Stajao sam na rubu – ne metaforički, nego doslovno, na ivici vlastitog uma. Nije bilo svjetla, samo beskrajna praznina i osjećaj da je sve što jesam nepopravljivo slomljeno. I onda sam počeo pisati. Neka olovka dotakne papir i pusti tu bol da se izlije. Pisanje nije bilo samo bijeg – bilo je preživljavanje. Svaka riječ bila je korak unazad s tog ruba, svaki stih otkucaj srca koji mi je dokazao da još uvijek dišem. Poezija je postala moj spas, moj način da imenujem haos u sebi i da ga pogledam u oči. Da ga podijelim sa svijetom, jer kad ga podijeliš, nekako postaje lakši.
I to me dovodi ovdje, jer dok sam ja pronašao svoj izlaz, znam da mnogi nisu. Pogotovo u ovoj našoj kući od tišine i srama, gdje se o mentalnom zdravlju šapuće ili, češće, uopšte ne govori. Mi smo naučeni da gutamo suze, da skrivamo svoje strahove i da nosimo maske dok iznutra pucamo. Čitava generacija odrasla je pod tim krovom, naučena da su osjećaji slabost, da se problemi rješavaju sami od sebe, ili – ako baš mora – u tišini i iza zatvorenih vrata.
“Bit će bolje”, “Ma pusti to”, “Ah, šta te briga”, te milijarda drugih otrcanih fraza koje nisu produktivne, uče nas apatiji i podsjećaju da nas svijet uopšte ne čuje. Tako vremenom prestanemo da govorimo…
Ali, šta ako tišina ne rješava ništa? Šta ako nas upravo ona ubija, komad po komad?
Život s borderline poremećajem ličnosti (BPD) nije život na ivici – to je život iznad provalije, svakog dana. Sve je intenzivno, nepredvidivo, bolno. Voliš previše, mrziš previše, osjećaš previše, a iznutra si toliko prazan da se pitaš postojiš li uopšte. Sve u tebi vrišti za bliskošću, ali čim ti se neko približi, strah te natjera da ga odgurneš. Jednog dana si centar vlastitog svijeta, sutra si niko i ništa. To nije samo zbunjujuće – to je iscrpljujuće. I tu je ona praznina, najveći neprijatelj. To nije samo osjećaj tuge. To je crna rupa koja proguta sve u tebi i ostavi te da lebdiš, nesposoban da se vežeš čak ni za sebe.
Ima li išta gore od toga? Ima. To što ta provalija nije samo tvoja. Ona povuče i ljude koje voliš. Jer BPD nije samo tvoja stvarnost, to je i njihova. Ljudi koji nas vole često postaju taoci našeg straha, naših promjena raspoloženja, naših previše jakih emocija. Jednog dana ih volimo više nego što smo ikoga voljeli, a već sutra ih guramo od sebe jer smo uvjereni da će nas napustiti. Ti ljudi postaju naše ogledalo – preuzimaju našu bol, naše frustracije, naša pitanja “ko sam ja?” Voljeti nekoga s BPD-om znači hodati po minskom polju – svaki korak je potencijalna eksplozija.
Ako imate BPD, molim vas da potražite pomoć. Nema heroizma u tome da se borite sami. Terapija, pisanje, prijatelji, porodica – sve su to koraci koji vas mogu spasiti, kao što su spasili mene.
Isto tako, ako volite nekoga s BPD-om, znajte da njihova borba nije lakša od vaše. Oni ne žele da vas povrijede. Pokušajte postaviti granice, pokušajte tražiti podršku za sebe, jer i vaša bol je stvarna. Pružite priliku za razumijevanje sebi, ali i njima.
Ali iznad svega, nemojte ih definisati kroz njihove greške. Mi nismo naše dijagnoze. Mi smo ljudi koji se bore, koji pokušavaju, koji se nadaju da je ljubav jača od straha.
Na kraju – da bismo došli do iscjeljenja – svi mi, sa ili bez BPD-a, zaslužujemo da živimo u kući koja nije napravljena od tišine. Potrebna nam je kuća koja je topla, otvorena, i puna podrške. Ne možemo čekati da ta kuća sama nikne. Moramo je sami sagraditi, riječ po riječ, korak po korak. Progovoriti o onom što nas boli prije nego što nas ta bol potpuno uništi. Šutnja nije rješenje. Šutnja je smrt. A mi smo rođeni da živimo, da stvaramo, da volimo – čak i kad nas boli.
Zbog boli i tišine sam postao Šapat Pera – ali ne planiram samo da šapućem, ima da vrištim sve dok se naš glas ne čuje; dok naša borba ne bude shvaćena, dok ne zaliječimo mrtvo tkivo prije negoli postane još jedno mrtvo tijelo.
Ovog proljeća namjeravam da objavim zbirku poezije koja nosi naziv “Granične misli”. To će biti prva nota melodičnog vriska revolucije poimanja mentalnog zdravlja na našim prostorima. Jesen 2025. donijet će veliki projekat “Četiri sezone mentalnog zdravlja” – u suradnji sa dodatnim autorima i umjetnicima drugih vrsta. Nećemo odustati sve dok ova tišina – ta generacijska trauma, ne ostane zakopana duboko ispod površine, gdje je naša djeca nikada neće pronaći. Pisat ćemo, slikati, svirati i plesati – zbog njih.
Učinit ću to i zbog sebe, zbog onih koje volim, zbog ove naše kuće u koju još uvijek bezrezervno vjerujem.
Zbog vas, koji ste uvjereni da ste sami – a nikad to niste bili.
*Sandi Begić (Šapat Pera) je autor poezije i proze na bosanskom i engleskom jeziku. 2021. godine je objavio svoju prvu zbirku poezije “This Is How You Save the World” (Ovako ćeš spasiti svijet), a u 2025. godini planira da objavi zbirku “Granične misli”, koja govori o ljubavi i životu kroz prizmu graničnog poremećaja ličnosti (BPD).*
