Žrtve nemaju ime i nacionalnost. Žrtva je žrtva, tu gdje svojim očima svjedočimo, a i tamo negdje na drugom kraju svijeta. Nepotrebno je, a smatram i neljudski naglašavati nacionalnost žrtve jer time zaboravljamo ostale ljude koji su žrtvovani zbog nečije ideologije godinama unazad.
Da su ljudi, ljudi, a neljudi i dalje neljudi pokazuju njihova djela čak i u ratu. U ratu, kada ljudi trebaju da budu jedni uz druge bez obzira na sve. U ratu, kada se čovjek oslanja na komšije i na ljude koje poznaje samo na društvenim mrežama više nego ikada. U vrijeme kada se ne biraju sredstva, kada toplinu potpunog stranca možemo porediti s rođenim bratom. Tako to ide.
Međutim, ne mogu zatvoriti oči na tako ružna djela popraćena rasizmom. Na to, da se čak ljudi dijele po boji kože, imenu, religiji. Ne mogu zatvoriti oči na to da su bijeli ljudi sa svijetlim očima dobro došli bilo gdje, a da oni malo tamnije puti bivaju izolovani i odbijeni, pod izgovorom: ‘Oni su navikli, godinama žive tako.’ Niko ne treba da se navikne na nasilje, na rat, na psihičko ili fizičko zlostavljanje. Nijedno dijete bez obzira na religiju, boju kože ili nacionalnost ne zaslužuje da mu se prekine djetinjstvo, da bude odvojeno od roditelja, brata, sestre. Ko je postavio to nepisano pravilo da neko ima pravo oduzeti tuđe, a neko drugi pak nema pravo to uraditi?
Uvijek mi dolazi samo jedan odgovor u glavu, a to je novac. Novac je postao oružje moćnih, pa sebi dozvoljavaju da oduzimaju pravo na život, dostojanstvo, poštovanje, imovinu. Nismo ni prije ratova bili bolji, niko od nas. Kada ste se posljednji put osmjehnuli strancu, onako bez razloga? Čekam kada će se u modu svrstati ljubaznost, lijepo ponašanje, poštovanje, pa čak napraviti i trend od toga!
Mišljenja sam da smo svi u jednoj velikoj zabludi jer svi slijedimo nečije ideologije dok zapostavljamo svoj život, što je postalo mnogo opasno i prelazi sve granice. Mi ‘obični’ ljudi nemamo moć da zaustavim ratove (a možda i imamo), ali imamo moć da budemo bolji ljudi, prema sebi prvo pa onda prema drugima. Dan kada poželimo drugima ono što i sebi, bit će sve bolje. Ipak, moramo paziti na to šta želimo sebi, moramo paziti na to da su nam misli pozitivne, ispunjene dobrotom i nadom za bolje sutra.
Autor: Admira Krehmić
Bilješka o autoru: Admira Krehmić rođena je 01.3.1991 u Zenici. Odrasla u četiri države uključujući domovinu, a trenutno živi u Sarajevu. Po struci je magistar engleskog jezika. Posljednje tri godine aktivno daje instrukcije iz engleskog i turskog jezika. Pored toga ima iskustva u marketingu i pisanju. Iz hobija i ljubavi prema fotografiji radila je kao model za malezijski brend hidžaba. Nedavno je pokrenula svoj blog na engleskom jeziku.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove dobarportal.net.
