Ovo je jedna tema koja je nastala kao moj put samohranog roditelja i sitnice koje sam primijetila u samom roditeljstvu. Kako smo mi odgajani i zašto mijenjamo ono što su naši roditelji radili? Nama su neke metode izgledale presurovo pa ih mi nastojimo ublažiti našoj djeci kako ne bi imali iste traume kao što ih mi imamo.
Nas su odgajale generacije koje su prošle rat i imaju izražen PTSP, kao i generacije koje su odgajale te generacije kojih danas većinom više nema, a bile su potpuno neprilagodljive novim tehnologijama i napretku društva. Da se razumijemo, i ja sam jako mlada, postala sam majka sa 24 godine, što je relativno rano, ali to je bio moj izbor s kojim se nosim samo ja. Velike odgovornosti prema malom biću naučile su me moje početne greške.
Ali koliko se zaista danas djeci popušta i dopušta? Evo vam čist primjer: roditeljski sastanak u vrtiću, odgojna grupa do 3 godine, djeca većinom tek napunila 2 godine. Tema sastanka je onako, da se malo vidimo sa dragom nam direktoricom vrtića. Međutim, priča se oteže o navikama djece kod kuće i kako se to prenosi u vrtić. Kaže učiteljica da moli da se izbaci cucla jer ta djeca već imaju zube i polako kreću pričati, govor je nejasan, a zubi će se iskriviti. Moj sin nema cuclu od prvog rođendana. Sam ju je bacio, kako ni sama ne znam, ali ju je bacio i od tada je ne koristi. Vrijeme spavanja — roditelji većinom kažu da djeca zaspu između 23 h i 2 h, moj sin u tom periodu zaspe najkasnije u 20:00 h. Sada je to pomjerio na 21 h, ali zna se desiti i ranije.
Dakle, to smatram velikom prednošću i disciplinom koju on uči u ranoj dobi, ali i mojom voljom da nauči normalan dnevni raspored i da nemamo poteškoća sa ustajanjem ujutro kada treba u vrtić. Disciplina je i to da sam ide u kupatilo i čeka da se tušira svako veče. Telefon je na minimumu, TV je uvijek upaljen tako da ga i ne zanima toliko, jer uvijek može stati u igri, pogledati i nastaviti dalje.
Još jedan od problema u vrtiću bio je to što je meni dijete dolazilo svaki dan ogrebano, ujedeno itd., a vrtić je na to imao odgovor da je on kriv i da je on prvi napao. Što je nemoguće jer to ne radi ni kući ni vani. Nakon jednog takvog slučaja jedan otac mi je rekao kako ga moram drugačije učiti, na šta sam ja rekla da su hrvanje i gurkanje normalni i da je to dio juda kao sporta. Kao odgovor sam dobila kako će on svog sina učiti boksu da se zna udarati. Ja imam sina, neću ga upisati na balet sigurno.
Bahatost tog oca, koji je svoje dijete od 2 godine forsirao da nauči svaki put reći i ime i prezime, koji ga u zimskom periodu nikako ne vodi u vrtić da se, ne daj Bože, ne bi razbolio i tako dalje, pokazuje kako se djeca sve više zatupljuju. Ukida se socijalizacija jer se roditelji boje dječijih bolesti, ali ne shvataju da je to način stvaranja imuniteta.
Dijete od 9 godina koje nije imalo pljuskavice (varičele) ne treba čuvati od istih, nego baš gledati da ih što prije dobije. Moj sin ih je prebolio sa godinu dana i ja sam bila presretna što ih je imao tada. Pitali su me kako mi može biti drago što mi dijete ima pljuskavice, ali ih je prošao vrlo brzo, bez puno tačkica i bez svraba, uz par dana temperature i to je to. Što je čovjek stariji, simptomi su gori, a u odrasloj dobi može doći do ozbiljnih komplikacija, tako da je zaista bolje da ih ima što prije.
O padovima i ožiljcima ne smijem ni govoriti. Skače se čim dijete krene da se penje ili padne. Zato djeca na svaki pad plaču. Moja reakcija je bila: „E, neka si pao, jesam li lijepo rekla nemoj, past ćeš.“ Nakon tri moje takve reakcije više ne plače. Zaplakat će samo ako se rani, ali i to više jer se prepadne. Čovjek bez ožiljaka nije imao djetinjstvo. Da bi izbjegli padove, djeci se gura telefon, što dovodi do povećanja ekranizma.
Od te ogromne popustljivosti, ali stalne prisutnosti roditelja, imamo i drugu krajnost. Samohrane majke koje svoju djecu ostave svojim roditeljima i nema ih po čitavu noć — izlaze i luduju, idu gdje i kada hoće jer imaju „babysitter on demand“ koji bezuslovno i bez pobune dijete uzima. Ja to ne radim. Moj sin ide sa mnom svugdje — kako je išao u restoran, tako je išao i na auto-skup i na sajam knjiga. Na svim mjestima je uživao. I kada rijetko ode s nanom i dedom na more, ja sama kući spavam. Izađem jednom ili dva puta u tih par dana, ali se kući vraćam u normalno vrijeme i koristim to vrijeme za svoj odmor, a ne da pravim dodatni problem.
Zaključak priče: s djecom treba umjereno, posvećeno, ali ne popustljivo. Treba puštati djecu da budu djeca. Padovi su OK dok nema lomova, potresa mozga i izbijenih zuba. I mi smo prut sami brali, pa šta nam fali? Još smo iz toga naučili koje drvo ima najsavitljiviju granu.
Autor: Ema Mašnić
Bilješka o autoru: Ema Mašnić je rođena 21.10.1999. godine u Sarajevu, maturantica Treće gimnazije i nedovršeni ba ekonomije na poslovnom upravljanju smjer marketing.
