Završila sam Fakultet sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu, fakultet na kojem se uči o tijelu, pokretu i zdravlju. Dugo godina sam igrala i bila član košarkaškog kluba Željezničar. Ali život me odveo dalje od sportskih dvorana i rezultata, u jedan mnogo važniji teren – onaj na kojem rade srce i strpljenje. Danas zajedno sa bratom držim sportsku akademiju Respect i trener sam djeci sa poteškoćama u razvoju. Danas radim s djecom s poteškoćama u razvoju, i svaki moj radni dan je poseban, jer svaki njihov mali korak naprijed vrijedi kao maraton.
Puno mi je srce kada vidim da se toj djeci daje prilika, da dobiju prostor da pokažu koliko vrijede, koliko mogu, koliko žele biti dio svijeta koji ih često nepravedno gura u stranu. Za mene nema ničeg većeg od toga da ih gledam kako se smiju, kako uče, kako rastu, kako se osjećaju ravnopravni. Jer oni to i jesu – ravnopravni i vrijedni kao svaki čovjek, bez obzira na etikete koje društvo voli lijepiti.
Možda je moja profesija krenula putem fizičke kulture, ali ono što danas živim je kultura ljudskosti. Učim od njih koliko je važno biti strpljiv, iskren i prisutan. Učim da svijet nije vrijedan po onome ko je najglasniji, najbogatiji ili najvidljiviji, već po tome kako se odnosimo prema onima kojima je najpotrebnije da osjete ljubav i pažnju. Ako me pitate šta je moj uspjeh, neću reći „diploma“ niti „posao“. Moj najveći uspjeh su ti mali ljudi koji me svakodnevno uče šta znači istinska hrabrost i sreća. Oni nisu teret, oni su dar. Oni nisu manje vrijedni, oni su možda čak i veći učitelji od svih profesora na fakultetu. I zato ću uvijek biti na njihovoj strani – da im dam glas, prostor i priliku. Jer svako dijete zaslužuje da se osjeti voljeno, važno i jednako. A moj životni put, onaj s KIF-a do danas, dokaz je da ponekad ne biramo mi poziv, već poziv pronađe nas.
Na Sarajevo Film Festivalu crveni tepih je, naravno, bio glavna pista za sve koji žele da se pokažu. Prošetali su ga oni u skupim odijelima koja nikada neće stati u ormare običnih smrtnika, dame u haljinama koje vrijede više od stana na periferiji, influenseri s naučenim osmijesima i političari kojima tepih služi kao privremeni azil od stvarnih problema koje nikada neće riješiti.
Sve je bilo tu: šuštanje bliceva, pretvaranje da se svi poznaju i da su svi „kao kod kuće“, i ona obavezna doza glamura koji na trenutak Sarajevo pretvara u mali Hollywood na Balkanu. Ali, paradoks svih paradoksa – sve to blijedi onog trenutka kada se pojavi ono što nijedna kamera, nijedna glamurozna toaleta i nijedna PR kampanja ne mogu nadmašiti.
Moja djeca, moja Ajna i moj Husejn,dva anđela sa Down sindromom, zakoračila su na isti taj tepih. Oni nisu nosili imena poznatih dizajnera, nisu znali „pravilo“ kako se pozirati i osmjehivati, ali su nosili nešto što su svi ostali zaboravili da ponesu – čistu radost. Ironija je da se dva pričalo o „zvijezdama“, a najiskrenije zvijezde nisu bile u programu, niti su tražile akreditacije. Kada su njih dvoje prošli, svijet je na trenutak stao: osmijeh koji nije vježban pred ogledalom, pokret ruke koji nije režiran, sreća koja nije uvezena ni kupljena.
To je bio trenutak zbog kojeg sav taj glamur izgleda kao loša kulisa. Za mene, najveća premijera SFF-a nije bila nijedan film, niti dolazak slavnog gosta. Najveća premijera bila je kad su njih dvoje prošetali tepihom i pokazali da filmska magija nema veze sa festivalom, nego sa onim što nosimo u sebi. Sve ostalo je samo – šareno svjetlo koje brzo ugasiš kad završi projekcija. Zato kažem: ako iko na tom tepihu zaslužuje pažnju, to su upravo oni. Jer oni nisu samo djeca – oni su prave zvijezde.
Njihova svjetlost ne dolazi iz reflektora, već iznutra. Njihova slava nije mjerena brojem objava u medijima, nego količinom ljubavi koju šire. I dok se drugi bore za naslovnice, oni su već odavno zaslužili da im se cijeli svijet pokloni, jer takva iskrenost i toplina rijetko se viđa.
Autor: Nejla Salčin
