Ramazan je za svakog muslimana odabrani mjesec u godini. To je mjesec posta, intenzivnog islamskog življenja i ibadeta. Otuda se svaki musliman istinski raduje ramazanu i priprema da ga dostojno dočeka, isposti i uživa u njegovim čarima.
U svakoj muslimanskoj kući, u kojoj se posti ramazan, vrše se obimne pripreme. Na nekoliko dana prije njegovog dolaska vanredno se i temeljito čiste i uređuju džamije i mesdžidi. To naročito važi za mahalske i druge džamije u kojima se klanja samo preko ramazana, ili se, van ramazana, u njima klanjaju samo neki namazi. Običaj je u nekim mjestima u nas da to dobrovoljno rade i obavljaju djevojke iz mahala i mjesta u kojima se te džamije i mesdžidi nalaze. Razni su vidovi i oblici ibadeta i islamskog življenja u ramazanu. Neki od njih su specifični i isključivo vezani samo za ramazan, a neki se u ramazanu samo intenzivnije obavljaju. Ovdje ćemo ukratko opisati one osnovne.
Mukabele
U nekim mjestima su se mukabele počinjale učiti i do tri dana prije ramazana kako bi se proučila i uoči 27. noći poklonila. Negdje se opet započinju učiti pred ramazan kako bi se predale predzadnji ili zadnji dan ramazana ovisno od broja dana u mjesecu.
Za učenje mukabele odabiru se najbolji učači i hafizi Kur’ana. Otuda su mukabele u toku ramazana izuzetno posjećene. U većim gradovima mukabela se uči na više mjesta i u razno doba dana: na sehuru do sabaha; pred i poslije podne; prije i poslije ikindije; negdje se počinje učiti tako da završi pred iftar. Po mišljenju postača u BiH, mukabele se ubrajaju i spadaju u velike i odabrane ibadete.
U Gazi Husrev-begovoj džamiji se uči i jedna mukabela pred iftar u Gazi Husrev-begovom turbetu. Ne zna se tačno otkud datira ova tradicija učenja mukabela jer se ona u ranijim spisima i vakufnamama ne spominje. To bi značilo da je institucija mukabele novijeg i autohtonog porijekla.
Oglašavanje početka i prestanka posta
Nekada se uoči ramazana, poslije ikindije, pucalo iz prangija ili topova i tako najavljivalo nastupanje ramazana. U Sarajevu i još nekim gradovima pucalo se iz topova. Tako se radilo kada se najavljivao nastup i dolazak ramazana, a oglašavanje početka i prestanka posta obavljao se, i danas se obavlja, na više načina. Uoči ramazana se na munarama u vrijeme akšamskog ezana pale kandilji. To se radi i tokom čitavog ramazana, u isto vrijeme, kao vidan znak onima koji poste daje dnevni post završen i da se mogu iftariti. Pored paljenja kandilja, u isto vrijeme, uz ramazan, pucalo se iz prangija ili topova kao znak daje vrijeme iftara. Paljenje kandilja u ramazanu, kao i uoči mubarek-večeri i muslimanskih praznika, ima svoj svečani karakter.
Posebna radost za mahalsku i seosku muslimansku djecu bilo je čekanje vremena iftara pred džamijom dok mujezin na munari, nekih pola sata ranije, priprema kandilje, a tobdžija čisti pa potom puni i nabija prangiju. Tako se radilo u vrijeme kada su kandilji bili na ulje i fitilje i kada nije bilo električnog osvjetljenja u džamijama. I tačno u akšamsko vrijeme, kada se satovi prisutnih pred džamijom usaglase, mujezin bi proučio akšamski ezan i istovremeno iznosio kandilje s vanjske strane šerefeta munare, jedan po jedan, a tobdžija bi, na prvo mujezinovo “Allahu ekber”, aktivirao prangiju, pošto bi prethodno uzviknuo iz svega glasa koliko ga grlo donosi: “Vaaarrdaaa.” Djeca bi ujedan glas povikala: “Upališe se kandilji!”, i sva bi trkom potrčala svojim kućama sa istim povicima. Zakratko poslije akšamskog ezana, paljenja kandilja i pucanja prangije ili topa, po mahalama i sokacima nije se mogao vidjeti ni odrasli ni dijete, sve je opustjelo, osim neki slučajni prolaznik. Po mahalama se širio miris iftara i čuo se samo zveket kašika. Tišina i tajanstven mir vladali su i u čaršiji. Tek poslije iftara, kada se klanja akšam, mahale i sokaci su ponovo oživljavali, a čaršija nastavljala svoj normalan život i to bi tako trajalo dugo u noć s jednim prekidom dok bi se u džamijama klanjala jacija s teravijom.
Ramazanski vazovi
Ustaljen je običaj da se tokom cijelog mjeseca ramazana održavaju vazovi u džamijama prilikom kojih se obrađuju različite teme iz islamskog življenja, naročito ibadeta, i to najčešće, svaki dan, za žene prije, a za muškarce poslije podne namaza. U većim gradovima se održaju na više mjesta. Za održavanje tih predavanja angažirani su najčešće učenici medresa, studenti teologije i drugi.
I ranije je bio običaj da softe medresa borave preko ramazana u pojedinim mjestima u kojima žive muslimani i u njima obavljaju razne funkcije kao što su učenje mukabele, klanjanje teravije, držanje vazova u džamijama, održavanje islamske vjeronauke i sl. Kao nagradu bi dobivali novac ili nešto u naturi. Z neke softe je to bio jedini prihod izdržavanja u medresi. U krajni je bio običaj da se studentima daje sadakatu-l-fitr, u pšenici, pored nagrade novčane.
Učenje salavata
Ramazanski noćni salavati se uče kod nas pred jacijski ezan, iza teravije i poslije sehura kroz cijeli ramazan. Salavate najčešće uče mujezini džamija ili učenici medresa.
Teravih namaz
Uoči ramazana, poslije jacijskog sunneta, a prije vitra, pa sve do predzadnje ramazanske večeri klanja se svake večeri poseban namaz od dvadeset rekata, tzv. Teravih namaz. Teravije su obično dobro posjećene, naročito u skorije vrijeme, otkako žene sve više dolaze u džamiju i klanjaju teraviju. U Saarajevu se teravija na više mjesta klanja sa hatmom.
Iftar
Običaj je da se prave iftari, na koje se pozivaju rođaci, prijatelji i bliže komšije a posebno roditelji ako žive odvojeno. To se obično radi u drugoj polovini ramazana.
Iz knjige: “Vjerski običaji Muslimana” Autor: Enver Mulahalilović
Ramazan šerif mubarek olsun želi vam redakcija dobarportal.net.
