Dželila Tinjak je 24-godišnja Sarajka koja pohađa master studij iz oblasti Data Science-a (MSc in Information Technology) na Internacionalnom Burch univerzitetu, gdje je prethodno stekla zvanje bachelora informacionih tehnologija, odnosno softver inžinjera. Iako je tehnologija njen primarni profesionalni fokus, oduvijek je težila svestranosti.
Veliku ljubav gaji prema muzici – završila je osnovnu muzičku školu za violinu, učestvovala na federalnim takmičenjima i imala čast svirati u Dječijoj filharmoniji Balkana. Muzika je i dalje prati, pa je danas članica hora, a samostalno je naučila svirati i gitaru. Također, njeguje i ljubav prema sportu i pokretu; trenutno trenira ples, dok se ranije godinama takmičarski bavila plivanjem i odbojkom. Rekreativno skija i kliže, a u slobodno vrijeme voli kuhati, fotografisati, baviti se modelingom i pratiti razne sportove.
Pored maternjeg, tečno govori engleski i turski, poznaje njemački i italijanski, te čita arapsko pismo. Uz sva ova interesovanja, smatra da je volonterski rad, poput njenog angažmana u organizaciji Islamic Relief, odigrao ogromnu ulogu u njenom ličnom razvoju. Sva ta različita interesovanja i stečena iskustva oblikovala su je u osobu kakva je danas.
Šta Vas je najviše motivisalo da odaberete IT sektor?
Iskreno, nisam od onih koji su od malih nogu znali da žele biti inžinjeri, niti sam se prvobitno vidjela na tehničkom fakultetu s predmetima poput matematike i fizike. Kada je došlo vrijeme za odluku o karijeri, prvo sam se pitala mogu li moji hobiji postati moj životni poziv. Voljela sam jezike, ali nakon što sam par puta radila kao prevodilac na Sajmu turskih bolnica, shvatila sam da to ipak nije posao u kojem se dugoročno vidim. Slično je bilo i s muzikom – ona me neizmjerno ispunjava, ali je nisam osjećala kao svoj profesionalni put. S druge strane, svijet računara i videoigara oduvijek mi je bio blizak. Znala sam da je IT izuzetno tražena industrija koja nudi stabilnost i odlične uslove, ali ono što me je presudno privuklo bio je izazov. Željela sam napredovati kao osoba, usvojiti taj specifični, inžinjerski način razmišljanja i testirati vlastite granice. To je za mene bio veliki izlazak iz zone komfora. Imala sam i određenu dozu straha, jer nisam osoba koja želi samo pisati kod iza ekrana – volim dinamiku, rad s ljudima i komunikaciju. Ipak, nešto u meni je prosto govorilo da je to moj put. Odlučila sam vjerovati toj intuiciji i vrlo brzo sam shvatila ono najvažnije: IT je mnogo više od samog kucanja koda. To je industrija koja spaja kreativnost, rješavanje problema i timski rad, i danas sam presretna što sam prihvatila taj izazov. Svako ima svoj put, a ja bih svoj, ovakav kakav jeste, opet i iznova izabrala.
Koje vještine smatrate ključnim za mlade koji žele započeti karijeru u IT industriji?
Ljudi često misle da je IT isključivo pisanje koda i sjedenje pred ekranom, ali tehničko znanje je tek osnova. Ono što vas zaista izdvaja na tržištu su vaš pristup radu i soft skills (meke vještine). Tehničko znanje se uvijek može nadograditi, ali ako ste vrhunski stručnjak, a nemate razvijene komunikacijske vještine i težak ste saradnik u timu, to je kod poslodavaca ogroman minus. Dobra komunikacija, međusobno poštovanje i poznavanje pravih ljudi često su presudni faktori za uspjeh. Poslodavci za juniorske pozicije prije svega traže osobu koja je potencijal – motivisana, vrijedna i spremna da uči. Uz to, ključni su fokus, dobra organizovanost i jasan pravac. U IT industriji se svakodnevno susrećete s problemima, zbog čega je istrajnost apsolutno neophodna – najvažnije je ne odustajati kada postane teško. Morate biti proaktivni, preuzimati inicijativu i stalno istraživati. Budite “prisutni” (present) u onome što radite, stvarajte kontakte i ne čekajte da vam neko servira priliku na pladnju. Vjera u sebe i svijest da je sve moguće naučiti su presudni. Zato je moj najveći savjet mladima: trud, trud i maksimalan trud. To se na kraju, bez izuzetka, uvijek isplati.
Na šta ste najviši ponosni u dosadašnjem radu?
Kada se osvrnem na dosadašnji put, najviše sam ponosna na osobu u koju sam izrasla, na činjenicu da nikada ne odustajem i što čvrsto vjerujem u sebe. Ponosna sam na apsolutno sva iskustva i poznanstva koja su oblikovala moj put, a mreža kontakata koju sam usput ostvarila za mene predstavlja neprocjenjivo bogatstvo. Ako govorimo o konkretnim dostignućima, u profesionalnom smislu izuzetno sam ponosna na svoje iskustvo u Verlab Institutu. Tamo sam, kao IT Engineer Intern, imala jedinstvenu priliku pristupiti superkompjuteru (HPC) i raditi na optimizaciji TrueAId CNN modela za medicinsku dijagnostiku, što je krunisano i pisanjem naučnog rada. Također, neizmjerno sam ponosna na svoju trenutnu praksu i poziciju Software Engineer Interna u kompaniji Symphony. Biti u takvom okruženju, raditi rame uz rame sa nevjerovatno talentovanim, izvranrednim ljudima punim potencijala, za mene je ogromna privilegija, ali i fantastična prilika za dalji profesionalni razvoj. S druge strane, izvan čisto tehničkih okvira, duboko sam ponosna na svoje volontersko iskustvo u organizaciji Islamic Relief. Kroz taj angažman imamo priliku pomagati djeci bez roditeljskog staranja (jetimima) i socijalno ugroženim porodicama u Bosni i Hercegovini, kao i djeci Gaze. Uz to, ponosna sam i na nedavno učešće u ulozi govornika na STARfestu. Imati priliku stati pred srednjoškolce, podijeliti sa njima svoju priču i motivisati ih za budućnost, za mene je bio jedan od najdražih i najvažnijih trenutaka do sada.
Koliko Vam praksa pomaže da povežete teoriju s fakulteta sa stvarnim poslovnim zadacima?
Praksa je apsolutno neprocjenjiva. Na fakultetu jesmo radili brojne praktične projekte koji su mi dali odličan temelj, ali tek kada dođete na pravo radno mjesto – poput mojih iskustava u IT Kahvani, Verlab Institutu, a sada i u kompaniji Symphony – vidite pravu, širu sliku. U praksi vrlo brzo shvatite da u IT industriji nije poenta samo napisati kod koji radi. Tek na stvarnom poslu naučite kako zaista funkcioniše produkcija, koliko je bitna organizacija tima, preuzimanje odgovornosti i rad s ljudima. Tada počnete paziti na milion sitnica koje na fakultetu možda niste ni primjećivali, a koje su u stvarnom poslovanju presudne za uspjeh projekta. Pored tehničkog dijela, praksa vas uči i pravom poslovnom odnosu, gdje se najviše cijene kvalitet rada, proaktivnost i međusobno poštovanje. Odličan primjer za to je moja prva praksa. Iako tada nisam imala obavezu dolaziti svaki dan niti ostajati puno radno vrijeme, ja sam to ipak radila. To vrijeme sam maksimalno iskoristila da naučim što više od svojih mentora, ali i da samostalno istražujem i usavršavam se. Nisam željela iskorištavati tuđu fleksibilnost; trudila sam se, dolazila redovno i stalno pokazivala inicijativu i volju za radom, učenjem, napredovanjem, ali i doprinosom. Upravo taj stvarni trud i radna etika na terenu rezultirali su time da su mi ponudili produžetak prakse i zaposlenje. Iako tu ponudu na kraju nisam prihvatila zbog druge, bolje prilike, to mi je bio jasan znak da je ono što radim ispravno te da se pravi trud itekako primijeti i cijeni.
Koliko je zahtjevno balansirati između više projekata i obaveza?
Zahtjevno jeste, ali tajna uspješnog balansiranja leži u dobroj organizaciji i jasnom postavljanju prioriteta. Moj pristup je vrlo direktan: jednostavno nema mjesta za stres, prekomjerno razmišljanje unaprijed (overthinking) ili strah od toga “šta ako se nešto loše desi”. Ne trošim energiju na brigu i žaljenje, već se isključivo fokusiram na akciju. Kada imam pred sobom obavezu, sjednem, razmotrim najbolje opcije u tom trenutku i donesem odluku. Trudim se obuhvatiti sve moguće scenarije kako bih isporučila najbolji rezultat i dajem 100% od sebe da taj zadatak odradim vrhunski, a ne polovično. Vjerujem da se iz svakog novog projekta i izazova može naučiti nešto vrijedno, a svaki dan koji provedete u učenju, radu i konkretnoj akciji je izuzetno dobro iskorišten dan.
Koja su Vaša očekivanja i planovi za budućnost?
Po prirodi sam veoma ambiciozna osoba, nemam ograničene vidike i moje se ambicije definitivno ne vežu samo za jednu stvar. Imam zaista mnogo planova, pa neću odmah otkriti baš sve! Kratkoročno, fokusirana sam na završetak master studija, nakon čega planiram nastaviti akademsko usavršavanje upisom na doktorat (PhD). Privatno, cilj mi je naučiti barem još dva strana jezika i usvojiti neke potpuno nove vještine koje me zanimaju. Dugoročno gledano, velika mi je želja osnovati i razvijati vlastiti biznis. Znam da je put do toga dug, ali apsolutno sam spremna na sve izazove i kontinuirano učenje koje takav cilj zahtijeva. Uz profesionalni uspjeh, izuzetno mi je važno da kroz sve što radim nastavim pomagati ljudima. Moj krajnji cilj je da ne prolazim kroz život samo da bi “prošlo vrijeme”. Želim svojim radom ostaviti trag, učiniti nešto korisno i stvoriti vrijednost od koje će društvo imati konkretnu korist. Najvažnije od svega jeste to što čvrsto vjerujem u sebe. Duboko sam uvjerena da ništa nije nemoguće; uz pravi mentalitet i trud, sve je moguće, i sigurna sam da ću sve ove ciljeve i ostvariti.
