Ovo nije priča o seksu. Ovo je priča o svemu što ti je falilo, a nikada nisi znala kako da to kažeš.
Dođe trenutak kada više ne znaš je li tvoja želja nestala ili se samo sakrila. Ne izbjegavaš partnera jer ti je svejedno, izbjegavaš jer ti više nije jasno gdje si u toj bliskosti nestala ti. Ovaj tekst nije analiza. Ovo je razgovor. Razgovor između terapeuta i žene koja pokušava da vrati kontakt sa sobom, kroz pitanja koja bole, ali liječe. Ako ti se čini kao da čitaš vlastite misli to nije slučajno. Ovdje si među ljudima koji razumiju. Jer odnosi su umjetnost. A tvoja istina je važna.
Terapeut: Kada si prvi put primijetila da tvoja seksualna želja prema partneru slabi?
Klijent: Ne znam tačan dan. Ali sjećam se da sam mu prišla u kuhinji, htjela sam da ga zagrlim i tijelo mi je reklo ne. Ne zato što ga ne volim. Nego zato što sam u tom trenutku osjetila neku vrstu težine u stomaku. Kao da sam morala da se natjeram i nisam ga zagrlila. Samo sam prošla pored njega. Tad je, mislim, sve krenulo i poslije toga je počelo povlačenje. Prvo emocionalno, pa fizičko. Počela sam da pravim razmake. Da ostajem budna kada on zaspi. Da sve radim sama i da to pravdam kao slobodu, a bila je distanca.
Terapeut: Što si tada osjećala prema sebi, a što prema njemu?
Klijent: Prema sebi? Osjećaj krivice. Kao da sam neispravna. Kao da sam ja ta koja više nije “žensko”. Počela sam da sumnjam u sebe. Da se pitam jesam li ja oštećena. A prema njemu… udaljenost. Ne bijes, ne tugu, samo neku vrstu odsustva. Kao da stojimo jedno pored drugog, a svako gleda u svoj zid. I što sam više osjećala tu prazninu, to sam manje imala volje da ga dodirujem. Kao da je i dodir postao napor. Kao da sam se više trudila da ga ne povrijedim, nego da budem bliska s njim.
Terapeut: Jesi li pokušala da to sa njim podijeliš? Kako je reagovao?
Klijent: Jesam. Ali ne direktno. Pitala sam ga osjeća li da smo se udaljili. Rekao je: “Samo si umorna.” Nasmiješio se, poljubio me i nastavio gledati utakmicu. U tom trenutku sam shvatila da ja ovo više ne mogu dijeliti s njim i povukla sam se u sebe. Počela sam sve manje da govorim, sve više da gutam u sebe. Jer svaki put kada sam pokušala, osjetila sam da govorim zidu ili da ga opterećujem. I počela sam da vjerujem da je bolje da prećutim. Da će proći. Samo što nije prolazilo. Samo sam ja sve više nestajala.
Terapeut: Što ti je značilo to njegovo nerazumijevanje ili odbijanje razgovora?
Klijent: Kao da sam pokušala da bacim konopac između nas, a on ga nije uhvatio. Osjetila sam se sama. Ne kao da me odbacio, nego kao da ne zna da nešto nije u redu, a ja više nisam imala snage da objašnjavam. I ni danas ne znam da li nije znao što da kaže, ili nije htio da vidi, ali znam da sam prestala da vjerujem da ima smisla da pričam. Prestala sam da se otvaram. Počela sam da nosim sve sama, a kada nosiš sve sama dovoljno dugo, počneš da se gasiš.
Terapeut: Što si prestala da govoriš njemu, a što si počela da govoriš sebi?
Klijent: Njega sam štedjela. Počela sam da govorim da sam ok, da je sve u redu, da je samo stres, posao, umor, a sebi sam govorila da je ovo faza. Da je normalno da želja opadne. Da sam ja problem. I što sam više sebi govorila da sam ja problem, to sam se manje trudila da budem bliska. Jer zašto da budeš prisna ako si ti ta koja ne valja?
Terapeut: Koje laži si počela koristiti da bi izbjegla intimnost?
Klijent: Umor. Glavobolja. Obaveze. Djeca. Planovi. Sve što se može servirati kao realno opravdanje, a ispod svega toga bilo je: “Ne mogu. Nemam snage da glumim.” Ali to nisam rekla. Jer nisam htjela da ga povrijedim, a povređivala sam sebe. Svakog puta kada sam pristala kada nisam htjela ili kada sam odbila, a nisam objasnila zašto.
Terapeut: Da li si prestala da želiš njega ili sebe pored njega?
Klijent: Sebe. Prestala sam da volim ženu koja se u toj vezi pretvarala. Počela sam da se gledam u ogledalu i ne prepoznajem tu osobu. I kada više ne vidiš sebe, ni drugoga ne možeš poželjeti. Ne zato što ne vrijedi, nego zato što si ti već negdje daleko.
Terapeut: Što misliš, što bi se desilo da si tada izgovorila istinu?
Klijent: Moglo je sve da pukne ili da se otvori. Ne znam. Ali ja bih, bar, bila svoja. Osjećam da bi to bio rizik, ali i olakšanje. Jer ova tišina koja se uvukla u naš krevet je mnogo glasnija od svakog konflikta koji bi možda došao.
Terapeut: Što ti je najviše nedostajalo u vašem odnosu, a nisi umjela da tražiš?
Klijent: Prisutnost. Ne poklon, ne iznenađenje. Samo da me pogleda u oči i da osjetim da me vidi. Da ne pričamo u prolazu. Da ne živimo jedno pored drugog kao cimeri koji funkcionišu. Htjela sam jedno “tu sam”, bez riječi i nisam znala kako da to tražim, jer ni meni niko to nikada nije dao.
Terapeut: Ako bi sada mogla da kažeš jednu rečenicu o svojoj istini kako bi ona glasila?
Klijent: Moja istina je da nisam izgubila želju, izgubila sam osjećaj da smijem postojati kao ja u tom odnosu. I dok ne vratim sebe neće se vratiti ni želja.
Ovo nije kraj jedne veze. Ovo je početak jedne istine. Seksualno gašenje u vezi ne govori ništa o tvojoj vrijednosti, ženstvenosti ili ljubavi. Ono govori da si predugo stajala u prostoru u kojem nisi znala kako da budeš stvarno prisutna. Ako si se prepoznala u bilo kojoj rečenici ovog dijaloga to već jeste pomak, jer sada znaš gdje treba da pogledaš: ne u njega, nego u sebe.
Autor: Mayya Ushioko
