijama. Koje narative nam donosi ovogodišnja selekcija?
Mislim da je radikalna intimnost karakteristika ovogodišnje selekcije. Estetska i etička vrijednost filmova leži u nevjerojatnom strpljenju i hrabrosti autora. Na nekim filmovima se radilo po pet, pa i deset godina, a posebno me impresionira odvažnost autora u njihovom pozicioniranju sebe kao pripovijedača. Kamera (autor) nije promatrač sa distance. Ona je u rovovima s vojnicima u Ukrajini preko hiljadu dana, poput sudionika ulazi u zatvorske ćelije u Sloveniji, osluškuje intimne razgovore odvažnih žena na streljanama u turskom selu, zatekne se usred porodične razmirice bivšeg bosanskog političara neprikosnovenih principa, poput vjernog pratitelja priključuje se političkoj kandidaturi Moldavke koja krši tradicionalna obiteljska očekivanja. Taj zajednički kvalitet, predanosti filmskoj priči i bezrezervne intimnosti, stvara atmosferu dubokog povjerenja između autora, subjekta i, na koncu, publike.
U dokumentarcima se granica između autora i objekta konstantno briše. Kako se ove godine odražava ta intimnost, da li su autori “nevidljivi svjedoci“ ili aktivni sudionici priča?
Da, imamo priličan broj filmova u kojima se ta granica briše. Ove godine baš ima dosta ostvarenja u kojima su autori i sami protagonisti. To se naročito vidi u filmovima rediteljica u kojima je kamera korištena kao participativni, suosjećajni partner. Postigao se kvalitet koji omogućuje gledatelju da se osjeća kao u 4D filmu, kao da je ušao u sliku i posmatra određenu scenu unutra. U tim filmovima kamera dobiva pristup iznimno osjetljivim, privatnim trenucima. Bilo da je riječ o scenama dugih čekanja između vojnih misija kako bi se prenijela sama tekstura preživljavanja ili šarmantno ispričane priče imigrantice koja se bori s predrasudama zbog slavenskog naglaska u zapadnoj Europi, kontemplacije o pojmu pripadanja uokvireno pričom o harizmatičnom Hariju Džeksonu, autoru amaterskih kaubojaca iz Bijeljine, maštovito i lucidno istkanoj porodičnoj sagi o transgeneracijskom nasilju u obitelji, a sve preko priče o tetki boemskog stila u srpskoj provinciji ili liričnoj refleksiji autorice o sebi i svojim sestrama, o ratnom Sarajevu.
Sve su to ostvarenja koja s mudrošću i umijećem rediteljica, u prvom licu jednine uz odmjereni ispovjedni ton, šarm i lepršavost, progovaraju o velikim životnim izazovima. Radikalnost u postupku, i humor unutar dramske žestine, odlikuju i film dokumentariste koji kameru nemilosrdno okreće prema sebi i svojoj najužoj obitelji. Humor i lakoća pripovijedanja krasi i road trip dokumentarac „Yugo ide u Ameriku“, koji se prikazuje izvan takmičarskog programa, dvojice autora iz Srbije o najgorem vozilu ikada uvezenom u SAD-a.
Posmatraju li dokumentaristi više proces unutrašnje promjene svojih protagonista ili svijet oko njih?
Protagonisti nisu nikada izolirani od okruženja i zapravo kroz tu isprepletenost razumijevamo i društvo oko njih, ali i njihove poglede i životne principe. Shvaćamo da su principi prikazani kao dvosjekli mač. S jedne strane, oni su pogonsko gorivo za otpor, a s druge postaju osobni zatvor. Uzmimo za primjer priču o čovjeku koji imponira svojim stavovima, bivšem bosanskom zastupniku Roku. Njegov princip je bio jasan i moralan: ostati s narodom u opkoljenom Mostaru i glasati protiv nepravednog Daytonskog sporazuma. No, taj isti princip ga je koštao domovine, grada i, najgore od svega, povjerenja vlastite djece koja ga danas vide kao sebičnog idealistu.
Slično tome, autorica iz Ukrajine koja osobno odlazi u rat ili protagonistica u filmu, konceptualna umjetnica, Arijana iz Hrvatske, djeluju iz čistih principa. Njihova uvjerenja nisu apstraktne misli – to su odluke koje zahtijevaju da se tijelo izloži opasnosti, bilo na prvoj liniji fronte ili usred agresivne gomile na gradskom trgu.
Kroz mikrokozmos junakinje Gare, čija snaga i mudrost zaista impresioniraju, razumijevamo ne samo okruženje u njezinoj zemlji Crnoj Gori nego i skrivene interese međunarodnih političkih sila.
Čime Vas iznenađuju mladi dokumentaristi?
Svježinom filmskog izraza, originalnošću, a ponekad i odvaznošću da idu do srži unutar naracije, skidajući sloj po sloj kamuflaže oko onog o čemu pričaju, ne štedeći ni sebe niti bližnje, kao u filmu „Živjećemo zajedno“ ili filmovima „Zabranjena tetka“, „Tragovi pripadanja“, „The Balkan Cowboy“ ili ukrajinskog „Don't Ask Me If I Killed“. Slično je i sa velikim pobjednikom Filmskog festivala Sundance, impresivnim filmom „Planina“, sa kojim ponosno otvaramo naš takmičarski program. Minucioznim filmskim postupkom, veličanstvenom fotografijom i zavidnom bliskošću sa protagonisticom, u cinema verite stilu, preko života hrabre i mudre žene iz naroda otkriva se istina o zakulisnim radnjama institucija lokalnih i međunarodnih razmjera.
Hrabra je i osamdesetogodišnja Maxy, koja živi na margini života i dostojanstva na parkiralištu u Amsterdamu te preživljava držeći se za jedino što joj je preostalo, medvjedicu Natashu. Moram istaći naslov ovog filma kao primjer odlično odabranog, lucidnog i preciznog, izrazito atraktivnog – „Bear With Me“.
Kada već spominjem ulogu životinja, kao ogledala ljudske psihe, istaknut ću i kratki vrckavi dokumentarac „Medo u šparogama“ koji podcrtava ljudsku lakovjernost i širenje fake news preko društvenih mreža. Direktnost, prisustvo kamere u samoj radnji filma kao pokretaču drame dobro je pozicionirano i u filmu „Tiha misa“ koji alarmira s pitanjem kuda ide savremeno društvo.
Šta je to u našoj regiji što dokumentariste i dalje motiviše na produkciju dokumentarnog filma uprkos teškim uvjetima?
Potreba za refleksijom i propitivanje okruženja u kojem živimo. Autori pronalaze način da unatoč težini političke situacije i dobu velikih tragedija, kroz osmišljen stilski izbor približe gledatelju teme od kojih ponekad bježimo. Zavodljivo minimalističan filmski pristup u makedonskom filmu „Dobri ljudi“ donosi enormnu tragediju požara u disko klubu u Kočanima, film emanira i bol i dostojanstvo, upozorava i opominje. Dokumentarni film ne smije odbiti gledaoca od praćenja i ne smije biti direktan prenos nekog užasa i drame. Mora biti puno više od toga. Na primjer, u priči o ksenofobima koji ne podnose strane radnike i pakoste im, kroz rafiniran rediteljski postupak u filmu „Ram bhai“ i bez riječi sve razumijemo i čak jače doživljavamo; kroz priču u „32 metra“ o turskom selu u kojem žene hrabro osvajaju tradicionalno muški dominantni prostor, pored izuzetno relevantne teme o deprivaciji sloboda, uživamo u humoru seoskih žena koje nose u sebi joie de vivre. Ta njihova radost života upravo prelazi sa platna i na nas gledatelje. U austrijskom „O duhovima svjetlosti“, kroz poetični pristup bez riječi pratimo kako žene osvajaju nekada njima zabranjivana mjesta u tradicionalnoj procesiji. Slično i u „Electing Ms Santa“, pratimo vrlo karizmatičnu, šarmantnu ženu, koja ima petlju suprotstaviti se patrijarhatu u svom moldavskom selu. Grčki „Bugboy“ sa njeznošću i empatijom ulazi u samoću dječaka koji živi u osobnom svijetu insekata.
Kako progovoriti na pitak način o strahotama ratnih sukoba i ne odbiti nego pridobiti gledatelje svjedoče i snažni kratki filmovi: animirano-dokumentarni „Fahrudin“ iz Bosne i Hercegovine, o gotovo nevjerovatnoj sudbini dječaka iz Srebrenice, animirano-ahivsko-igrani, azerbajdžanski film „Kapetan i Kaspijsko more“ o noći u kojoj se krojila povijest nezavisnosti od Sovjetskog Saveza, te ukrajinski „Feri plovi“ o učitelju muzike i dirigentu koji živi punim srcem u pauzama mira unutar užasa rata.
Koje ste eksperimentalne pristupe primijetili u ovogodišnjoj selekciji Takmičarski program – dokumentarni film?
Ova selekcija vjerujem, može inspirisati druge autore jer pokazuje kako se stalno šire i oplemenjuju granice dokumentarne forme i pokazuje da se do istine ne dolazi samo pukim snimanjem onoga što se događa ispred kamere. I upravo je taj promišljeni, rafinirani filmski rukopis ono što karakterizira ovogodišnju selekciju.
Autori odvažno putuju kroz razne žanrove, lucidno se poigravajući elementima fikcije, animacije, pršte kolaži, fotografije, razne vizualne intervencije, puno je izvrsnog arhiva, poezije, komedije, psihološke drame
Gledaoci mogu sresti autore ne samo u kino dvorani nego i na DOCU PRESS CORNERU. Razgovori koje filmovi pokrenu nakon projekcija svoj nastavak nalaze narednog dana, u popodnevnim satima na Festivalskom trgu. Svako može doći sa ulaznicom od prethodne večeri.
