Amela Mujčić iz Gračanice magistrica je psihologije i sistemsko–porodična psihoterapeutkinja pod supervizijom. Angažirana je u organizaciji MFS-EMMAUS, gdje radi na projektima Prihvatnog centra „Duje“, Centra za djecu i mlade s teškoćama u razvoju te Doma za starija lica „Hatidža Mehmedović“.
Koji su najčešći problemi s kojima vam se mladi obraćaju u praksi?
U praksi se mlade osobe najčešće javljaju zbog anksioznosti, depresije, osjećaja usamljenosti i izolovanosti, niskog samopouzdanjem, poteškoća u vršnjačkim odnosima, porodičnih konflikata i osjećaja pritiska vezanog za školski uspjeh.
Da li primjećujete porast anksioznosti, depresije i osjećaja usamljenosti kod mladih?
U praksi vidim više mladih koji se bore s anksioznošću, depresijom i osjećajem izolacije. Razmišljam o tome kakvu poruku nam te teškoće šalju te se pitam koliko prostora mladi danas zaista imaju da budu ranjivi bez straha od osude?
U kojoj mjeri su roditelji danas svjesni važnosti emocionalne podrške djeci?
Čini se da je svijest o važnosti emocionalne podrške djeci danas je veća nego ranije. Roditelji sve češće govore o mentalnom zdravlju, čitaju dostupnu literaturu, slušaju i gledaju određene video materijale na društvenim mrežama na tu temu i žele graditi bliskiji odnos sa svojom djecom. Međutim, između svjesnosti i svakodnevne prakse još uvijek postoji određena diskrepanca. Savremeni tempo života, stres, egzistencijalne brige i vlastita nerazriješena emocionalna iskustva često otežavaju roditeljima da budu dosljedno emocionalno dostupni. Emocionalna podrška ne podrazumijeva samo savjet ili rješenje problema, već prisutnost, razumijevanje i validaciju dječijih osjećaja. Dijete ne treba uvijek rješenje. Ono što je najčešće djetetu potrebno jeste poruka: „Vidim te, čujem te i tvoje emocije su važne.“
Kakav uticaj društvene mreže imaju na samopouzdanje i identitet mladih?
Svjedoci smo da svijet u kojem danas živimo velikim dijelom je oblikovan korištenjem društvenih mreža i sadržajem koji se, na istim, plasira. S jedne strane, one nude prostor za izražavanje, povezivanje i pronalazak zajednice. Mladima omogućavaju da istražuju svoje interese i razvijaju osjećaj pripadnosti. S druge strane, kroz taj digitalni prostor mladi grade sliku o sebi ali i o tome šta znači biti uspješan, lijep, prihvaćen i slično, odnosno usvajaju norme i standarde društva u kojem živimo. Kontinuirana izloženost idealiziranim prikazima tuđih života može dovesti do negativnog poređenja, osjećaja da nismo dovoljni i krhkog samopouzdanja. Kada se vlastita vrijednost počne mjeriti brojem lajkova, pregleda ili komentara, samopoštovanje postaje zavisno od spoljašnje potvrde. Kada je fokus pretežno na vanjskoj slici, unutrašnje potrebe i autentičnost mogu ostati u drugom planu. Adolescencija je period u kojem se identitet tek formira. Ako je digitalna validacija glavni izvor potvrde, mladi mogu razviti nesigurnost, anksioznost i strah od neprihvatanja. Zato je ključno razvijati kritičko razmišljanje o sadržaju koji konzumiraju i graditi unutrašnji osjećaj vrijednosti koji nije uslovljen tuđim mišljenjem.
Postoje li obrasci koji se prenose generacijski, a utiču na emocionalno funkcionisanje mladih?
Mladi su osjetljivi „barometri“ sistema u kojem žive. Porodično nasljedstvo igra važnu ulogu u izgradnji emocionalnih načina funkcionisanja mladih. Često se iskustva prethodnih generacija u porodici, njihove poruke, obrasci ponašanja, vrijednosti, uvjerenja, tajne prenose na sljedeće generacije, skriveni su u nama i često smo nesvjesni njihovog utjecaja na naše ponašanje. Poruke poput „Ne pokazuj slabost“, „Moraš biti jak“ i slično koja se najčešće prenose u porodicama, oblikuju način na koji mladi doživljavaju emocije, uspjeh i vlastitu vrijednost. S druge strane, neobrađene i potisnute traume, porodične tajne, hronični stres ili modeli komunikacije iz prethodnih generacija mogu uticati na stil vezivanja i emocionalnu regulaciju mladih. Kada se obrasci ne prepoznaju, oni se nesvjesno ponavljaju i postaju dio identiteta mladih. Međutim, osvještavanje tih dinamika otvara prostor za promjenu i zdravije odnose u budućim generacijama.
Šta bi bile ključne preventivne mjere za očuvanje mentalnog zdravlja mladih i kako mladi mogu prepoznati trenutak kada im je potrebna stručna pomoć?
Mentalno zdravlje mladih danas je jedno od ključnih pitanja savremenog društva. Mladi su izloženi različitim pritiscima od strane vršnjaka, škole, porodice, društvenih mreža i slično. Upravo zbog toga, preventivno djelovanje je izuzetno bitno. Kada govorimo o prevenciji, korisno je napomenuti da prevencija nije jednokratni razgovor — ona je kontinuirani odnos koji zahtijeva sveobuhvatni pristup i zajedničko djelovanje porodice, škole, zajednice i šireg društva. Stoga, važno je da učimo djecu i mlade da prepoznaju i imenuju svoje emocije, razviju vještine emocionalne regulacije i povećaju toleranciju na frustraciju, gradimo odnos povjerenja sa mladima u kojem će se osjećati sigurno da govore o svojim dilemama, strahovima i izazovima, da ih učimo o zdravom i svjesnom korištenju društvenih mreža i slično. Dakle, prevencija treba da bude orijentisana ka izgradnji emocionalne otpornosti i pismenosti kako bi mladi mogli da se suoče sa izazovima savremenog društva jer samo jedan stabilan, emocionalno dostupan odrasli može biti snažan zaštitni faktor u životu mladog čovjeka. Kada mladi znaju da imaju sigurno mjesto gdje mogu biti saslušani bez osuđivanja, rizik od razvoja ozbiljnijih poteškoća značajno se smanjuje.
Tokom našeg života javljaju se periodi kroz koje je normalno prolaziti, a pod tim periodima mislim na nesigurnosti, tugu, zbunjenost ili pojačanu osjetljivost. Konkretno, period adolescencije je razvojno zahtjevan period u kojem se intenzivno mijenjaju emocije, odnosi sa drugim osobama i slika o sebi. Međutim, važno je razlikovati prolazne faze od stanja koja vremenski duže traju, produbljuju se i počinju narušavati svakodnevno funkcionisanje.
Stručnu pomoć je poželjno potražiti kada emocionalne teškoće postanu intenzivne, dugotrajne ili kada mlada osoba ima osjećaj da se sama više ne može nositi s onim što proživljava. Neki od znakova na koje je važno obratiti pažnju su:
- dugotrajna tuga, bezvoljnost ili osjećaj praznine koji traju sedmicama,
- gubitak interesa za aktivnosti koje su ranije donosile zadovoljstvo,
- nagle i izražene promjene u ponašanju kao što su povećana uznemirenost, agresivnost, promjene raspoloženja
- problemi sa spavanjem ili apetitom,
- stalna napetost, strah ili intenzivna anksioznost,
- osjećaj bezvrijednosti ili pretjerane krivice,
- poteškoće u koncentraciji, teškoće zadržavanja pažnje
- promjene u socijalnim interakcijama: izbjegavanje socijalnih situacija i prijatelja, osamljivanje, provođenje najviše vremena u kući I sl.
Važno je istaknuti da traženje stručne pomoći nije znak slabosti niti „pretjerivanja“. Naprotiv, to je znak zrelosti i brige o sebi. Razgovor sa psihologom, psihoterapeutom ili drugim stručnjakom u oblasti očuvanja mentalnog zdravlja, može pomoći da se emocije razumiju, dobiju smisao i nauče adaptivniji načini suočavanja sa izazovima.
