Znaš onaj osjećaj kada sjediš sa nekim do koga ti je iskreno stalo, a ipak razgovor vodiš sa grčem u stomaku? Kao da moraš pažljivo birati svaku riječ, kontrolisati svaki pokret, svaki ton i dok govoriš, negdje u pozadini misli šapuću: “Opet isto radim. Uvijek ovako, ovo sam radila i prije, u svakom odnosu.” I onda ti se u glavi stvori pitanje koje dugo izbjegavaš: Jesam li morala tako rano da odrastem?
Ako se prepoznaš u ovome, znam koliko je važno razumjeti što se tu zapravo dešava. Kada dijete prerano preuzme brige i odgovornosti koje pripadaju odraslima, emocije, zadatke, čak i tuđu tugu onda kasnije, kao odrasla osoba, nosi tu istu težinu i to postaje normalno. Utiče na tvoju bliskost sa drugima, na to koliko vjeruješ ljudima, koliko se usuđuješ da se osloniš na nekoga… i da mu pokažeš ono najosjetljivije, svoju ranjivost.
Zato ti želim objasniti kako prerano odrastanje oblikuje tvoje partnerske i porodične odnose, kako da prepoznaš obrasce koje nosiš, i što možeš da učiniš da tvoji odnosi, tvoje potrebe i tvoj život konačno stanu u isti okvir.
Kako prerano odrastanje utiče na tvoju potrebu za kontrolom u odnosima
Kada govorimo o “preranom odrastanju”, mislimo na to kada dijete postane emocionalno ili praktično odgovorno za stvari koje njegov uzrast ne može da iznese. To može značiti da se brinulo o roditeljima, o braći i sestrama, da je stalno pratilo raspoloženja odraslih ili osjećalo potrebu da bude “zrelo” prije nego što je uopšte imalo priliku da bude dijete. Kada to izostane, dijete razvija navike koje kasnije kao odrasla osoba smatra “normalnim”, iako joj one zapravo oduzimaju mir, lakoću i osjećaj sigurnosti u odnosima.
Ako si odrasla prebrzo, vjerovatno nosiš uvjerenje da stvari funkcionišu samo ako ih ti držiš pod kontrolom. Često čujem od ljudi: “Kao da mi tlo izmiče kada neko drugi preuzme inicijativu.” To je glas starog obrasca, osjećaj sigurnosti koji dolazi samo kada si ti ta koja sve drži u svojim rukama.
I to se vidi svakodnevno. Ako stalno analiziraš partnerovo raspoloženje, ako pokušavaš da predvidiš tuđe reakcije, ako u glavi unaprijed pripremaš razgovor kao da rešavaš životno važan problem, to je tvoje unutrašnje dijete koje se priprema da nosi posljedice koje nije ni moglo da razumije.
U praksi to izgleda ovako: neko ti nešto jednostavno kaže, a ti osjetiš nervozu i potrebu da sve detaljno objasniš. Ili, kada te neko pita što ti treba, ti zastaneš, jer jedan dio tebe još uvijek vjeruje da bi tvoj zahtjev nekoga mogao opteretiti.
Jedna klijentkinja mi je rekla: “Mislila sam da ću poludjeti kada sam partneru prepustila planiranje običnog dana.” I u toj rečenici vidiš trag ranog odrastanja, to nije potreba za savršenstvom, to je borba da ostaneš sigurna, to nije tvrdoglavost ni iracionalan strah, to je naučeni način da preživiš.
Kako prerano odrastanje utiče na tvoju sposobnost da se osloniš na druge
Ljudi koji su odrasli prebrzo često mi kažu: “Lakše mi je sama, manje je rizika.” Kada si kao dijete naučila da moraš sama, da moraš da nosiš, da moraš da shvatiš i predvidiš sve oko sebe, onda kasnije teško pustiš da neko drugi bude uz tebe. Ali odnosi ne rastu samo kada iniciraš, rastu kada se teret dijeli. Ako uvijek sve preuzimaš na sebe, ako ne tražiš pomoć, ako se povučeš baš onda kada ti je najviše potrebno da te neko vidi, drugi ni nemaju priliku da ti se stvarno približe.
To često izgleda ovako: neko ti ponudi podršku, a ti automatski kažeš “U redu je”, iako znaš da nije ili partner pita može li nešto da uradi za tebe, a ti promijeniš temu, jer ti je nepoznat osjećaj da neko drugi nosi dio.
I onda se desi prelomni trenutak: “Kao da pričate o meni”, kažu mi i to je početak promjene. Prvo u tebi, onda i oko tebe.
Navika da sve nosiš sama ne znači da si jaka, to je odbrambeni mehanizam iz vremena kada ti niko nije pokazao kako izgleda kada neko nosi teret sa tobom.
Kako prerano odrastanje utiče na tvoju ranjivost i bliskost
Kada odrasteš rano, naučiš da tvoje emocije nisu za druge. Naučiš da tvoja tuga opterećuje, da je tvoja zbunjenost problem, da tvoje potrebe izazivaju neprijatne reakcije koje ne možeš da podneseš. I tako, čak i kada nekoga voliš iskreno, unutar tebe postoji glas koji govori: “Sakrij to, stegni se ,budi jaka.”
Ali bliskost ne dolazi iz savršenstva, ona dolazi iz iskrenosti. Ako si godinama vježbala da kriješ ranjivost, logično je da tvoj odrasli dio vjeruje da je to jedini ispravan način. A onda dođeš do rečenice: “Nisam znala da me neko može voljeti i kada sam zbunjena” i to preispituje sve.
Ljudi koji su prerano odrasli često osjete nelagodu kada pokušaju da budu emotivno otvoreni. Pritisak u tijelu, ubrzane misli, potreba da skreneš temu. To nije bježanje od bliskosti, to je strah koji si naučila u djetinjstvu, strah da emocija može da te povrijedi ako je pokažeš.
I zato je važno da znaš: tvoja nelagoda nije slabost, to je tvoja nekadašnja zaštita, i kada je pogledaš takvu kakva jeste, otvara se prostor za drugačiji odnos. Odnos u kojem možeš da postojiš cijela.
Prerano odrastanje nije samo nešto što se desilo davno, to je iskustvo koje se skriva u tvojim reakcijama, u tonu tvog glasa, u načinu na koji gradiš odnose. Budi uvjerena da to nije greška u tebi, to je uvid, to je ona rečenica koju često čujem: “Kao da si pisala o meni” i to je olakšanje, jer znaš da nisi sama.
Kada shvatiš odakle dolaze tvoji obrasci, dobijaš šansu da ih mijenjaš bez krivice. Počinješ da vidiš gdje si naučila da preuzimaš previše, gdje si izgubila vjeru da drugi mogu biti tu, gdje si povezala ranjivost sa opasnošću.
I baš tu počinje rast. Tamo gdje prvi put kažeš sebi: Ja sam važna, otvorena komunikacija je osnov, jasnoća je moj put.
Autor: Mayya Ushioko
