Merjem Redžepović dolazi iz Novog Pazara, a Sarajevo je grad koji ju je osvojio u jednom trenutku.
U razgovoru za dobarportal.net ističe da je gotovo instinktivno znala da želi graditi sebe upravo u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, a trenutno radi kao kustosica u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida.
„Počela sam se ponašati kao da se selim i prije nego što sam imala konkretan plan. Jednostavno sam znala da je to ono što mi treba. Ispisala sam se s fakulteta koji sam tada studirala i preselila u Sarajevo. Godinu dana provela sam upoznavajući grad i tražeći sebe. Posmatrala sam kako diše, slušala njegove tišine i nemire. Donijela sam odluku da nastavim studije na Prirodno-matematičkom fakultetu, Odsjek za geografiju. Nažalost, fakultet nije ispunio moja očekivanja i prvi put sam se našla u fazi ozbiljnog gubljenja pravca. Iako sam oduvijek bila sklona istraživanju i promjenama, tada sam jasno osjetila da se moja putanja zamutila“, priča Merjem Redžepović.
Nastavlja da je znala da mora pronaći nešto za šta želi da se bori, odnosno nešto u čemu može zamisliti sebe ispunjenu i sretnu.
„Vodila me je vatra koju nosim u sebi. Nakon niza životnih turbulencija, grešaka i unutrašnjih borbi, Sarajevo je i dalje ostao grad u kojem osjećam da mi je mjesto. To je grad koji me često tjera da izlazim iz zone komfora — ponekad zastrašujuće, ali upravo ono što mojoj ličnosti i treba“, dodaje naša sagovornica.
Priznaje da ju je pitanje fakulteta dugo opterećivalo.
„Kada sam shvatila da želim završiti fakultet isključivo zbog sebe, odlučila sam ga pauzirati. Iako snažno vjerujem u edukaciju, rast i širenje znanja, protivim se pritisku okoline. Smatram da čovjek može biti duboko obrazovan i bez formalne potvrde. Fakultet želim završiti u budućnosti, kao iskustvo i lični razvoj — ne kao odgovor na tuđa očekivanja“, navodi ova mlada djevojka.
Prema njenim riječima, posao u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida otvorio joj je potpuno novu perspektivu, iako je prethodno imala znanje o historiji Bosne i Hercegovine.
„Moram priznati da sam u početku sumnjala u svoju odluku — težina svjedočanstava, činjenica i sudbina jednog naroda bila je emocionalno zahtjevna. Međutim, s vremenom sam postala duboko zahvalna na prilici“, izjavljuje Merjem Redžepović.
Napominje da rad bez strasti za nju nije opcija.
„Pozicija u kojoj ne osjećam vatru vodi me u unutrašnju stagnaciju. Prolazeći kroz prostorije muzeja, osjetila sam da prostor zaista diše. U sklopu muzeja nalazi se kutak s knjigama, a mnogi autori čije knjige čitam dio su mog radnog kolektiva. Samim tim, pomisao na rad s takvim ljudima za mene predstavlja čast. Tada sam shvatila da želim biti dio tog prostora, tog kolektiva i te zajednice“, kazuje naša sagovornica.
Dodaje da često posmatra prolaznike i zamišlja kako su živjeli u tim vremenima, te kako danas nose ta sjećanja.
„Iako je tema teška, osjećam duboko poštovanje prema hrabrosti jednog grada, jedne države i jednog naroda. Pozicija koju trenutno obavljam pruža mi prostor za rast, jasnoću i svrhu. Želim da posjetioci, a samim tim i čitaoci, osjete sigurnost, poštovanje i ljudskost“, naglašava ova mlada Novopazarka.
Tvrdi da joj ovaj posao također ostavlja prostor za kreativnost kroz društvene mreže.
„Kao kreativcu, to mi je izuzetno važno. Prenošenje činjenica na autentičan način, približavanje tema kroz savremene forme i lični izraz — to je prostor u kojem se osjećam svoja. Osjećam da moj post nosi težinu i vrijednost“, govori Merjem Redžepović.
Nadalje poručuje da svoj život danas posmatra kroz tri etape.
„Prva je bila uvjerenje da znam ko sam i šta želim. To uvjerenje, međutim, nije dugo potrajalo. Druga — pogubljenost i bolno suočavanje sa stvarnošću. Iako je to bila i najteža faza u mom životu, u tim trenucima sam shvatala zapravo koliko sam spremna da se borim za sebe. Treća, i najvažnija, jeste spoznaja da je život put – proces, da ne moram sve znati sada i da kroz cijeli život čovjek treba da uči i raste. Shvatila sam da snovi nisu nemogući — samo moram pronaći put do njih. Taj put nije filmski. Nije brz i nije jednostavan kako sam razmišljala u svojoj prvoj fazi života. Ali je stvaran. I upravo zato i vrijedan“, podvlači naša sagovornica.
Ne krije da je posebno ponosna na svoju snagu i istrajnost.
„U periodima zamućenosti otkrila sam svoju potrebu za pisanjem. Kada sam imala toliko toga da kažem, kada sam toliko toga osjećala, ventil sam našla u tome što sve moje zamisli prenesem na papir. Nekako bih se tokom pisanja, a i nakon toga, osjećala lakše. Vremenom je pisanje postalo moj način povezivanja, razumijevanja i dijeljenja. Svoje eseje objavljujem na platformi Medium, gdje sam aktivna već godinu dana. Djelo na koje sam najviše ponosna nosi naslov How Desire Shapes the Human Experience“, riječi su ove svestrane djevojke.
Potom konstatuje da piše kako bi širila empatiju, razumijevanje, ljubav i rast.
„Osoba sam koja svaku emociju duboko osjeća i samim tim mi je lakše kada svoje emocije prenesem na papir, kada ih jednostavno izbacim iz sebe. Prije sam to pokušavala promijeniti kod sebe, nisam znala da se nosim s tim i smatrala sam da imam više štete od toga nego koristi. Sada mi je čast biti ta osoba. Vjera je također bila moj važan faktor u procesu prihvatanja sebe. Naučila me je da nikada ne trebam odustati – od sebe, svog potencijala i svojih uvjerenja. Da je oprost važan u svakom segmentu. Da je ključni element imati hrabrosti oprostiti drugima, ali ponajviše sebi“, obrazlaže Merjem Redžepović.
Na kraju razgovora poentira kako ne vjeruje u šablone kada je riječ o budućnosti.
„Znam kakva osoba želim biti i vjerujem da će me to odvesti tamo gdje moja duša treba biti. Što se tiče životnih planova, nikada nisam voljela planirati sve do detalja jer sam smatrala da u tome nema čari. Tako je i ostalo. Volim spontanost. Volim novi osjećaj. Ono što znam jeste da uvijek želim biti okružena kvalitetnim ljudima, uvijek širiti svoja poznanstva u tom pravcu, uvijek međusobno rasti i stvarati velike stvari. Želim učiti, putovati, iskusiti. Želim živjeti u miru i blagostanju. Želim biti osoba u čijem se društvu čovjek osjeća lijepo, prihvaćeno i viđeno. U čijem društvu želi biti. Želim živjeti život vrijedan sjećanja“, zaključuje naša sagovornica.
