Atina Perković, rođena je u Sarajevu, a trenutačno živi u Livnu, gdje je zaposlena u Ministarstvu unutarnjih poslova Hercegbosanske županije te je autorica knjige „Glas tišine“.
Diplomirala je kriminalistiku te magistrirala međunarodnu i regionalnu sigurnost na Univerzitetu u Sarajevu, gdje je trenutačno doktorandica sigurnosti na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije (FKKSS UNSA).
Tijekom svog obrazovanja posebno se usmjerila na teme nasilja nad ženama. Tema njenog magistarskog rada bila je „Femicid u Bosni i Hercegovini i njegove sigurnosne implikacije“, kroz koju je detaljno istraživala ovaj društveni problem. Upravo kroz to istraživanje uočila je da je problem često prikriven tišinom te da se o njemu govori nedovoljno.
Što je bio ključni motiv za pisanje knjige „Glas tišine“?
Ključni motiv za pisanje knjige bio je osjećaj da se o femicidu govori tek kada se dogodi najgore i kada postane tema novinskih portala i televizijskih emisija. Prije toga postoje brojni znakovi, prijave i vapaji za pomoć koji često ostaju zanemareni. Upravo ta tišina prije tragedije najviše me potaknula da napišem ovu knjigu.
Kako je izgledao proces prikupljanja svjedočanstava?
Proces prikupljanja svjedočanstava bio je težak i emocionalno zahtjevan. Rad sa žrtvama je najteži jer kroz razgovor osjetite njihovu bol i nedostatak razumijevanja okoline, koja često žrtve stigmatizira i staje na stranu počinitelja. Ipak, uspjela sam zadobiti njihovo povjerenje i njihova svjedočanstva prenijeti na papir, uz potpunu anonimizaciju i njihovo dopuštenje. Najvažnije mi je bilo pristupiti tim ženama s razumijevanjem, bez pritiska i senzacionalizma. Razgovori sa stručnjacima iz policije i pravosuđa također su bili važni jer ukazuju na drugu stranu onu koja ponekad nema dovoljno sredstava i resursa da se u potpunosti posveti žrtvama, što jasno pokazuje gdje leže problemi i na čemu trebamo raditi.
Koliko je važno govoriti o femicidu kroz znanstveno utemeljen pristup?
Vrlo je važno da se o femicidu govori kroz znanstveno utemeljen pristup, jer mediji često fokus stavljaju na pojedinačni slučaj, bez šire slike. Znanstveni pristup omogućuje prepoznavanje obrazaca, uzroka i sustavnih problema, što je ključno za prevenciju. Naša akademska zajednica je na dobrom putu, ali potrebno je još više istraživanja kako bi se podigla svijest, kako u društvu, tako i među donositeljima odluka.
Tko je odgovoran za „tišinu društva“?
Za tu tišinu ne možemo kriviti samo jednu stranu. Ona postoji na više razina u institucijama, u obiteljima, ali i u društvu koje često zatvara oči pred nasiljem. Problem je što se odgovornost prebacuje s jednih na druge. Međutim, kroz istraživanja i njihovu prezentaciju možemo smanjiti otpor i stigmatizaciju te doprinijeti da ovaj problem postane fokus svih nas.
Gdje vidite najveće propuste sustava?
Najveći problem je što se nasilje često ne shvaća dovoljno ozbiljno na vrijeme, a prijave se nerijetko banaliziraju, na što se žrtve najčešće i žale. Okolina i susjedi često šute i čak okrivljuju žrtvu. Iako postoje prijave, reakcije nerijetko kasne ili nisu adekvatne. Također nedostaje bolja koordinacija između institucija i jasnija procjena rizika u ranim fazama, što otežava pravovremeno djelovanje prema počinitelju i sprječavanje ponavljanja nasilja.
Što Vas je najviše pogodilo tijekom rada na knjizi?
Najviše su me pogodile priče žena koje su tražile pomoć, ali je nisu dobile na vrijeme, kao i tišina okoline koja nije reagirala. Taj osjećaj da je tragedija mogla biti spriječena ostavlja najjači dojam i ujedno je najteži dio cijelog rada.
Zašto društvo i dalje češće sudi ženama nego nasilnicima?
To je duboko ukorijenjen društveni problem koji proizlazi iz zastarjelih i patrijarhalnih stavova, uključujući ideju da muškarac ima kontrolu nad ženom. Mnoge žene odgajane su tako da šute i ne pružaju otpor. Problem nije samo u odnosima unutar obitelji, već i u širem društvu koje često „ne želi se miješati“, iako prepoznaje nasilje. Takvi arhaični stavovi moraju se mijenjati jer kao društvo moramo jasno odbaciti svaku ideju dominacije i nasilja.
Koju poruku želite poslati ženama koje se još uvijek bore u tišini?
Poruka ženama je da nisu same i da njihova priča ima vrijednost. Važno je potražiti pomoć i govoriti o onome kroz što prolaze, koliko god to bilo teško. Postoje profesionalci koji žele i mogu pomoći, ali prvi korak je da se nasilje prijavi. Tišina nikada ne štiti žrtvu ona štiti nasilje koje može eskalirati u najteže posljedice. Kao društvo moramo graditi nultu toleranciju prema nasilju.
