U organizaciji Fondacije SEVDAH, u Centru za kulturu i edukaciju “Safet Zajko” bit će održana promocija kapitalnog izdanja „FESTIVAL ILIDŽA – Monografija prvih 60 godina najvećeg festivala narodne muzike na Balkanu“ čiji su autori mr. sci. Enver Šadinlija, komunikolog, urednik i voditelj te mr. sci. Damir Galijašević, etnomuzikolog.
Knjiga donosi sveobuhvatan i dokumentovan pregled festivala održanih od 1963. do 2023. godine, sa detaljnim popisima interpretatora, pjesama, autora i nagrada, uz bogatu arhivsku građu: originalne i raritetne fotografije, faksimile novinskih članaka i zapisnika stručnog žirija, te fragmente intervjua učesnika festivala.
Tim povodom, jedan od autora monografije, mr. sci. Enver Šadinlija, u razgovoru za dobarportal.net govorio je o višedecenijskoj, gotovo životnoj povezanosti s Festivalom narodne muzike Ilidža.
Njegov odnos prema ovom festivalu razvijao se kroz različite uloge i faze – od vjernog slušaoca i televizijskog gledaoca, preko posjetioca ljetne pozornice, do aktivnog i višestruko angažiranog učesnika u njegovom stvaranju i očuvanju. Tokom godina djelovao je kao nagrađivani autor i novinar-izvještač, član organizacionih odbora i festivalskih žirija, urednik i scenarist RTV prijenosa, a 1996. godine obavljao je i funkciju direktora Festivala.
Odakle ideja za samo pisanje monografije o Festivalu Ilidža?
- Ideju osobno nosim decenijama i još sam 1989. počeo pisati feljton o 35 festivala „Ilidža“. No, nije realizirano, a zbog zbivanja u narednim godinama negdje se i to zagubilo. Ali, želja nije nestala. Jer, taj je festival mnogo čega odredio u mom životu i karijeri. I kad se dogodilo da se sudbinski susretnem s grupom mladih ljudi koji o narodnoj muzici, i staroj i novoj, razmišljaju kao i ja, frontmen te generacije okupljene u „Fondaciji sevdah“, magistar etnomuzikologije Damir Galijašević, bio je uporan u želji da načinimo ovu knjigu. Damir, kao poštovalac svega što ovaj festival čini bitnim i zanimljivim, ja kao neko ko je decenijama „uživo“ bio dio festivala, „i izvana i iznutra“, godinama smo tražili i pronalazili dokumente i svjedoke, ogromnu građu sakupili i vjerujem da smo zajedno, kao spoj „mladosti i iskustva“, napravili dobru i jako vrijednu monografiju.
Zašto je Festival Ilidža najveći i najznačajniji festival narodne muzike na Balkanu?
- Svaki narod na svijetu voli i najradije sluša i pjeva svoju tradicionalnu pjesmu. Festival „Ilidža“ uspostavljen je u vrijeme kad su moćni mediji, naročito radio i televizija, pridavali veliku pažnju kvalitetnom njegovanju narodne muzike, kao i muzike stvarane na tragu izvorne narodne pjesme. Inicijativa iz Sarajeva, kao središta jugoslovenske države, prihvaćena širom Jugoslavije, uz kvalitet novog stvaralaštva, proizvela je ogromnu popularnost i zanimanje za „Ilidžu“. Današnjim rječnikom – festival je bio „brend broj jedan“. Podaci i priče u ovoj knjizi to svjedoče na svakoj stranici.
Kako je Festival Ilidža uticao na oblikovanje i afirmaciju narodne muzike na ovim prostorima?
- Upravo „diktirajući“ princip da je novo stvaralaštvo nužno, jer svako vrijeme ima svoje pjesme, ali da te nove pjesme moraju imati visoki kvalitet. Festival je bio referentan za afirmaciju autora, pjesama, ali i izvođača. I prve decenije festivala stvorile su standarde.
Koja imena i koje pjesme su, po Vašem mišljenju, trajno obilježile Festival Ilidža?
- Izuzetno je veliki broj primjera za to. Od prvog takmičarskog festivala, koji je u vrh jugoslovenske liste autora i izvođača lansirao do tada malo poznatog, a vrhunskog autora Radeta Jovanovića iz Goražda i mladog Safeta Isovića. I od tada – svako ko je bio zapažen na ilidžanskoj festivalskoj pozornici postigao je veliku karijeru. Pjesme s festivala bile su hitovi, a tiraži gramofonskih ploča u milionskim brojkama. Legendarna „Jablani se povijaju“ iz 1964. godine, pa dalje „Ne pitaj me, stara majko“, „Odlazi, odlazi“, „Ja te pjesmom zovem“, „Topla zima, hladna žena“, „Emina“ i stotine vrlo uspješnih i popularnih pjesama. Nedeljko Bilkić, Šaban Šaulić, Hanka Paldum, Toma Zdravković i mnogi i danas vrlo popularni izvođači stasali su na „Ilidži“, uz doajene Zaima Imamovića, Zehru Deović, Nadu Mamulu, Esmu Redžepovu… Sve to „potanko“ je osvjedočeno na stranicama ove knjige.
Postoji li neka manje poznata anegdota ili događaj koji posebno oslikava duh festivala?
- Bilo je, naravno, puno i anegdota i zanimljivih situacija, ali da ne prepričavam – u knjizi su. Uz sve ozbiljne podatke i komentare, uz muzikološku analizu i medijski tretman festivala, našlo se i dosta onoga što se dešavalo iza scene, u publici, u kuloarima, među učesnicima…
Na koji način je Festival reflektovao identitet Bosne i Hercegovine i njen kulturni pluralizam?
- Pa, dobro je pitanje… Puno je festival vrijedio razumijevanju i afirmaciji multikulture u BiH. Pjesma povezuje narode. Pa su i autori i izvođači iz svih dijelova Jugoslavije učili o ovdašnjoj muzičkoj tradiciji, ali i upoznavali vrijednosti ovdašnje kulture življenja. Skladali su i pjevali pjesme o Bosni i Hercegovini.
Može li se duh Festivala prenijeti na mlađe generacije u vremenu digitalnih platformi i novih muzičkih trendova?
- Volio bih da mogu pozitivno odgovoriti. Na moju veliku žalost, ne mogu. Nisam optimist. Rečenica da „svako vrijeme ima svoje pjesme“ vrijedila je kao opis razloga zašto i kako je uopće nastao ovaj festival i brzo postao kultno mjesto novog muzičkog stvaralaštva. „Reality show“ koji u ovom vremenu stvara izvođačke zvijezde i ogroman marketing moćnih produkcija, osobito beogradskih, uništio je značaj festivala, pa i naše legendarne „Ilidže“. I zbog toga smo Damir i ja istrajali u realizaciji ove knjige – da se ne zaboravi ono što je zlata vrijedilo.
