Dok mnogi biraju jedan životni poziv, 24-godišnja Elma Hamidović iz Novog Pazara uspješno spaja više različitih interesovanja i profesija. Nakon završetka općeg smjera u Srednjoj medicinskoj školi „Dva heroja“, zaposlila se kao medicinski radnik na hirurgiji u Općoj bolnici Novi Pazar, dok istovremeno studira Pravni fakultet Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Pored medicine i prava, bavila se recitacijom, pisanjem poezije i amaterskom glumom, a danas se bavi fotografijom, modelingom i reklamiranjem. Pohađala je i školu novinarstva te kurs turskog jezika, dok engleski govori tečno.
U razgovoru za dobarportal.net govorila je o svom profesionalnom putu, radu na hirurgiji, studiju, borbi za prava žena, mentalnom zdravlju, ljepoti i planovima za budućnost.
Radiš na hirurgiji, a istovremeno studiraš zdravstvenu njegu i pravo. Odakle interes za ove profesije i šta te motivisalo da kreneš tim putem?
Da, radim na hirurgiji, a studiram pravo i zdravstvenu njegu. Interes za ove dvije profesije potekao je upravo iz te dvije strasti – prema biologiji, posebno genetici, još u osnovnoj školi. Danas mi je posebno interesantno da radim na hirurgiji upravo zbog različitih slučajeva, pa i onih, da kažem, malo težih, koji mnogima djeluju zastrašujuće, dok meni ta doza adrenalina i brza promjena toka ovog posla na jako čudan način prijaju ili, kako ja to volim nazvati, taj „psiho“ fazon, jer je to meni sve na neki poseban način kao novi doživljaj. Kroz pozitivan stav trudim se da doprinesem dobroj energiji s ciljem izvršenja nekog zadatka. Što se tiče prava, moram da kažem da je to počelo iz nekog inata i te strasti da se borim za prava žena i da se njihovi potencijali ne svode na biološke aspekte, već na osobenosti ličnosti i njihovih potencijala, kao i kod svake osobe, bez obzira na spol. Da gledamo ženu kao biće koje djeluje u društvu, u zajednici, bez toga da uzimamo u obzir da je to žena, kao što za muškarce ne uzimamo u obzir i ne stavljamo akcenat na spol. Prosto, taj primitivizam i ograničavanje žena, stavljanje akcenta na njihove dužnosti i obaveze, prestrogo kritikovanje žena i nedopuštanje da budu apsolutno slobodne i nezavisne dok ne ispunjavaju te muške zamisli mene je uvijek motivisalo da pričam još više o tome. Svakako sam dobijala želju da i u ustanovama žene dobiju svoja prava, da se ne ruši njihov integritet i ne udara na njih u svim aspektima, najčešće moralnim, već da žene dobiju poštovanje za profesiju za koju su se školovale podjednako kao i muškarci i da imaju jednako povjerenje i autoritet.
Na hirurgiji se svakodnevno susrećeš s teškim životnim pričama i pacijentima. Koliko je taj posao promijenio tebe kao osobu i pogled na život?
Ovo je isto pravo pitanje za mene, jer me rad na hirurgiji promijenio mnogo, baš mnogo. Shvatila sam koliko je važno biti tu za nekoga u situacijama kada je bespomoćan i koliko su i najsitnija pomoć i pažnja bitne. To se često ne primjećuje, mada sam ja kroz rad na hirurgiji vidjela koliko drugima znače i lijepa riječ i angažovanje za njih, bez obzira na to što je to meni svakako dio svakodnevnog rada ili nešto što možda meni djeluje kao sitnica, jer sam sve vrijeme tu. Naravno, kod nas koji želimo da budemo humani to postaje uobičajeno, pa često i ne primijetimo koliko je to značajno, mada sam imala prilike da učim i da na primjerima vidim koliko su ta prisutnost i pažnja važne u datim trenucima svakome od nas.
Rekla si da kroz poeziju govoriš i o anksioznim osjećanjima. Koliko je danas važno otvoreno razgovarati o mentalnom zdravlju?
Da, uglavnom. Moram da kažem da sam oduvijek govorila da su moje pjesme mračne i drugi su prepoznavali tu zrelost u njima. Još u srednjoj školi odstupale su od stihova mojih vršnjaka, jer su oni djelovali, hajde da kažem, optimističnije. To je zato što sam uglavnom pisala o potisnutim emocijama i unutrašnjim razgovorima sa samom sobom, koji su poticali iz razočaranja u sebe, jer negativne emocije izazovu to nezadovoljstvo, a preispitivanje svojih postupaka uglavnom je vodilo ka tome da se osjećam nedovoljno dobro. To je upravo ta anksioznost i nešto što je plod dugogodišnje borbe, o kojoj sam ja i potencirala da se govori što više upravo kroz pisanje. Jako mi je drago kada neko prepozna sebe u tim stihovima ili kada osjeti emociju, što se i dešavalo, jer tada znam da sam doprla do dubokih emocija i stanja ljudi, koji su potpuno prirodni i dio su svakog pojedinca koji se susreo s teškim situacijama i imao teške borbe, i sa samim sobom i sa okruženjem, u različitim okolnostima koje, naravno, imaju utjecaja. Drago mi je što se sada ljudi sve manje povlače, a sve više žele da pričaju o tim emocijama, jer je to nešto što zaslužuje više prostora za razgovor. Važno je za društvo da razumijemo jedni druge, ali ne na jedan površan način i da ne žurimo s tim da odmah nekoga negativno opišemo, već da nađemo vremena jedni za druge, jer vrijeme često pokaže da stvari nisu onakve kakvima nam se u trenutku čine. Nekad nas baš to iznenadi, i to prilično.
Smatraš li da se žene na Balkanu i dalje suočavaju s predrasudama i stereotipima te koliko je važno govoriti o ravnopravnosti?
Žene na Balkanu se i dalje, nažalost, suočavaju sa svim predrasudama i, što je jako primjetno, moram da kažem da su one preuzele i sve obaveze i na neki način postale vodeće figure u porodicama, a sve opet u korist muškaraca, dok su mnoge sebe zapostavile upravo zbog muževa i djece. I dalje se smatra da je žena koja nema porodicu nemoralna i na taj način se automatski određuje njena uloga ili nepostojanje kao individue koja odlučuje u društvu i koja također treba da bude prisutna u ustanovama i da bude dio važnih događaja za zajednicu. Muškarci i dalje uživaju veliku slobodu da pronađu mane ženama prije nego vrline. To je taj neki balkanski mentalitet, iako ne polaze od sebe, ne gledaju sebe u ogledalo i svoje postupke. I dalje se očekuje da žena zavisi od mišljenja muškaraca i da, ako se po tome ne vodi, bude osuđivana i nazvana sebičnom i drskom. Također bih naglasila da su kćerke mnogo strožije odgajane od sinova, što je također karakteristično za Balkan, pa žene preuzimaju sve obaveze na sebe i bivaju zapostavljene i same u odgajanju djece i izdržavanju porodice. Zato je važno govoriti o ravnopravnosti u svakom aspektu, zarad boljitka ne samo položaja žena već i društva u 21. vijeku, jer je femicid u Srbiji zastupljen u velikom broju i to je strašno, ne samo za žene, već govori o jednom društvu u kojem se nalazimo i opisuje ga na jedan ružan i poražavajući način.
Često ističeš da ne želiš da se akcenat stavlja samo na fizički izgled. Šta za tebe predstavlja prava ljepota i koje osobine posebno cijeniš kod ljudi?
Da, ističem da se akcenat ne stavlja samo na fizički izgled, jer je izgled, bar je to kod mene slučaj, plod mnogih lijepih stvari koje su se meni desile i koje sam ja pružila, a to su želja za mirom i ta lakovjernost na koju sam ponekad ponosna. Ljepota je isplivala kroz ženstvenost, kroz odgoj, kroz lijepu energiju koju se uvijek trudim da prenosim na ljude i kroz naivnost zbog koje sam neke prijatelje izgubila, kao i veze, ali sam ja uvijek pružala više lijepog i čistog i smatram da ljepota bude plod tih dobrih namjera i želja. Prava ljepota za mene predstavlja slobodu mišljenja i djelovanja, slobodu ispoljavanja emocija, energiju koja zrači pozitivom, strašću i toplim emocijama, koja čini da se i drugi ljudi osjećaju lijepim i voljenim. Ljepota je u načinu na koji se krećemo, mislimo, djelujemo, govorimo, kako umijemo da pogledamo, da se nasmijemo, da dodirnemo, da iskažemo emociju kroz osmijeh, riječi, pjesmu, dodir i gest. Što se tiče fizičkog dijela, ljepota je u tom karakterističnom licu koje budi neku pozitivnu emociju ili ostavlja snažan utisak i inspiriše kroz neki izraz da uradimo nešto lijepo, da stvaramo. Dakle, lice ili figura koja je upečatljiva i prepoznatljiva ostavlja snažan utisak na druge, kako kroz taj vizuelni efekat, tako i svojom energijom, harizmom, glasom, pokretima, držanjem, stavom i hodom.
Koji su tvoji planovi i očekivanja za budućnost, kako na poslovnom tako i na privatnom planu?
Mnoge stvari su mi se desile neplanirano i iz strasti i radoznalosti, ali bih voljela da napredujem u svim poljima još više i da podignem sve na još viši nivo. Voljela bih da inspirišem ljude da ne dopuste da ih sredina u kojoj žive određuje, već da imaju strpljenja da vjeruju u svoju istinu i svoje potencijale. Voljela bih da budem što obrazovanija, što aktivnija, da projektujem pozitivnu energiju i da se nalazim u društvu kvalitetnih i dobrih ljudi. Očekujem da će mi budućnost otvoriti neke nove mogućnosti i prilike, a što se tiče privatnog plana, tu nemam neka očekivanja. Svakako mislim da bi trebalo da se posvetim tome u nekom periodu. Imala sam loša iskustva i sada na tom planu nemam očekivanja.
