Ilhana Tinjak je doktorica medicine u Domu Zdravlja Stari Grad Sarajevo. Trenutno radi kao dio Dispanzera za školsku djecu i omladinu.
U razgovoru za dobarportal.net ističe da je završila Medicinski fakultet u Sarajevu, a da je kroz studij i neposredno nakon diplomiranja, volontirala u sklopu raznih zdravstvenih ustanova: Klinički centar Klinika za dječiju hirurgiju, Urgentni centar Opće bolnice, Odjel za opću i abdominalnu hirurgiju ASA Bolnice, Odjel za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju LKH Graz. Dodaje da za nju medicina predstavlja mnogo više od samog izbora karijere, to je, kako navodi, njen način života.
Šta Vas je motivisalo da upišete medicinu i kako ste se odlučili za rad s djecom?
Medicinu sam upisala primarno iz ljubavi prema nauci i razumijevanju ljudskog organizma. Na pretkliničkim godinama studija – prve tri, potpuno sam se očarala anatomijom i fiziologijom ljudskog organizma, ali nešto je svakako nedostajalo. Tek kada su počeli klinički predmeti i vježbe na Klinikama, interakcije sa ljudima – primijenjena medicina – tada se sve uklopilo na svoje mjesto. Sve je dobilo svrhu. Učit ću i razumijevati nauku ljudskog organizma, radi pomoći drugome u onome što je najosjetljivije: zdravlju. Čvrsto sam shvatila da je ovo moj pravi životni poziv. Trebale su vježbe iz dječije hirurgije da zapravo shvatim i koje je polje mog zanimanja – hirurgija. A rad sa djecom je došao prirodno – u mojoj cijeloj porodici svi rođaci i rodice su mnogo mlađi od mene. Odrastajući sam naučila kako pristupati djeci. A pri tome, moja mama je učiteljica. Možemo reći da je rad sa djecom izabrao mene.
Kako izgleda jedan Vaš radni dan u ordinaciji s najmlađim pacijentima?
Svaki dan je drugačiji, jer se i djeca mnogo razlikuju. Tu su djeca koja su vrlo otvorena i društvena, koja vole da govore i koja se ne plaše ljekara – tu je već jednostavno raditi svoj posao. Ali naravno, postoje i djeca koja su zatvorenija i povučenija, djeca koja ne vole posjete ljekaru – za takvu djecu imam spremne naljepnice. Važno je da djeca osjete da vam mogu vjerovati. Pri radu sa najmlađima, često se znamo fokusirati na roditelje. To je naravno važan dio interakcije i nužno je roditeljima objasniti sve što radite i zašto to radite, kako biste i postigli maksimalnu suradljivost. Ali ne smije se zaboraviti i mali pacijent koji je tu i sjedi na stolici za pregled. Njemu je važnija neverbalna komunikacija – osmijeh, ton glasa, topla riječ, dovoljni su da znaju da su na mjestu gdje neko želi da im pomogne.
Koji su najveći izazovi u komunikaciji s djecom, ali i njihovim roditeljima?
Djeca su posebna – kao što rekoh, mnogo im je bitna neverbalna komunikacija. Posebno mlađim pacijentima. Poseban je izazov održavati s njima odnos koji im ulijeva povjerenje, naročito ako su imali neprijatna iskustva ranije. Međutim, ja sam donijela jednu odluku prije rada u primarnoj zdravstvenoj zaštiti sa djecom školskog uzrasta – maksimalno poboljšati njihovu percepciju ljekara, upravo kroz nešto blaži i nešto topliji pristup. Roditeljima je važno sve objasniti. Naravno, postoje izuzeci, kao i u svemu, ali ako objasnite tačno šta je u pitanju, zašto ste donijeli odluku u tretmanu i dijagnostici koju ste donijeli, uglavnom su rezultati povoljni. Mislim da je najnezgodnije samo površno ili nikako ne objasniti razloge svojih medicinskih postupaka.
Kako ocjenjujete svijest roditelja o zdravlju djece danas?
Vrlo je nezahvalno vrijeme. Umjetna inteligencija i internet su omogućili da su roditelji informisani kroz neprovjerene izvore. Nekoliko sesija na internetu ne može zamijeniti studij, a onda naravno i iskustvo koje se stiče svakodnevnim radom u medicini. Međutim, istovremeno, kroz adekvatne izvore, razvoj svijesti nikad nije bilo lakši – npr. nedavna inicijativa za HPV vakcinaciju. Pozitivno sam bila iznenađena brojem roditelja koji su vakcinisali i svoje djevojčice, ali i dječake.
Koje su najčešće greške koje roditelji prave kada je riječ o zdravlju djece?
Kako je upravo iza nas zimski period, u kojem je bilo mnoštvo respiratornih infekcija, mogu reći da je jedna od najčešćih grešaka previše rani posjet ljekaru. Roditelju znaju doći sa djecom navodeći da su ih “upravo pozvali iz škole jer imaju temperaturu”. Najveći broj respiratornih infekcija je uzrokovan virusima – prolaze na simptomatsku terapiju, nakon nekoliko dana. Roditelji dovode djecu odmah, očekuju antibiotike, a najbolji pristup je metod tzv “odgođenog propisivanja antibiotika” – sačekati barem 2-3 dana. Pri tome, rizikuju da se djeca zaraze i drugim patogenima dok sjede u čekaonici sa drugom bolesnom djecom. Naravno, treba biti razuman – postoje znaci i simptomi koji se ne smiju ignorisati i zahtijevaju hitan dolazak ljekaru. Ali govoreći o prehladama i sličnim stanjima, bolje je malo sačekati. I naravno, još jedna važna greška je insistiranje na antibiotskoj terapiji. Ne znam odakle je idalje prisutno to uvjerenje da je antibiotik magično rješenje za svako stanje u organizmu. Možda ne bi bilo loše poduzeti inicijative edukacije roditelja o stanjima gdje je antibiotik zaista nužan, a gdje nije.
Koja su Vaša očekivanja i planovi za budućnost?
Nadam se prolasku kroz sve nivoe zdravstvene zaštite – trenutno sam na primarnom, ali voljela bih se okušati i na višim. Hirurgija je moja prva ljubav, nadam se da ćemo se ponovno susreti.
