„Ja znam o nasilju nad ženama, al’ to mi se ne dešava.“ (Sassja/op.a.) Ovako počinje svaka priča žrtava nasilja u porodici, na poslu ili nekom trećem mjestu.
Statistički podaci govore da je tokom pandemije porastao broj slučajeva nasilja i da je u prvih devet mjeseci, samo u Tuzlanskom kantonu prijavljeno čak 302 krivična djela ovoga tipa.
„Nadležnim, općinskim sudovima ukupno je podneseno 62 zahtjeva za 99 zaštitnih mjera, a općinski sudovi za navedeni period donijeli su 55 rješenja sa 91 zaštitnom mjerom, dok je za navedeni period podneseno 102 izvještaja o izvršenom krivičnom djelu“ ,informisala je Amra Kapidžić potparolka MUP-a TK.
Tokom rada na ovoj priči, razgovarala sam sa tri žrtve potpuno novi slučajevi nasilja u porodici, a jedan od njih je završio i težim povredama nakon premlaćivanja žrtve od strane supruga.
Žrtve nasilja su uglavnom žene koje kada vam govore o svojim iskustvima dok ih još prolaze, žele da ostanu anonimne, žele da im pomognete kroz institucije i date putokaz kojom stazom trebaju krenuti?
Za novinarku ljudski i profesnalni test, za žrtvu nasilja i često njenu djecu novinarka je spas i nada u bolje sutra.
Žrtva porodičnog nasilja bila je i N.I. iz Teočaka. Prijavila je sve u nadležne institucije. Sa jednim djetetom Centar za socijalni rad ove općine pružio joj je smještaj, za koji moja sagovornica kaže da nema struju i vodu.
Kako je procedura u svakoj rastavi ista, pa makar ona dolazila i kao produkt nasilja nad bračnim partnerom, centri za socijalni rad pristupaju razgovoru sa bračnim partnerima u cilju pronalaska zajedničkog najboljeg rješenja. Tako je bilo i u ovome slučaju, međutim vrag je uvijek u detalju!
N.I. je podnijela prijavu protiv svog supruga, dokumentujući sve što je prošla, da bi lice koje je počinilo nasilje stupilo u razgovor sa službenikom Općinskog suda u Kalesiji.
Izvjesni Mirsad u prepiskama koje su u prilogu licu koje je počinilo nasilje kaže: „Nije to ništa samo da te operem da povuče prijavu.“
Institucije Bosne i Hercegovine su očigledno ispunjene profilima ljudi koji nemaju empatiju prema žrtvama nasilja, nemaju empatiju prema djeci koja gledaju sve te scene i u nepovrat krive svoju sliku o porodici.
Poseban problem predstavljaju male sredine u kojima svako svakog zna i kako kažu: „To je porodični problem.“ Nasilje je najmanje samo porodični problem, ono je problem zajednice, naše savjesti i društvene odgovornosti. Lica koja su počinila bilo kakav oblik nasilja moraju odgovarati, žrtvama se mora omogućiti novi početak, stabilniji i sigurniji od prostorija bez vode i struje.
Socijalna radnica iz Sarajeva prije četiri godine odlučila je prekinuti vezu sa momkom za koga je shvatila da nad njom vrši psihološko nasilje. Noć u kojoj je saopštila svom tadašnjem partneru da trebaju prekinuti sve kontakte i da on više ne može biti dio njenog života srela sa njegovom mračnom stranom koju do tada nikada nije upoznala.
„Počeo me udarati šakama u glavu, a onda je mojom glavom udarao o zid. Izveo me na parking i kada sam pokušala pobjeći u auto počeo me šutati nogama. Bila sam u položaju fetusa, udarao me nogama na parkingu, a onda digao i ponovo odvukao u stan gdje su se nalazile i njegove dvije prijateljice. Tu me nastavio udarati u glavu, stomak, leđa. Više nisam imala snagu ni šansu da se branim. Njegove prijateljice su govorile samo „nemoj“, ali su mi pokušavale pomoći. Kada me konačno pustio da ležim u hodniku krvava i modra, poslala sam poruku bratu da dođe na adresu. Bilo je duboko iza ponoći, kasnila sam kući pa se i otac pojavio na toj adresi. Kada su pokušali reagovati prema mom bivšem momku, njegova prijateljica im je rekla kako su me pretukli momci na ulici koji su me pokušali opljačkati. Od šoka, udaraca, nisam mogla otvoriti usta riječ da progovorim. Po dolasku policije i hitne moj bivši momak je ubjedljivo tvrdio priču svoje prijateljice. Na KUM-u su mi ustanovili povrede glave, podlive na tijelu, zadržali na posmatranju. U autu nakon hitne službe sa mojim bratom stigao je i moj nasilnik. Bio je siguran u teoriju koju je saopštio policiji i mojoj porodici.
Moj strah da će otac i brat loše reagovati prema njemu i da bi mogli snositi posljedice zbog toga, te 2016.godine je prevladao. Slagala sam ljekare da nije on, roditelje i brata. Odlučila sam izbrisati ga iz života. Više od godinu dana u svome kraju nisam popila ni kafu od straha da ću ga sresti.“
Ona je danas zaposlena djevojka u sretnoj vezi. Priča o nasilju je daleko iza nje. Porodica nikada nije saznala istinu. Živi s traumama veze koja je počela psihičkim pritiscima, ucjenama, a završila teškim premlaćivanjem.
Žrtve nasilja često koriste rečenicu: „Ja sam kriva jer ….“ U to jer staje mnogo više od straha koji žive, zarobljenosti u vlastitoj koži i osjećaja da ih drugi shvatiti neće ili će biti okrivljene. U okviru regionalnog projekta „Sprovođenje normi, mijenjanje stavova“ kojeg finansira Europska unija, a provodi UN Women, U.G. Vive Žene Tuzla u partnerstvu sa Ministarstvom unutrašnjih poslova TK provode projekat „Prevencija i sprječavanje nasilja na području Tuzlanskog kantona.“ Osnovni zadatak projekta je obezbijediti zaštitu žrtvama nasilja u porodici kroz dosljedno podnošenje Zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera. Jedna od aktivnosti pomenutog projekta je i velika medijska kampanja: „Čuješ, vidiš, znaš – REAGUJ!“ koja će po prvi put pored žrtve nasilja u porodici uzeti u fokus policijske službenike koji su jedan od najznačajnijih i često prvih kontakata za žrtve.
„Ono što je novo, odnosno drugačije, u ovom projektu u odnosu na sve dosadašnje realizirane projekte U.G. Vive Žene a koji se tiču borbe protiv nasilja u porodici, jeste naša ciljna grupa ili „publika“ na koju želimo uticati, ali na jedan afirmativan i podržavajući način su svi policijski službenici sa područja TK. U ovom slučaju se ne obraćamo direktno žrtvama nasilja u porodici, ali našim djelovanjem kroz aktivnosti ovog projekta one nisu zanemarene, jer sve što radimo je u svrhu njihove bolje zaštite“, istakla je Aida Mustačević-Cipurković, koordinatorica projekta te dodala da podaci koji su dobiveni od strane MUP-a TK prilikom pripreme projekta za 2018. godinu i prvih šest mjeseci 2019. godine govore da je bilo 465 prijava nasilja u porodici, a samo 92 zahtjeva za izricanje zaštitne mjere upućena općinskim sudovima na području TK. Ovaj pokazatelj govori o tome da policijski službenici ne provode Zakon u svim slučajevima prijave nasilja u porodici, a samo dosljedno provođenje Zakona obezbjeđuje veću zaštitu žena i djece žrtava porodičnog nasilja.
Posljedice nasilja su dugotrajne, pored vas trpe i ljudi koji su vam bili bliski. Ispunjavanjem želja nasilnika, nećete mu udovoljiti da postane bolji, već će njegovi apetiti rasti i postajaće gori. Nasilnik neće postati bolji čovjek, ta njegova osobina biće aktivirana kada god pokušate da se suprostavite. Ako ste već shvatile da “robujete” jednom takvom psihičkom ili fizičkom zlostavljaču, samo idite što dalje. Svaki dan je nova muka, strah i rizik. Bićete gore po sebe, okolinu. Ekonomija ne smije biti prepreka, već će neko pomoći, samo pričajte, tražite i nećete ostati na ulici.
Tekst je nastao u okviru webinara “Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.
