Ja živim u zemlji čuda, a nisam Alisa…
Ne vjerujete?
Da li znate da je, Bosna i Hercegovina jedina zemlja na svijetu, u kojoj se čuda dešavaju svaki dan?
Odakle da počnem? Naravno, iz početka…
Kao djevojčica od devet godina, preživjeh rat, ranjavanje, glad i ono, za moju dječiju psihu najteže, strah! I evo me… Žena od trideset i sedam ljeta, koja cijeli svoj život gleda jedno te isto, polumrtve političare koji vode mrtvu politiku. Godinama iste stranke, ista predizborbna obećanja, iste figure sa sto lica, iste laži, i nažalost mi, isti ljudi koji uvijek u isto vjerujemo i za isto glasamo. Zar ovo nije veliko čudo? Jeste, ali čekajte, to nije sve…
Ima još čuda, da se čudom načudite…
Pored činjenice da nam je domovina opustošena mladim ljudima, posebno onim obrazovanim, koji bježe glavom bez obzira, da natalitet svake godine opada, siromaštvo raste, školstvo propada, da je korupcija na najvećem mogućem nivou, da se ljudska prava najozbiljnije krše, mi i dalje vjerujemo u bolje sutra.
Šta kažete na ovo čudo? Bukvalno, kolektivno primjenjujemo ono pravilo: “Misli pozitivno pa će ti se dešavati pozitivne stvari”
Da, mi mislimo pozitivno, a što nam se pozitivno ne dešava, krivi su, logično, političari. Ma šta nas briga, važno je da mi i dalje mislimo pozitivno.
Ja živim u zemlji čuda, a nisam Alisa…
Brojna su “čuda” ove naše domovine, koja ima tri predsjednika, i gdje svaki od njih svome jatu leti… Ko biva, svaki se bori za “svoj narod”, a ne zna se čiji narod više u go*nima pliva.(Da izvine ko čita)
Ali narod k’o narod, nek’ je para i igara! Dok do grla ne dođe. A kad dođe, umjesto da konačno shvati, nastave živjeti po još jednoj narodnoj, koja glasi: “Idemo Jovo nanovo”
Što kaže jedan naš, poznati pjevač: “Počnimo, ponovo, ispočetka…”
Mi svoj glas prodajemo, vjerovali ili ne, za pedest maraka. Zavisno od mjesta do mjesta, i toga koliko procijene da vrijedi ljudska patnja. Zamislite to čudo?
Sva proživljena patnja, košta samo pedeset maraka. I dok mi preživljavamo sa pedeset maraka fasunge, oni uživaju sa pedeset nijasni sive… Doslovno.
Nije tu kraj čudima…
Da li ste se ikada zapitali, kako im uspijeva da nas decenijama “drže svezane u njihovom toru”?
Strahom!
Čim se neka od “ovaca” usudi izaći iz “tora”, oni potegnu pitanje “Nacionalne sigurnosti” gdje tobože prikažu, kako je cijelo njihovo stado ugroženo, onim drugim stadom. Waoo…
E onda… Uskomešaju se stada, a prljava politika vlada. Rahatluku nigdje kraja nema. I tako godinama… Ljudi, razumijete li vi ovo, godinama?!
Taman kad sam počela sumnjati, da su čuda izblijedila, evo juče se desilo najnovije.
Dvojica čuvara svojih stada, otišli su u drugu zemlju popiti po jedno pićence, s predsjednikom te zemlje. Ovo mi je najsmiješnije čudo. Pa zar su smjeli, zar su se usudili ostaviti svoja stada na čuvanje, onom jednom što je ostao u Sarajevu?!
Gledam s ostalim svijetom, na slikama vesela lica njihova, nazdravljaju baš k’o rođena braća… Divna slika, i još “divnija” poruka nama, iz sva tri tora, koji svoju patnju u Bosni i Hercegovini prodajemo za pedeset maraka.
Ipak…
Najveće čudo tiče se svih nas, koji živimo na prostorima ove napaćene zemlje, a glasi:
“Sve nam smeta, prosimo da preživimo, bolesni smo i gladni, djeca nam odlaze, a mi godinama ništa ne radimo, da to promijenimo. Jer… Samo nek’ ne puca. Dok, ne d’o Bog, ne zapuca.”
