Merdith Spahić je 24-godišnjakinja rođena u Pittsburghu, Pennsylvania (Sjedinjene Američke Države). Studira na Chatham Univerzitetu koji se nalazi u njenom rodnom gradu Pitsburgu gdje će uskoro i diplomirati. Studira dvostruki smjer, umjetnički menadžment i marketing, dok joj je glavna tema historija umjetnosti i dizajn.
Također, radi u poznatom Carnegie Muzeju umjetnosti kao ambasadorka galerije već tri i po godine i nada se da će uskoro dobiti i akademski certifikat muzejskih kustoskih studija. Govori tri jezika, engleski, bosanski i francuski. Njena velika neostvarena želja jeste da studira u Francuskoj, međutim COVID-19 je poremetio njene planove, ali se nada da će svoju želju moći ostvariti u budućnosti.
Odakle interes za bavljenje umjetnošću i dizajnom?
Teško je konkretizovati zašto i kako sam se počela baviti umjetnošću i dizajnom. Nije uvijek bilo jednostavno jer često sam čula kao “šta će ti to” ili “od toga nemaš ništa”. Mislim je mnogo ironično tako razmišljati jer ja smatram da su umjetnici okosnica društva. Od malih nogu sam smatrala sebe kao kreativnu i umjetničku dušu i to je došlo definitivno do izražaja kasnije. Uvijek sam se bavila modnim dizajnom, pozorištem, slikarstvom, grafičkim dizajnom, šminkanjem i pisanjem. Biti umjetnik je defitivino posebno i specifično razmišljanje, perspektiva i stil života. Volim umjetnost i dizajn jer možete kršiti ili postavljati pravila i pretvoriti imaginaciju u realnost, da li to kroz slikarstvo, ekshibcije, arhitekturu, modni dizajn, šminkanje ili muziku… Bez umjetnosti ovaj svijet bi bio mnogo dosadno i prosto besplodno mjesto.
Kako izgleda život i studij u Sjedinjenim Američkim Državama?
Definitivno imam naporan raspored s dugom listom projekata, kada završim jedan projekat drugi me čeka i živim uz jako brzi tempo. Stavljam sebi “puno na tanjir” jer volim biti i zauzeta ali imam trenutaka kada bih voljela da ne trčim toliko i da se ne brinem oko sijaset stvari. Kada završim sa časovima onda idem na posao u muzeju umjetnosti i planiram tamo odraditi i praksu. U svoje slobodno vrijeme idem u galerije ili druge kulturne institucije da odmorim “dušu i oči”. Isto tako sam zaljubljenik u kozmetiku i šminku jer je i to za mene umjetnost pa objavim na Instagramu. Priznajem da nemam tipično američko fakultetsko iskustvo jer me lično ne zanimaju lude zabave svakog vikenda kao i ostale, pretpostavljam jer imam malo drugačiji mentalitet.
Na šta si najviše ponosna u dosadašnjem radu?
Postoji toliko mnogo projekata i dizajna na koje sam zaista ponosna, međutim, projekt koji mi je jako drag i o kome uvijek rado pričam je klub na mom univerzitetu koji se zove “Minor bird”, odnosno “Mala Ptica”. Mi smo jedan od tri najuspješnija kluba na mom univerzitetu i izdajem godišnje časopise koji prikazuju poeziju i umjetnička djela preko 100 studenata na kampusu. Ja sam kreativna direktorka u ovom klubu u kom radim s pet mojih najbližih prijatelja na fakultetu. “Mala Ptica” je Minor Bird je Chatham’s Undergraduate Literary Magazine (Minor Bird je dodiplomski književni časopis). Mi smo organizacija koju predvode studenti, a koja je usmjerena na stvaranje prostora za kreativne i kritičke pisce i umjetnike u kampusu da pokažu svoje radove. Ono što smatram da je zaista jedinstveno u našem klubu je to što većina pisaca i umjetnika koji predaju svoje radove ne studiraju umjetnost, već studiraju nauku ili neku drugu oblast što čak čini prijavu još jedinstvenom jer samo pokazuje kako vi ne morate studirati umjetnost da biste postali umjetnik ili pisac. Ali uglavnom je ovaj klub za umjetničke i poetske pojedince gdje mi stvaramo sigurno mjesto za njihovo izražavanje. Čak je i jedna od mojih pjesama objavljena u 2022. zove se “Endless serendipity”, odnosno “Beskrajna slučajnost” i inspirirana je mojim omiljenim pjesnikom Rupi Kaur.
Odakle crpiš motivaciju i šta te najviše inspiriše?
Moram priznati da imam te dane kada se jako opterećujem sa stvarima i pitam se “šta ja radim” ili “je li ovo dobro za mene i moju budućnost”. Ova pandemija me je definitivno natjerala da pronađem različite načine za motivaciju jer je u mom akademskom životu bilo toliko neizvjesnosti. Ali kad razmišljam o svemu, shvatim da sam svake godine savladala neke prepreke pa me to tješi i daje motivaciju, u tome sam našla ljepotu i olakšanje. Naravno, trudim se da budem ljubaznija prema sebi i strpljivijia. A konačno, podrška mojih roditelja i sestre mi znači cijeli svijet. Najveća inspiracija mi je kada sam okružena inteligentnim, vrijednim i kreativnim ljudima, bilo da su to moje kolege s posla, prijatelji u inostranstvu koji su preduzetnici i umjetnici. Ono što me također inspiriše jesu putovanja i posjete različitim kulturama i ljudima, uživam u različitostima.
Šta te veže za Bosnu i Hercegovinu?
Definitivno prvih nekoliko stvari koje mi padnu na pamet jesu moja porodica i prijatelji i biti u svom elementu. Zaista vjerujem da je moje iskustvo tokom mog djetinjstva i mojih mladih tinejdžerskih godina života u Sarajevu definitivno oblikovali mene da budem osoba kakva sam danas, a to jeste strastvena, empatičana i ponosna. Dobila sam drugačiju perspektivu i znanje tokom svog života u Bosni i Hercegovini. U meni je mnogo nostalgije da se vratim, ali to ima svoju priču. Volim kako se osjećam dok sam u Bosni i Hercegovini i uživam u jednostavnim zadovoljstvima poput odlaska na kafu s rodicom i prijateljima jer to nemam svaki dan, to je poseban osećaj da sam u svojoj kući i to mi mnogo fali.
Koliko pratiš situaciju u Bosni i Hercegovini?
Ne volim da pratim politička dešavanja jer vjerujem u integritet, mir i harmoniju, a toga nema mnogo u politici. Imam čiste namjere za svaku osobu i države, ali nažalost nisu svi takvi. Bez obzira što živim u Americi, ja naravno pratim situaciju u Bosni i Hercegovini i defitivno zabrinjavajuće je kako situacija stagnira i ne ide naprijed kako treba, i puno osrednjosti i negativna retorika od strane političara. Bosna i Hercegovina je deficitarna u pogledu jačanja ličnosti jer mi kao država imamo toliko potencijala, počev od prirode, radne etike, arhitekture, historije i jedinstvene ljepote. Ali problem je kako da krene i da bude moćnije? i kako da mlađe generacije iskreno poštuju svoju zemlju kad je vlada u Bosni i Hercegovini prosto nelogičana i ne nudi prosperitet? Ali tješim se kad vidim inteligentnije mlade ljude koji se bore za bolje sutra. Iako ima dosta nejasnoća oko budućnosti Bosne i Hercegovine, ja sam optimistična i vjerujem da Bosna i Hercegovina ne treba gubiti nadu jer možda jednog dana nova generacija će vidjeti i donijeti promjene, samo je potreban neki zeleni signal, podrška i jače veze od razvijenih zemalja koje imaju istinske namjere prema Bosni i Hercegovini.
Koji su tvoji planovi i očekivanja u budućnosti?
Uvijek sam bila opsjednuta budućnošću, međutim ova me pandemija naučila da se fokusiram na sadašnjost i na ono što se dešava u ovom momentu. Ali ipak defitivno imam svašta u planu. Planiram da postanem međunarodni kustos i dizajner. Planiram putovanje da radim za Guggenheim muzej u Abu Dubaiju koji će se otvoriti tek u 2025. godine, ali prije toga voljela bih da magistrim u umjetničkom menadžmentu ili arhitekturi interijera. Želim da budem uticajni zagovornik u kulturnim umjetnostima širom svijeta, posebno kao žena i prva generacija Amerikanki s bosanskim korijenima! Želim da budem mlada umjetnička liderka i motivacija novim generacijama.
Koja bi bila tvoja poruka mladima?
Imam puno poruka koje mogu napisati, ali počet ću sa mojim najdražim citatom, moje omiljene umjetnice Fride Kahlo, koji kaže “Strast je most koji vas vodi od bola do promjene” to jeste da stavite svoje mentalno i fizičko zdravlje kao prioritet, da se izliječite od generacijske traume, obrazujte se, i da uvijek rastete i da budete jaki, nezavisni i bez izvinjenja hrabri ali s puno strasti. I naravno, ako vas je neko povrijedio ne spuštajte se na njihov nivo jer ako to učinite onda ćete samo uvrijediti svoju bit. Konačno, ne zadržavajte se na prošlosti, već oprostite sebi i drugima i idite dalje. Budete arhitekta sopstvene sreće i uspjeha! Budite umjetnici svog života!
