Mostarska Fortica, brdo pokraj planine Velež, jedno je od onih mjesta koje je svojim položajem bilo predodređeno za mjesto odmora i rekreacije.
Na početku 20. stoljeća, Austro-Ugarska je tu sagradila utvrđenje (fort), koje se koristilo kao kasarna, skladište, a ponekad i zatvor za vojne zarobljenike ili prestupnike. Lokalni put koji je tu napravljen, suprotno praksi da se u izgradnji pruga i puteva angažuje lokalno stanovništvo, najvjerovatnije je služio za izvoz šume s Veleži – kako se nekad izgovaralo – ali moguće je da je postojao i tajni plan. Za koji, eto, lokalci nisu znali.
Ipak, lokalna je raja na brdu, ogromnim kamenim slovima, ispisala poruku zahvalnosti caru Franji Josipu za sve što je Carevina napravila u godinama dolaska u Bosnu i Hercegovinu. Od tada do Drugog Svjetskog rata se očigledno nije imalo na čemu zahvaljivati, a italijanska vojska je za okupacije Nezavisne Države Hrvatske tu također pravila bunkere. Jednom bunkeri – vazda bunkeri. Prošao je tako Drugi svjetski rat, a onda je u šezdesetim godinama put asfaltiran, vjerovatno najviše zahvaljujući činjenici da je Džemal Bijedić, bivši predsjednik jugoslovenske Savezne vlade, bio – mostarac.
E, onda se omladina dosjetila pa je slovima veličine 8 X 10 kamenjem ispisala „Tito volimo te.“ Taj se natpis vidio sa većine mostarskih ulica, a na Forticu se nije išlo, osim ako ste aktivni sportista ili ozbiljan rekreativac pa ste išli na trčanje u šuškavcu po vjetru i čistom, valjda najčistijem, zraku na svijetu, koji čiste vjetrovi s Mediterana i kontinenta. Vazdušna banja, što bi se reklo, što je siguran znak da ničeg drugog nema. U međuvremenu, prošao je još jedan rat, a Tito je otišao u zaborav. Umjesto njega, dodato je ime države pa sad stoji „Volimo te BiH“.
Tročlana porodica, otac, majka i kćerka, koračaju skywalkom ispod kojeg se vidi stjenjak, a pogled puca sve do kraja Mostarskog polja i dalje na jug. Otac malo „probava“ kvalitet, hercegovački se šali kako malo pucketa, a kćerka se već oprezno smješka. Majka gleda svoja posla, dok nam jedan od vodiča objašnjava šta se sve učinilo da Fortica danas postane najposjećenija mostarska destinacija, nakon Starog mosta, naravno.
Trend adrenalinskih avantura i povratka prirodi nije zaobišao ni Mostar: od 2012. kad je markirana biciklistička staza, preko inicijative za uređenje Sportsko-avanturističkog Parka 2016., do vidikovca i najdužeg zip-linea u Bosni i Hercegovini, u ovom dijelu Podveležja narasta nova, zanimljiva destinacija, koju ne treba zaobići. Čak i ako niste adrenalin-freak pa vam hod preko visećeg mosta (ferate) i nije baš prva misao kako da zabavno potrošite vrijeme, tu su mountain safari, ljuljačka koja vas baca prema zalasku sunca i planinarski dom u kojem vas čeka okrijepa: kureljača je pita od krumpira i sira i specijalitet je iz malog planinarskog doma, smještenog u nekadašnjem italijanskom bunkeru.
Obilazak terena u društvu domaćina Robija i Beće je prilika da se nešto nauči o prostoru, montaži opreme i adrenalinskim trendovima. Sunce zalazi, ljuljačku smo već nazvali Ljiljana, a porodica sa skywalka odlazi na kafu.
- Vidi, opet piše „volimo te?“
- Hajde, bogati, ko danas koga više voli!? – mudro zaključi gospođa Majka.
- Pa, priroda je da se voli. – kratko će Njezin čovjek.
Kći je već na sigurnom. Mostar je ovo. Tako nekako. A Fortica je mjesto da se provede dan. Ili, više njih. Ima i ta mogućnost. Pa izvolite. Banka zraka, malo avanture i bonus adrenalin. Tri u jedan. I ne treba više. #Fortica #ViaDinarica
Autor: Ahmed Burić
Bilješka o autoru: Ahmed Burić rođen je u Sarajevu 1967. godine i bosanskohercegovački je književnik, pjesnik i novinar. Objavljivao je svoje pjesme, priče, reportaže, intervjue, eseje i kolumne u svim najznačajnijim medijima Jugoistočne Evrope, a tekstovi su mu prevođeni na njemački, engleski, češki, slovenački, francuski i španski jezik.
