Esma Klisura iz Sarajeva je velika zaljubljenica u živu riječ. Ova mlada djevojka uživa u komunikaciji s ljudima i u učenju što joj ta komunikacija omogućava.
U razgovoru za dobarportal.net ističe da je cijeli život jedna velika škola, a da se ona trudi biti odličan đak.
“Kako sam uvijek u svemu željela biti najbolja i prva, teško mi padaju neki padovi, ali, ključno je prevazići ih. Moja misija jeste pomoći ljudima da cijene sebe, da vole sebe i da prepoznaju svoje emocije i shvate da ih one čine bogatijima. Uživam u svojim, ali i iskustvima drugih ljudi, pa od svega, najviše volim putovati, ali, putovati sa smislom. Hodati ulicama kojima su nekada hodali carevi, kraljevi, a nadam se da ću ubrzo koračati i mjestima kojima su hodili poslanici.”
Koliko je danas važno da mladi ljudi, posebno kroz vjeru i obrazovanje, razvijaju kritičko mišljenje i kulturu dijaloga?
Sve više primijetim da mladi ljudi, ali i stari ljudi, ne znaju komunicirati. Kao da su zaboravili da je tijelo samo oklop i da iza svakog oklopa stoje emocije. Važno je ulagati u sebe, u svoje obrazovanje, u svoj odnos s Bogom, s drugim ljudima, ali i prema samom sebi. To se može postići jedino učenjem, čitanjem i svakodnevnom samorefleksijom. Proces preispitivanja čovjeku pomaže da raste i postaje bolji iz dana u dan. Za razvijanje kritičkog mišljenja i mogućnost dijaloga, jako je važno da čovjek bude otvoren i da bude spreman prihvatiti i drugačije mišljenje, drugačiju perspektivu i prihvatiti da ne moraju svi ljudi na ovom svijetu misliti isto. Na taj način, čovjeku se otvaraju novi vidici, stječe nova iskustva i upoznaje nove ljude koji ga obogaćuju. Svako naše poznanstvo je neprocjenjivo bogatstvo i najvažnije od svega jeste tako i posmatrati ljude. Ljudi su nafaka i prema svakom čovjeku imamo neku odgovornost, a u konačnici svaki taj čovjek je i dio nas samih, jer satkani smo od ljubavi, prijateljstva tih ljudi. Tvoj odnos s Bogom je najvažniji i što se više “daješ” u tom smislu, to više i dobijaš. Jako je važno shvatiti da nam je Bog dao emanet na ovom svijetu i da ćemo odgovarati za to kako smo taj emanet iskoristili. Naša duša naša je odgovornost, trebamo se truditi vratiti je Bogu što ljepšu i čišću. A to ćemo postići samo promišljajući, radeći dobro i razgovarajući s drugim ljudima razmjenjujući iskustva. Danas se sve svodi na formalno obrazovanje, pa imamo “fabriku” diplomanata, magistranata, doktora… ali, jako je važno uložiti u pravo znanje, te ga dijeliti dalje. To svima treba biti misija na ovom svijetu.
Imaš iskustvo i u medijima. Koliko mediji danas mogu doprinijeti kvalitetnijem razumijevanju religije i društvenih tema?
Moje iskustvo u medijskom svijetu je neprocjenjivo. Pomoglo mi je da upoznam mnoge ljude, mnoge oblasti, a posebno samu sebe Svaki moj sagovornik posebna je riznica. Svaki od njih bio je poseban jer je bio posvećen svome poslu, a razgovarala sam sa ljudima različitih profesija. Mnogo sam naučila od njih i mogu reći da sam bogata, jer znam o svakoj temi pomalo – od glume, preko historije, pa do ozbiljnih životnih tema poput nasilja nad ženama. Čuvši sve to, usvojivši znanja i šireći ih dalje, trudim se i nastojim kreirati pozitivnu sliku medija, kao edukativnih pomagala. Zato je važno da i mi koji radimo u medijima plasiramo sliku koja će pomoći ljudima da u potpunosti razumiju religiju, obrazovanje i druge važne teme. Društvene mreže mogu biti dobre i korisne, ako mi tako odlučimo i prihvatimo ih kao izvor edukacije.
Učestvovala si u brojnim projektima koji promovišu mir, dijalog i kulturu sjećanja. Koliko su takve teme važne za mlade generacije u Bosni i Hercegovini?
Kultura sjećanja mi je jedna od omiljenih tema koje obrađujem. Mnogo volim Bosnu i Hercegovinu, mnogo cijenim sve ono što su prethodne generacije učinile kako bismo mi danas bili slobodni i svjesni. Iz tog razloga osjećam neki “dug”, a najbolji način da se odužim jeste da o tome učim, istražujem i plasiram to u javnost. Aktivnosti Međureligijskog vijeća u kojima sam učestvovala ticali su se pogleda na dijalog i metodologije koja pomaže da se on njeguje.
Kao neko ko se bavi islamskom vjeronaukom i pedagogijom, šta smatraš najvećim izazovom odgoja djece u vremenu društvenih mreža i brzih promjena?
Ovo je jako dobro pitanje, s obzirom na to da živimo u konzumerističkom vremenu gdje je nemoguće približiti tu umjerenost u svemu što radimo. Mi smo navikli imati sve, sad i odmah, a kamoli djeca i generacije koje dolaze i koje će dolaziti. Jedan od najvećih izazova jeste upravo nedostatak komunikacije, ali i rada na sebi. Da bi dijete uvidjelo prave vrijednosti, mora ih prvo vidjeti kod svog odgajatelja. Da bismo uspjeli odgajati generacije koje su kvalitetne, prvo i sami moramo postati takvi. Nedosljednost i nesposobnost predstavljaju najveću prepreku u odgoju djece danas. I ono što je jako opasno, a vrlo često se dešava, jeste da roditelji, odgajatelji idu “linijom manjeg otpora” pa onda umijesto da razgovaraju s djecom, igraju se s njima, savjetuju ih, oni im daju uređaje da ih odgajaju, jer je tako lakše. Ključan je pogled na roditeljstvo. Ako zaista prihvatiš roditeljstvo kao misiju i shvatiš da si tu djecu dobio u amanet i da su “test”, te da zavise od tvog puta, onda ćeš sigurno raditi sve da ih izvedeš na selamet. Zamislimo šiblje koje je blokiralo cestu. Tada niko ne može proći. To šiblje je sve ono loše (loše osobine, loše navike…) – blokira put i nama i onima koji dolaze poslije nas. Ali, ako ga malo pomalo sklanjamo s ceste, pročišćavamo put i nama i onima koji dolaze poslije nas. I naravno, ne treba se boriti protiv djece. Djeca nisu neprijatelji. Treba se boriti protiv poroka, protiv anomalija u društvu… moramo naučiti govoriti njihovim jezikom.
Kada pogledaš svoj dosadašnji put – od rada u mektebu do medijskog angažmana i predavačkog iskustva – na šta si posebno ponosna?
Malo nezahvalno pitanje, jer odgovor na to još uvijek nisam pronašla. Ne mogu reći da nisam na ništa ponosna, jer smatram da ima dosta kvalitetnog sadržaja koji sam, uz Božiju pomoć, proizvela, ali, ne bih rekla da je to ponos, više neka odgovornost i svakodnevna škola. Neki ljudi misle da ja samo podučavam, da samo pripremam emisije i razgovaram s gostima, ali, ustvari, realnost je mnogo dublja – to je moj način za učenje – jer, ponekad imam osjećaj da ja mnogo više naučim od onih koje podučavam. Spomenula sam maloprije koliko me svaki moj sagovornik obogatio i mnogo čemu naučio. Tako da, osjećaj ponosa bih ipak zamijenila osjećajem odgovornosti i svjesnosti i želje da sve ono što sam uradila bude primljeno kod dragog Boga, sve ono što radim, da dovedem do kraja, a sve ono što budem radila, da bude sa pravim nijetom i jasnim ciljem.
Koja su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
U ovim stvarima sam više spontana. Imam želje i očekivanja, ali, ne planiram, već djelujem. Ono što se u tom trenutku čini kao dobar izbor – to izaberem. Trudim se da sve što radim ostavi trag. Tako da, svašta je za očekivati.
