Sabina Alispahić je redovna profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na Odsjeku za psihologiju.
Predaje predmete iz oblasti kliničke i zdravstvene psihologije. Autorica knjiga: Psihologija boli, (R)evolucija odnosa ljekar-pacijent, Online psihoterapija i Odabrane teme iz psihoterapije. Također je certificirani gestalt psihoterapeut.
Kako izgleda idealan odnos između ljekara i pacijenta, i gdje u praksi najčešće dolazi do njegovog pucanja?
S obzirom na to da ne postoji ništa idealno, možemo govoriti o dovoljno dobrom odnosu u kojem se ljekar i pacijent međusobno poštuju i u kojem se pacijent osjeća viđeno i podržano. Odnos ljekar-pacijent je profesionalan ali istovremeno duboko ljudski odnos u kojem se susreću stručnost i ranjivost. Važno je da postoji povjerenje i jasna komunikacija, te da obje strane preuzmu odgovornost za svoje odluke. Do pucanja odnosa dolazi zbog nedostatka vremena, loše komunikacije ili nerealnih očekivanja pacijenata. Kod nas je čest razlog i nepovjerenje u zdravstveni sistem od strane pacijenata te profesionalno sagorijevanje ljekara.
Koliko način na koji ljekar komunicira dijagnozu može uticati na ishod liječenja?
Veoma je važno kako ljekar saopštava dijagnozu pacijentu. Ako mu na jasan i suosjećajan način objasni dijagnozu i neophodni tretman, veća je vjerovatnoća da će se pacijent pridržavati dobivenih smjernica i samim tim imati bolji ishod. Na psihološkom nivou, pacijent će se osjećati bolje ako je ljekar bio podržavajući te prilagodio količinu i način komunikacije s obzirom na njegove individualne potrebe.
Da li pacijenti danas traže više empatije ili više stručnosti – ili je ta podjela pogrešna?
U današnje vrijeme pacijenti očekuju oboje. Zahvaljujući Internetu, većina pacijenata dolazi sa određenim predznanjem o svom stanju. Stručnost se podrazumijeva, a ono što pravi razliku je empatija i način na koji ljekar pristupa pacijentu.
Kako psihologija objašnjava bol – gdje prestaje fizički, a počinje psihološki aspekt?
Prema definiciji, bol je i fizičko i emocionalno iskustvo. Bol nastaje u mozgu a doživljaj boli je pod utjecajem naših misli i emocija kao i prošlih iskustava. Ne možemo (i ne trebamo) težiti apsolutnom uklanjanju boli jer bol je važan signal — upozorava nas kad nešto nije u redu (gubitak, neispunjene potrebe, stres, neprerađene traume). Potpuno onemogućavanje osjećaja boli može dovesti do otupljivanja, gubitka motivacije i problema u odnosima. Cilj je smanjiti patnju, a ne “isključiti” emocije.
Može li promjena načina razmišljanja zaista ublažiti hroničnu bol, i gdje su granice takvog pristupa?
Promjena načina razmišljanja može ublažiti hroničnu bol, u određenoj mjeri. Veoma je važno osvijestiti i smanjiti katastrofiziranje te osmisliti načine na koje pacijent može barem donekle vratiti osjećaj kontrole. Također je važno promijeniti odnos prema boli, prestati sa borbom a pokušati sa prihvaćanjem onoga što jeste, te preuzeti odgovornost za sebe i fokusirati se na ono što možemo učiniti kako bi nam bilo bolje. Forsiranje optimizma također može biti štetno. Psihološki pristup zahtijeva određeno vrijeme i vježbanje novog načina razmišljanja i poduzimanja akcija. Obično smanjuje patnju i povećava funkcionalnost u svakodnevnom životu. Moguće je znatno smanjiti i upravljati s boli tako da ona prestane da preovladava životom i postane podnošljiva, funkcionalna ili čak korisna kao signal za promjenu.
Zašto se kod nekih pacijenata bol zadržava i nakon što je medicinski uzrok saniran?
Ponekad nervni sistem ostane „u alarmu“ iako opasnost više ne postoji, posebno ako je bol bila jaka i dugotrajna. Na psihološkom planu, bol može postati dio identiteta osobe koji ima neku svoju funkciju. Prema tome, potrebno je vrijeme i osvještavanje o tome ko ta osoba postaje nakon što bol više nije dio svakodnevnice.
