Kažeš sebi: ovaj put neću da se povučem. Ovaj put ću reći što osjećam. I onda opet tišina ili povlačenje ili impulsivna reakcija pa ti poslije bude krivo. Ako ti se to ikada desilo nisi sam/a. Ovaj tekst je tu da ti pokaže zašto se to dešava. Zašto bliskost koju želiš postaje teret kada je dobiješ i što je najvažnije kako da prestaneš da se gubiš u istom obrascu.
Zvuči poznato? Kada se neko udalji baš kada ti želiš blizinu
Jedna klijentkinja mi je jednom rekla: „Što mi je više stalo, to više djelujem hladno. Kao da me nešto zakoči.“ I nije jedina. Kada ti je stalo uključe se slojevi koje i ne primjećuješ. Prošli odnosi. Poruke iz djetinjstva. Sjećanje na razočaranje. Svjesno želiš da budeš blizu. Ali tijelo i um reaguju kao da si u opasnosti.
Bliskost je zahtjevna jer nas podsjeća na ranjivost. A ranjivost znači da neko može da vidi ono što ni mi ne želimo da gledamo. Znači da više ne možemo da kontrolišemo kako nas druga osoba vidi. I tada na površinu isplivaju stvari koje smo godinama potiskivali, nesigurnost, strah, osjećaj nedovoljnosti.
Zato, kada veza postane stvarna mnogi se povlače, glume nezainteresovanost ili počnu da napadaju. Jer ako pokažemo koliko nam je stalo, osjećamo se ranjivo. A ranjivost boli. Zato biramo masku ravnodušnosti.
Ovo se ponavlja u tvojim vezama? Nije slučajno
Ako u više odnosa osjećaš isto nije do drugog. Nije ni do tebe u negativnom smislu. To je obrazac. A obrazac nije greška obrazac je putokaz. Kada ga prepoznaš, ne moraš da ga ponavljaš.
Neko uvijek bude “zadužen za sve”. Neko uvijek osjeća da nije dovoljno važan. Neko stalno pokušava da dokaže da je dovoljno vrijedan. I svaki put, u drugačijem odnosu, završiš sa istim osjećajem u stomaku da si opet neviđen/a, neshvaćen/a, ili da moraš da zaslužiš ljubav.
Jedna osoba mi je rekla: „Tek kad sam shvatila da nisam zaboravljena, nego da mi se aktivirala rana sve je počelo da ima smisla.“ I to jeste poenta, kada razumiješ što ti se dešava, reaguješ drugačije. Ne zbog snage. Nego zbog jasnoće.
Kada si povrijeđen/a, mozak ne sluša. Napada
U trenutku konflikta, mozak ide u mod „preživljavanja“. Sve tumačimo lično. Svaka rečenica djeluje kao kritika. Svaka tišina kao odbijanje. Umjesto da kažemo što nas boli napadnemo ili se povučemo.
Tada prestajemo da komuniciramo. Prestajemo da budemo dvoje ljudi koji se pokušavaju razumjeti i postajemo dvoje ljudi koji samo pokušavaju da se zaštite i tu nastaje jaz. Jaz između onoga što osjećamo i onoga što pokazujemo.
Kada znaš što osjećaš možeš to da prevedeš u riječi. Kada to izgovoriš drugo lice više ne vidi neprijatelja. Vidi osobu.
Zato je važno da naučimo da prepoznamo trenutak kada nas emocija preplavi. Da usporimo. Da ne reagujemo odmah. Jer u tim sekundama imamo šansu da ne ponovimo stari obrazac. Da biramo novi način.
Bliskost ne znači da nestaneš znači da ostaneš svoj
Bliskost nije simbioza. Nije gubitak sebe. Zdrava bliskost počinje onda kada znaš gdje ti počinješ, gdje završavaš, što ti treba i kako to da kažeš. Bez optužbe. Bez defanzive. Bez igranja moći.
Zdrava bliskost traži granice. I traži odgovornost. Da znaš kada su tvoje emocije tvoja stvar. I da znaš kada treba da zastaneš i kažeš: „Tu sam, iako mi je teško.“
To ne znači da nikada ne griješiš. Znači da znaš kako da staneš. Da se izviniš. Da pogledaš drugu osobu. I da je stvarno vidiš.
Zdravi odnosi ne nastaju sami od sebe. Oni se grade. I to nije posao za dvoje savršenih ljudi nego za dvoje spremnih da rastu. Zajedno. Sa svim nesavršenostima.
Ako si se u ovom tekstu prepoznao/la znaš i sam: ovo nije stvar u nekoj velikoj grešci. Ovo je stvar u obrascu koji se može razložiti. Ako znaš gdje da gledaš i imaš sa kim da ga pogledaš.
Zato… Ako se osjećaš kao da ti treba prostor za sebe, za svoje emocije, za svoja pitanja rezerviši svoj termin. Ne da bismo tražili krivce. Nego da bismo našli odgovore koji te vraćaju sebi.
Bliskost nije privilegija. To je potreba. A potreba koju prepoznaš zaslužuje mjesto. Jer odnosi ne moraju biti teren za preživljavanje. Mogu da budu prostor u kojem se razvijaš. Prostor gdje možeš da dišeš. Gdje ne moraš da glumiš. Gdje si stvarno ti.
Autor Mayya Ushioko
