Lamija Kadić iz Sarajeva prije nekoliko godina spakovala je život u dva kofera i došla u Graz gdje danas vodi svoju firmu i gradi sistem koji spaja strategiju, tehnologiju i rezultate.
Njena akademska osnova je u softverskom inžinjeringu i menadžmentu, a to znanje je kasnije dodatno nadogradila kroz praksu i rad u realnim projektima. Kada se tek doselila u Austriju, prošla je različite poslove, učila iz svakog, a onda i vrlo brzo dobila posao u struci i gradila sebe, korak po korak.
U razgovoru za dobarportal.net ističe da vjeruje u kvalitet, odgovornost i pametan rad, a ne u izgaranje. Od početka je donijela koncept koji joj je lično važan: četverodnevna radna sedmica, plaćeno odsustvo za žene tokom menstrualnog ciklusa i mnogi drugi benefiti, jer uspjeh ne smije dolaziti po cijenu zdravlja. Njena priča nije bajka, ali jeste dokaz da se može.
Kako je izgledao Vaš put iz Sarajeva do Graca, kako izgleda krenuti od nule u drugoj državi?
Iskreno, taj put nije bio “romantična priča o hrabrosti”. Bio je šok. Došla sam sama, u nepoznat grad, u studentsku sobu od 12 kvadrata. To je bio moj novi svijet. Moj mir, moj stres i moja škola života. Kad kreneš od nule, nemaš luksuz da se pitaš da li ti se nešto radi. Radiš jer moraš. Učiš jer nema druge opcije. I svaki dan se boriš da ostaneš stabilan dok ti je sve novo: jezik, ljudi, mentalitet, sistem. Najveći izazov nije bio posao. Najveći izazov je bio osjećaj da niko ne zna ko si. Da moraš izgraditi sebe iz početka. Ali tu sam shvatila nešto važno: kad ti je sve nepoznato, jedino što ti ostaje je tvoja odluka. I tvoj karakter. I kad jednom preživiš taj početak, više se ničega ne bojiš na isti način.
Kako ste gradili iskustvo u IT sektoru i šta je bilo ključno u tom početku karijere?
Ključ je bio u tome što nisam tražila prečice. Tražila sam sistem. Ja sam u ovaj svijet ušla svjesno, kroz odabir studija, što mi je dalo jaku osnovu, način razmišljanja i strukturu. Ali ono što te stvarno oblikuje je praksa, jer tek tada vidiš razliku između teorije i realnog rada. Nisam “upala” u ovu industriju slučajno, niti sam čekala da mi neko otvori vrata. Učila sam i kad mi se nije učilo. Radila i kad mi se nije radilo. I gurala sebe čak i kad nisam bila sigurna da li sam dovoljno dobra. U početku sam imala osjećaj da svi oko mene znaju više i vjerovatno jesu. Ali ja sam imala ono što je presudno: upornost i spremnost da svaki dan budem bolja nego jučer. Učila sam kroz konkretne zadatke, kroz greške, kroz pitanja, kroz situacije gdje moraš razmišljati brzo i isporučiti tačno. Nisam glumila da znam. Nisam se pravila pametna. Samo sam bila spremna da rastem. I danas vjerujem da je to najjača valuta u ovom poslu, ali i u životu: da ostaneš učenik, čak i kad već radiš ozbiljne stvari.
Pokrenuli ste vlastiti biznis, pa kako se nosite sa svim izazovima?
Nosim se tako što sam sebi konačno priznala istinu: nije teško samo raditi, teško je nositi odgovornost. Kada radiš za sebe, nemaš gdje da se sakriješ. Nema “nije do mene”. Sve je do tebe. Ti si strategija, ti si izvedba, ti si i motivacija i disciplina. Najveći izazov nije količina posla, nego mentalni pritisak. Taj osjećaj da moraš stalno biti jaka, stalno stabilna, stalno korak ispred. Ali ja sam naučila da se biznis ne gradi samo ambicijom. Gradi se karakterom. Gradi se tako što ostaneš pošten i kad bi ti bilo lakše da budeš “kao drugi”. Gradi se tako što radiš kvalitetno i kad niko ne gleda. I ono što mi je najvažnije: ne želim uspjeh koji me uništi. Želim uspjeh koji me izgradi.
Na šta ste najviše ponosni u dosadašnjem radu?
Najviše sam ponosna na to što nisam odustala od sebe. Ponosna sam na svaki dan kad sam bila umorna, a ipak nastavila. Na svaki put kad sam bila sama, a nisam se slomila. Na svaku situaciju kad nisam imala idealne uslove, ali sam napravila rezultat. I ponosna sam što sam ostala svoja.
Šta za Vas predstavlja Bosna i Hercegovina?
Bosna je moj korijen. I moja emocija. To je zemlja koja me oblikovala i kroz ljepotu i kroz težinu. To je mjesto gdje sam naučila da ljudi mogu imati malo, a biti ogromni. Gdje sam naučila šta znači boriti se, šta znači izdržati, šta znači snaći se. I iako sam otišla, nisam otišla iz mržnje. Otišla sam jer sam željela šansu, koja mi Bosna nije mogla pružiti. Danas, kad sam vani, koristim svaku priliku da predstavljam BiH u najboljem mogućem svjetlu. Da pokažem Austrijancima, ali i svijetu, da mi Bosanci imamo kvalitet. Da imamo radnu etiku. Da imamo srce. Da imamo znanje. Mi ne tražimo sažaljenje. Mi zaslužujemo prostor na svjetskoj sceni.
Koja su Vaša očekivanja i planovi za budućnost?
Moji planovi nisu “da budem poznata” niti da se dokazujem nekome. Moji planovi su da izgradim život koji ima smisla. Želim stabilnost, ali i slobodu. Želim da radim pametno, da rastem strateški i da moj rad ostavlja trag. Želim graditi karijeru u kojoj sam stručna, ali i prepoznata po tome što isporučujem kvalitet, držim riječ i radim ozbiljno. I najviše od svega: želim biti primjer mladim ljudima da ne moraju imati savršene uslove da bi krenuli. Ne moraju imati “bogate roditelje”. Ne moraju imati “veze”. Ne moraju imati sigurnu mrežu ispod sebe. Treba im odluka, kontinuitet i hrabrost da krenu. Jer kad jednom kreneš, više nisi ista osoba. Postaneš neko ko zna da je moguće.
