Ilda Halilčević je vizualna umjetnica i pedagoginja koja trenutno živi i radi u Sarajevu.
Umjetnost je njen osnovni jezik preživljavanja percepcije, a još kao dijete povlačila se u svoj svijet crtanja, ponekad potajno po zidovima crtajući, što je rano pokazalo njenu potrebu zadržati svijet pod kontrolom i za vizualnim istraživanjem. Danas tu potrebu prenosi u različite medije, istražujući kako se lično iskustvo raspada, transformiše unutar savremenog vizualnog jezika.
Šta za tebe predstavlja umjetnost i kojim medijima najčešće pristupaš u svojoj praksi (slikarstvo, video, performans, fotografija, new media)?
Za mene umjetnost predstavlja potrebu da probudi “mrtvu” svijest, uneseći nesavršenost i neobičnost u život, u naše svakodnevne mehaničke identitete i odnose. Ona je način da artikulišem ono što inače prolazi neopaženo, naravno ako imamo dobar „optički aparat“ za to. Istovremeno, umjetnost proces sublimacije mojih proživljenih ličnih iskustava, sve ono što proživim, bilo da je neugodno ili teško nastojim prevesti kroz svoj vizualni jezik. U tom smislu bliska mi je misao Rilkea, o potrebi da se uđe u vlastitu unutrašnjost, jer upravo iz tog prostora nastaje istina i umjetnički impuls. U svojoj praksi koristim različite medije, slikarstvo, fotografija, video, performans i novi mediji, jer mi svaki od njih omogućava drugačiji pristup, dajući širinu i slobodu izražavanja. Slikarstvo i fotografija su mi često polazna tačka, način imaginarnog posjedovanja prošlosti, dok video i novi mediji nastavljaju tu liniju u savremenom kontekstu. Zapravo, nikada se ne ograničavam na jednu formu već dopuštam sebi otvorenost i eksperiment kao sastavni dio procesa.
Kako digitalni alati i tehnologije utiču na tvoju umjetničku praksu?
Digitalni alati i tehnologija imaju ključnu ulogu u mojoj praksi jer mi omogućavaju istraživanje percepcije i vlastitog identiteta izvan ograničenja fizičkih medija. Često koristim softverski generirane vizuale, glitch efekte, digitalne intervencije, bavim se pitanjima nestabilnosti slike, greške i fragmentacije savremenog iskustva. Tehnologiju ne doživljavam isključivo kao alat, već prostor u kojem se identitet formira, raspada i transformiše, spajajući fizičko iskustvo s virtuelnim zapisom u hibridne forme koje odraćavaju način na koji danas doživljavamo stvarnost.
Zbog čega je glitch estetika važan segment tvog rada?
Glitch estetiku koristim kao svjestan poremećaj, grešku koja odbija da se ispravi. Kao neko rođen 2000-ih, ovaj vizuelni jezik mi je prirodan. Odrastala sam uz televiziju i digitalne medije obilježene smetnjama, greškama i prekidima slike. U svom radu često polazim od sebe, od fragmentacije vlastitog identiteta i nestabilne slike o sebi, koja nije uvijek ugodna niti “uredna”, već fragmentirana i destabilizirajuća. Kroz namjerne greške i distorzije istražujem percepciju gledatelja i nastojim poremetiti njegova očekivanja. Suočen s vizuelnom „čudnošću”, gledatelj biva pozvan šta se krije iza njegove vlastite, učešljane normalnosti, kao i granice između stvarnog i virtuelnog.
Kako vidiš trenutno stanje i dinamiku umjetničke scene u Bosni i Hercegovini?
Umjetnička scena u Bosni i Hercegovini je mala, s izraženim nedostatkom kontinuirane i struktuirane kritike. To stvara prostor u kojem se često proizvodi privid znanja, ali rijetko dublja refleksija ili dijalog. Zbog toga scena djeluje sumorno, gotovo elegično. Često imam osjećaj da se radovi ne vrednuju kroz ozbiljnu analizu, već kroz pripadnost, vidljivost ili trenutni diskurs. Naša društvena scena još uvijek uči kako da prepozna i vrednuje kulturni rad, što dodatno oblikuje izazove i prilike u umjetničkom izrazu. To sve stvara određenu stagnaciju, ali i potrebu da sa se kroz vlastitu praksu insistira na drugačijem, kritičnijem i iskrenijem pristupu. Upravo u tom raskoraku postoji i potencijal za promjenu, ali i izazov.
Kao nastavnica Likovne kulture i predmeta Društvo, kultura i religija, kako vidiš odnos najmlađih prema umjetnosti danas?
Kao nastavnica generacije Z (smijeh), moram reći da rad s djecom pruža direktan uvid u matricu društva Bosne i Hercegovine, naše obrasce i odnose prema umjetnosti, kulturi i identitetu. Najbolju sliku dobijete kada u učionici imate djecu iz različitih pozadina tada jasno vidite bogatu slojevitost našeg naroda, ali i ozbiljna ograničenja obrazovnog sistema, koji umjetnost često svodi na formu, a rijetko na proces mišljenja. Djeca su prirodno radoznala i senzibilna prema vizuelnom izražavanju, ali njihov odnos prema umjetnosti često je ograničen nedostatkom konteksta i kritičkog okvira. Tehnologija, iako im bliska, ponekad dodatno udaljava od neposrednog iskustva stvaranja. Kao neko ko pripada toj malođj generaciji, taj jaz razumijem, ali ga ne doživljavam kao opravdanje. Zato smatram da je izlaganje djece savremenoj umjetnosti važno, često ih vodim na aktuelne izložbe i u muzeje, da bi naučili postavljati pitanja, sumnjati i razvijati vlastitu percepciju. Rad s djecom me podsjeća da umjetnost ne trpi laž. Djeca su, kako se kaže „mali ljudi “, ali upravo to zahtijeva da im se pristupa odraslo i iskreno. Ta njihova neposrednost i sposobnost opažanja koja razotkriva slabost sistema, često me tjera da preispitam i svoje vlastite pozicije.
Na šta si najviše ponosna u dosadašnjem radu?
Pitanje ponosa mi je zanimljivo jer ga ne doživljavam kroz uspjehe, trijumfe ili vanjske potvrde. Ako bih ga uopšte imenovala, ponos za mene leži u sposobnosti da ostanem u kontaktu s vlastitim unutrašnjim prostorom, sa sumnjom, nelagodom i tišinom i da upravo iz tih stanja gradim rad, umjesto da ih prikrivam ili potiskujem. U tom prostoru nalazim mekoću i snagu koje doživljavam kao suštinu života. Ponos, u tom smislu, nije nagrada, već proces: spremnost da se ostane vjeran sebi i u stalnoj potrazi za smislom i istinom, kako kroz umjetnost, tako i kroz život.
