Sandru Petrž znate kao patologinju iz serije KT2 te po mnogim drugim ulogama u serijama kao što su: “Naša mala klinika”, “Obični ljudi”, “Vatre ivanjske”, “Pogrešan čovjek” i brojne druge.
Dobitnica je specijalnog međunarodnog priznanja za doprinos u borbi protiv zlostavljanih žena i djece. Autorica je četiri knjige. Pleše, pjeva, glumi. Život joj je umjetnost.
Upravo o umjetnosti, društvenim normama, ali i majčinstvu, razgovarali smo sa ovom svestranom damom iz Hrvatske.
Za Sandru: “Umjetnost nema granice. Pa čak i kad umremo, umjetnost živi. Dok je svijeta i vijeka i ove planete, umjetnost će postojati da veseli ljude, da ih utješi, da im daje novu dimenziju običnog života, tj. da život pretvori u čaroliju.”
Godinama je živjela s nasilnikom koji je otac njenog sina. Kada bi čovjek pomislio kako nakon pakla koji je prošla i detaljno opisala u svojim knjigama, poput one Sandročka, ova žena može izgubiti vjeru u ljubav, Sandra odgovara:
“Ljubav ne boli. Ljubav voli. Boljeli su me sebični postupci egoističnih ljudi koji su u stvari zbog svojih kompleksa ubijali iz dana u dan sve ono što ja jesam, ubijali su moje JA da bi se nahranili mojom nemoći i sebe uzdigli iznad mene. Neko vrijeme sam bila nemoćna, priznajem, mogla sam se razboljeti, ali nisam. Odlučila sam preživjeti i uspjeti biti sretna, usrećiti sebe, svoju obitelj i ljude oko sebe.
FOTO: Zlatko Gašpar
Naime, ja sam bivša zlostavljana djevojčica i žena. Tukao me i vrijeđao otac. Od njega smo bježali na policiju bose po snijegu, tukao bi mamu a onda bi je silovao. Kad sam imala 14 godina, seksualno me napao stari susjed pedofil, ali uspjela sam pobjeći na vrijeme. Upucavao mi se mamin dečko, mama mi nije vjerovala pa sam ga snimila. Na kraju priče, bivši suprug, biološki otac mog djeteta zlostavljao me je na sve načine koji postoje. Uspjela sam pobjeći i spasiti sebe i dijete.
Odluku sam donijela kad sam vidjela uplašene i uplakane oči mog sina koji se skrivao ispod stola dok me je njegov otac mlatio. Tada sam odlučila da ne želim da moj sin živi takav život.
Prva knjiga autobiografija je nastala puno godina kasnije s odmakom, hladne glave, morala je iskočiti iz mene.”
Kako je bila angažovana u brojnim serijama, zanimalo nas je kako je do toga došlo?
Do angažmana u serijalima dolazi logičnim slijedom. Naime, odmalena sam bila aktivna u dramskoj grupi, recitatorskoj grupi, u zboru, bila u grupi ZKM – na ritmici koju je vodila pokojna majka Lucije Šerbedžije- Ivanka Cerovac, trenirala sam latinskoameričke i standardne plesove, prošla sam u glazbenoj školi Blagoje Bersa- solo pjevanje no, nikad se nisam pojavila na prvom satu jer sam prošla na plesnoj audiciji, radila sam i kao koreografkinja na jednoj dječjoj kazališnoj predstavi. Kao djevojka statirala sam u nekim serijama a kad su shvatili da sam po vokaciji glumica, počela sam dobivati ozbiljne glumačke angažmane, no, izdvojila bih ipak zadnji glumački angažman u kazališnoj predstavi sa profesionalnim glumcima koji su bili nominirani za Nagradu hrvatskog glumišta. To je moj svijet- Udruga Arterarij by Romano Nikolić. S tom ekipom sam putovala i gostovala u renomiranim kazalištima. Osim glume, ja sam i nagrađivana književnica i pjesnikinja, ima 5 izdanih knjiga, završavam 6. Nagrađivana sam čak i na svjetskom nivou te sam podržana od bivše predsjednice RH. Kompozitorica sam i tekstopisac. Bila sam i politički aktivna.”
FOTO: Zlatko Gašpar
Šta je bio Sandrin motiv?
“Kažu da sam ja prva žena u Hrvatskoj koja je javno prozvala sve svoje zlostavljače i poredala ih u svoju autobiografiju ,,Sandročka zlostavljana“. Nisam više mogla šutjeti. Krhka djevojčica koja je šutjela dok su je tukli, pretvorila se u troglavog zmaja. Hvala im na tome. Moj motiv je da se što više žrtava ohrabri i javno prozove svoje zlostavljače. No, nekima to ne odgovara.”
Poznato je da umjetnici imaju istančanu intuiciju, ali i mogućnost dijagnostikovanja društvenih anomalija. Sandra je upravo svoju dijagnozu društva na Balkanu podijelila s nama.
“Nekoliko je dijagnoza balkanskog društva- kronična, teška mentalna retardacija moždane ovojnice, bipolarni poremećaj egoističnih egomanijaka, samo prividni napredak pećinara kako bi se oguljenim ovcama zamazale oči, materijalističko kompleksno stanje halapljivih ljudoždera na vlasti… itd…itd… Ovo mi sad prvo pada napamet, ali ima toga još… Ove dijagnoze vrijede i za ženski i za muški rod.”
Zanimalo nas je i šta kao bivša žrtva nasilja danas kaže svome sinu o odnosu prema ženama?
“Bog me je jako nagradio…Uz sve talente dao mi je najveći poklon a to je moja najveća želja- da budem majka. Moj sin je moje bogatstvo i sve moje na svijetu. Na vrijeme sam ga maknula iz pakla zlostavljanja. On je za svoju 21 godinu vrlo zreo mladić i već sad je napredniji od svoje generacije. Naučio je da poštuje ženu, od majke do bake, susjede, žene općenito. Naučio je da bude fin i pažljiv, uredan, kulturan, vrijedan i da se izbori za sebe. Želim mu da bude zdrav, sretan i da živi ljubav. Ponosna sam na svog lijepog i talentiranog sina no, on ima svoj put, studira menadžment u turizmu i hotelijerstvu.”
FOTO: Zlatko Gašpar
Trpi brojne komentare svjetine, kako u Hrvatskoj, tako i u regionu.
“Imam susjedu koja je stara žena, znam da trpi zlostavljanje svog muža. Divi se meni koja sam se uspjela otrgnuti, ona kaže da joj je sad kasno i da ne može izaći iz tog pakla. Nikad nije kasno, pa makar to bila zadnja godina mog života- želim je proživjeti kao čovjek. Neki su mi rekli da se te situacije rješavaju u 4 zida a ne u javnosti. Neki su mi rekli da žena šuti i trpi i da je to ispravno. Ja svima njima poručujem da je stvar odluke, samo naše odluke. Nikad se nećemo maknuti iz doba pećinskog pračovjeka, i dalje smo na tom nivou, samo nosimo drugačiju, moderniju odjeću. U glavama većine je sve isto.”
Sandra nakon svega ima ljubav svog života.
“Nakon svog pakla nisam htjela muškarca, no, zakačio se jedan originalan koji je rekao da ima dovoljno ljubavi i za mene i za mog sina i da će nas on izliječiti od svih boli. On je pravi tata mom sinu.”
Odnos prema žrtvama nasilja na Balkanu je skoro u svakoj državi isti. Sandra nema riječi hvale za naše komšije u Hrvatskoj.
“Hrvatica sam, trebala bi se time ponositi no, moram reći jer sam iskrena do kostiju da me je u većini situacija sramota što sam tu gdje jesam. Kad sam javno progovorila onda su me institucije koje su plaćene da štite žrtve iskoristile moju ranjivost da bi uzdigle sebe. Samo na ovo pitanje mogla bih odgovoriti na dugo i na široko. Ukratko, sve te institucije prividno pomažu žrtvama, dobivaju za to novac no, rijetko koja od njih želi da žrtva javno progovori. Njima takve žrtve ne trebaju jer logično ako sve mi progovorimo takve institucije neće biti potrebne i one neće dobivati plaću niti imati fotelje za svoje guzice. Eto iz toga razloga je moja autobiografija ZABRANJENA u jednoj takvoj instituciji da ne bi slučajno ohrabrila žrtve što je bio moj cilj. Zato mene takve institucije ignoriraju i ponižavaju.”
Ova harizmatična i lijepa umjetnica ima još mnogo planova, a neki od njih su:
“Vezano za glazbu, imam dosta autorskih pjesama, samo mi trebaju sponzori, ništa više. I naravno, kako se moje želje ostvaruju tako imam sljedeću želju da po mojoj knjizi napravimo film koji će se prikazivati u kino dvoranama.”