Roditeljstvo nikada nije mala briga – dobrom roditelju. Pročitah negdje i često mi se ta misao vrati kao pitanje: kako zapravo biti dobar roditelj?
Roditi dijete, odgajati ga najbolje što znaš i možeš. Pružiti ljubav, podršku i obrazovanje. Otvoriti mu vrata znanja i vještina. A onda ga, sa osamnaest godina, pustiti da se snalazi i život upoznaje kroz vlastito iskustvo.
Zvuči li to pomalo surovo?
Ili možda nužno, ako želimo da nauči stajati na vlastitim nogama?
Sa 18 godina mladi ljudi dobiju pravo glasa, pravo da odlučuju o političkoj sudbini države, pravo na vozačku dozvolu. Društvo ih prepoznaje kao odrasle. Ali znači li to zaista da su spremni donositi sve odluke o vlastitom životu?
Ovaj model često nazivamo “zapadnjačkim sistemom”.
S druge strane postoji i onaj naš, balkanski. U njemu također rodiš, odgajaš, pružaš ljubav i podršku – samo što taj proces traje znatno duže. Ponekad i do četrdesete.
Roditeljska ljubav, naravno, traje zauvijek. Ali kod nas se često produži i skrb do mjere da se granice odgovornosti zamagle. Studiji potraju godinama – jer gdje se žuri. Posao se nađe, ali se i lako izgubi – jer se olahko shvati.
“Mama i tata su tu. Šta ima veze. Još se pronalazim.”
Računi će biti plaćeni. Ručak će biti na stolu. Veš opran.
Mama će razumjeti.
Pa se nameće pitanje: je li dijete razmaženo i sebično ili roditelj jednostavno nije znao pronaći mjeru između ljubavi i odgovornosti?
Možda ćemo se složiti, a možda i ne – ali obje krajnosti djeluju pomalo pogrešno.
Zapadnjačka kultura mnogo puta je podbacila u svojim normama. Primjera radi, često se propagira da se tek rođena beba ostavi sama da spava. Ako plače – neka plače, jednom će se sama umiriti. A priroda govori nešto sasvim drugo: dijete traži blizinu, sigurnost i dodir.
Ali ni druga krajnost nije rješenje. Jer ako dijete nikada ne osjeti težinu odgovornosti, ako nikada ne mora samo donijeti odluku i snositi njene posljedice – kako će naučiti živjeti kada roditelja jednog dana više ne bude tu da sve popravi?
Možda rješenje nije ni u jednom od ta dva modela.
Možda je negdje između.
Jer djeca ne trebaju roditelje koji će ih prerano gurnuti u svijet, ali ni one koji će ih cijeli život nositi na leđima.
Oni trebaju roditelje koji će ih naučiti kako da hodaju sami.
Između “snađi se sam sa 18” i “ostani kod kuće do 40” postoji prostor koji zovemo odgovorno roditeljstvo.
U njemu djeca znaju da imaju podršku – ali i da imaju odgovornost.
Znaju da imaju dom – ali i da moraju izgraditi vlastiti.
Jer cilj roditeljstva nije da dijete zauvijek ostane dijete.
Cilj je da jednog dana postane čovjek koji može stajati sam.
Autor: Amina Fišo
Bilješka o autoru: Rođena 11. marta 1995. godine, Amina Fišo diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, ali njena trajna profesionalna i lična strast je pisanje. Ranije je objavljivala tekstove na raznim platformama gdje je razvijala svoj autorski glas kroz promišljanja o psihosocijalnim temama, odnosima među ljudima, ljubavnim dinamikama i društvenim fenomenima savremenog društva. U svojim tekstovima nastoji iskreno i bez uljepšavanja sagledati složenost ljudskih odnosa, često postavljajući pitanja na koja svako mora pronaći vlastiti odgovor. U budućnosti planira svoja zapažanja, iskustva i analize pretočiti u knjige.
