Ja sam Vanja. Djevojka zaljubljena u sport. Ja sam Vanja Šaponjić Grujić. Žena, majka, kraljica, sportašica,.. U želji da vam ispričam ZAŠTO, odlučila sam da pišem kolumnu nekoliko sedmica. Dok sve ne ispričam. Sve što mi je na duši. Ovo ispod je nastavak prošlosedmične kolumne, ostavit ću vam i taj link ispod.
U moru čuda, moru treninga, moru utakmica dođe i do povrede. Nestručnost, neprofesionalizam i nezainteresovanost za stanje moje noge su me doveli do toga, vro brzo.
Ja sa svojih malo godina i nerazvijenim tijelom nisam mogla podnijeti presing treninga koje smo imali. Od mojih zahtjeva da iziđem sa terena do mojih bolova tokom par mjeseci, nije se postavilo nijedno pitanje zašto je to tako. Dijete je, folira, ne trenira joj se jer ne igra u prvoj postavi – neki su od odgovora. Ali ne, u pitanju je bila preopterećenost tada nejakih mišića i nakon par mjeseci tuđe neshvatljivosti i nebrige dešava se ta kobna povreda.
Ali, ostajem na svojim nogama, u nadi kako ću se brzo vratiti na teren. I poslije operacije (nakon par dana) moj tim igra finalnu utakmicu Kupa. Cijelu sezonu sam igrala za taj isti tim i to su bile moje najbolje godine košarkaške karijere. Dočekala finale, izašla iz bolnice i na štakama stojim gledajući djevojke kako se zagrijavaju pred utakmicu, suze u očima što nisam na terenu sa njima. Jedina utjeha mi je bila sto ću sici i biti s njima na klupi tokom utakmice, bodrit ću ih kao da i ja igram, mi smo bili jedno. Ali, tada mi se cijeli svijet srušio.
Malo bolje pogledam na teren, a tamo 12 igračica. A gdje sam ja tu? Gdje sam ja na toj klupi? Šta se ustvari tu dešava? Dešava se da sam ostala na tribinama, kao neko ko nikada nije igrao za taj tim. Vjerovatno je novac igrao veliku ulogu. Ali ja, ja nisam imala novac, ja sam imala srce.
Izdržala sam jednu četvrtinu utakmice i otišla, znajući da će djevojčica, sa tada 12 godina, uzeti medalju, moju medalju za koju sam uložila sate, dane i mjesece treninga. Tonem.
Doktori savjetuju da bih se trebala prestati baviti košarkom. Treneri aludiraju na to, jednom povrijeđen igrač nije više igrač. Kako od mene više nema ništa. Četiri mjeseca nakon operacije (prognoza oporavka je bila 8 mjeseci do godinu) idem na takmičenje u triatlonu, gdje osvajam prvo mjesto. Treneri u nevjerici, doktori u nevjerici, ali da, to sam ja, to je moja upornost i želja za povratkom na teren. Međutim, definitivno za ovo podneblje sam bila više sposobna nego podobna, i to me kostalo još par povreda, sjedenja na klupama, eskiviranja takmičenja.
Samo sam se jedno pitala – zašto ja? Zašto kad mi je bilo najbolje, zašto kada su svi govorili da sam najbolja, zašto kad sam najbolji period svog života ostavila na terenu, dođe neko i sruši ti snove. Da li je to stvarno zato što sam imala srce, a ne novac?
Prestajem se baviti košarkom, mojom jedinom ljubavi. Počinju problemi, prošireno srce, povreda za povredom, nervoza, kaljenje bijesa na ljudima koji to definitivno nikada u životu nisu zaslužili. Postajem bolesna za košarkom. Pitala sam se godinama, zašto mi to uradiše, a pričali su drugačije.
Da li je moguće da ja sa tolikom ljubavi, željom, voljom i talentom nemam šanse u ovom sportu?
Bilo mi je nedokučivo.
Prvu, prošlosedmičnu kolumnu Vanje Šaponjić Grujić možete pročitati klikom OVDJE.
Naredne sedmice slijedi nastavak priče. Pratite dobarportal.
