PRIČA JEDNE TRUDNICE: Zdravstveni radnici nam se podsmjehuju..

Svjedoci smo svakodnevnog, skoro pa kolapsa u zdravstvu. Mnogi pacijenti tvrde da nema dovoljno medicinskog osoblja. S druge strane gledano, nema izgleda ni dovoljno brige jednih o drugima. Većina bez ikakve zaštite, ne poštuje se distanca. Gradski prevoz pun putnika bez zaštite, klubovi rade sasvim normalno,…

Sudeći po svakodnevnim situacijama, velike bojazni od zaraze nema i strah među ljudima minimalno je prisutan, bar da se zabrinu zbog sve rasprostranjenije pandemije Covid-19 virusa. Umjesto da se slave ljubav, sreća, radost – svaki dan se, zbog ove (pre)teške situacije, oprostimo od nekoga.

Prenosimo vam Facebook objavu Elizane Efendić, priču jedne mlade trudnice. Vjerovatno potresena smrću Belme Šoljanin, koja je umrla usljed zaraze koronavirusom. Umrla zbog korone, a samo nekoliko dana nakon što je na svijet donijela novi život, svoje treće dijete.

Elizaninu objavu prenosimo u cjelosti, bez tekstualnih korekcija:

07.08. Ginekologija na Otoci – doktorica i dvije sestre, bez maske. Rad sa trudnicama. Bez ikakve dezinfekcije kreveta za ctg prije i nakon korištenja.

07.08. Dom zdravlja Saraj polje – sestra na prijemu za knjižice sa povremenim stavljanjem šala preko nosa i usta. Bez mjerenja temperature. Čekanje u redu, bez obzira na stepen trudnoće, jer je l’ de RVI ima prednost nad trudnicama. S podsmijehom te gledaju, mlada si, možeš stajati. Uostalom, što li si uopšte i dolazila?! I to pola sata pred kraj radnog vremena, baš iz razloga da se izbjegne gužva. U međuvremenu se narod buni, te djevojka iz mase govori kako joj je sestra covid pozitivna, ali one i dalje stoje uredno i čekaju sa svima nama.

Primorana, zbog malešnog čuda koje diše u meni i zajedno sa mnom, pokazujem iskaznicu šehidskog djeteta. Muk. Tišina. Ulazim unutra. ° Preko reda. Još veća nevjerica. Dvije doktorice i dvije sestre sa maskama koje im krase područje vrata i brade. I dalje čekam, samo ovaj put unutra, a ne vani. Konačno ulazim kod doktorice. Dočekuje me riječima: “Oni će nas pobiti sve. A kad nas pobiju, vas neće imati ko liječiti. A kad vas ne bude imao ko liječiti, onda će i vas pobiti. Znaš li ti da si ti meni sedamdeseti pacijent od danas?”

Upitnici iznad glave.. Pa se trznem na to “sedamdeseti pacijent”, ona bez maske, pozitivni stoje u redu i čekaju.. Saburam u sebi, čekam da se ona izjada i završi mi što treba, samo da bježim iz prostorije.

Nisam neko ko paničari, ko zvoca na sve strane. Ne generalizujem. Voljela bih da ovakvih liječnika nema mnogo. Voljela bih da se covid nije uopšte ni pojavio. Da nam je i dalje najveći problem “svečano otvorenje trotoara” i sl. Voljela bih da znam i ko su to “oni” koje je doktorica pomenula..

Danas, 09.08. želim da vas zamolim da se čuvate. Da čuvate i sve oko sebe. Ne morate vjerovati. Samo poštujte *ebena pravila!

Ukoliko vas nije emotivno dotakla priča ove mlade žene i uskoro majke jedne bebe, makar se zapitajte da li smo dovoljno u oprezu? Zapitajte se borimo li se protiv ovog nevidljivog neprijatelja na pravi način.

Da umjesto svakodnevnih “basum sagosum, počivaj u miru, pokoj ti duši,..” izgovaramo rečenice poput “drago mi je da te opet vidim” ili “hvala ti za ove radosne trenutke”,… Budimo odgovorni. Prema sebi, prema drugima, prema svim životnim blagodatima.