Bio je pažljiv na način koji te iznenadio, zvao je kada je rekao da će zvati, pamtio je detalje koje ni sama nisi zapamtila o sebi, gledao te je kao da si nešto rijetko i vrijedno.

A onda, gotovo neprimjetno, počeo je da nestaje. Ne odjednom, polako, kao da se interesovanje polako isušuje, kap po kap, a ti gledaš i ne možeš da razumiješ što si pogriješila.

Nisi pogriješila ništa.

Problem nije bio u tebi, problem je bio u tome da si od samog početka bila trofej, ne partner.

Što je zapravo lovac na trofeje?

Termin zvuči grubo, možda je čak i nepravedan, jer većina ovih ljudi nije svjesna što radi. Nisu manipulatori iz hobija, nisu hladne sociopate koji planiraju bol koji ostavljaju za sobom.

Ali jesu nešto specifično, to su osobe čiji ego živi od osvajanja, ne od veze.

Psihološki gledano, radi se o osobama kojima je intimnost duboko nelagodna, a ta nelagodnost se maskira u intenzitet na početku veze. Bombardovanje ljubavlju, pažnjom, posebnošću, sve to nije nužno laž. U tom trenutku oni to zaista osjećaju, ali osjećaju uzbuđenje lova, ne ljubav prema čovjeku.

Čim si “njihova” prestaje uzbuđenje, sa njim nestaje i sve ostalo.

Zašto je to obrazac, a ne slučajnost?

Jer se ponavlja. Uvijek sa istom strukturom: intenzivan početak, postepeno hlađenje, zbunjujuće distanciranje, a onda ili kraj ili nova “faza” osvajanja kada osjete da ih gubite.

Taj ciklus nije slučajan, on je simptom.

Iza njega najčešće stoji nešto što psiholozi zovu izbjegavajući stil privrženosti, duboko usađeno uvjerenje da bliskost znači gubitak slobode, ranjivost, ili neizbježno razočarenje. Takve osobe naučile su, negdje daleko u djetinjstvu, da je sigurno ostati na distance, da voljeti previše znači biti previše izložen.

Osvajanje je savršen kompromis, dobijaju potvrdu, dokazuju sebi da su poželjni, osjećaju “nešto”, ali nikada ne dođu dovoljno blizu da bi mogli biti povrijeđeni.

Ti, nažalost, ostaneš sama sa pitanjem što je to zbog čega nisam bila dovoljna?

Ponekada smo i sami lovci, ponekad smo oboje u različitim vezama, u različitim periodima života. Postavi sebi ovo pitanje: Što se dešava sa tvojim interesovanjem poslije potvrde od nekog?

Ako osjećaš da uzbuđenje naglo opada čim veza postane stabilna, to je važan podatak o tebi. Ako ti je nejasno i neudobno kada neko zaista želi biti tu, dugoročno, mirno, bez drame, vrijedi to istražiti.

Jer ponekad ono što zovemo “hemijom” zapravo je anksioznost, a ono što zovemo “dosadnom vezom” zapravo je sigurnost, nešto sa čim nismo naučili da živimo.

Što ostavlja lovac na trofeje?

Ostavlja osobu koja počinje da sumnja u sebe, koja retrospektivno analizira svaki razgovor, koja se pita je li bila “previše” ili “premalo”, previše dostupna ili nedovoljno misteriozna.

Ostavlja i nešto suptilnije, poremećen osjećaj za ono što je normalno u ljubavi. Nakon intenziteta koji je lovac donosio, sve ostalo izgleda blijedo. Stabilna, prisutna, brižna osoba izgleda “bez šarma”. Ravnomjerna pažnja izgleda kao nezainteresovanost.

To je možda najdugoročnija šteta, ne slomljeno srce, nego iskrivljen kompas.

Zašto se vežemo za lovce?

Dijelom zbog hemije i to prave, neurološke hemije. Nesigurna privlačnost, naizmjenična toplina i distanca, neizvjesnost, sve to aktivira iste puteve u mozgu kao i supstance zavisnosti. Intermitentno pojačanje je najmoćniji psihološki mehanizam koji postoji.

Ali postoji i dublje objašnjenje za mnoge od nas.

Ako smo odrasli u porodicama gdje ljubav nije bila sigurna, gdje je bila uslovljena, nestalna, zaslužena a ne data, onda nam nešto nesvjesno govori da je to ljubav, da ljubav treba zaraditi. Da nešto stabilno i pouzdano nije “pravo” jer to nikada nismo iskusili kao ljubav.

Lovac na trofeje savršeno se uklapa u taj obrazac, on potvrđuje ono što znamo. Čak i kada nas boli.

Izlaz nije ni u tome da postaneš nepristupačnija, manje “laka za osvajanje”, da igraš igre da bi zadržala interes.

Izlaz je u razumijevanju, stvarnom, dubokom razumijevanju, zašto ti je ta dinamika poznata, zašto ti uzbuđena nesigurnost izgleda kao ljubav, a mirna prisutnost kao ravnodušnost.

To razumijevanje ne dolazi brzo, ne dolazi iz jednog teksta, pa ni iz deset. Dolazi iz odluke da se zaista pogledaš sa mjerom samilosti prema sebi i sa mjerom hrabrosti da vidiš obrazac.

Dolazi iz terapije, iz razgovora koji idu ispod površine, iz odnosa sa ljudima koji ostaju čak i kada nema drame.

I dolazi iz jedne tihe, teške spoznaje, da zaslužuješ ljubav koja ne mora da boli da bi bila prava.

Lovci na trofeje nisu čudovišta, ni ti nisi naivna što si nasijedala. Oboje nosite rane koje su starije od vas.

Ali rane nisu sudbina.

Obrazac koji se ponavlja nije dokaz da nešto nije u redu sa tobom, on je poziv da pogledaš dublje. Da se zapitaš ne samo “zašto on/ona odlazi”, nego “zašto ja biram ljude koji odlaze”.

Jer u trenutku kada to pitanje postane iskreno tvoje, ne optužujuće, nego radoznalo, nešto počinje da se mijenja.

Polako. Bez pritiska. Stvarno.

Autor: Mayya Ushioko